Jedan od najpoznatijih odvjetnika ovih prostora, Veljko Miljević, hodajuća je pravna enciklopedija, a nema novinara koji ne zna da je Pravo završio bez ijedne četvorke – prosjek 5,0. Mozak mu ne stari, u sve je boljoj formi kako godine idu, brani najteže slučajeve i dobiva ih, a subotom prijepodne kroz njegov ured prolaze, na petnaestominutnoj kavici, zahvalni oslobođeni klijenti i dobri prijatelji koji kroz njegova vrata izlaze s nekim dobrim vinom, bombonijerom ili pak kulenom u ruci.
Ne možete od njega otići samo s onim po što ste došli – dat će vam sve, posvetiti vrijeme i pokušati dati rješenje ako imate problem, te još nešto da se zasladite. Medijima je pak svakodnevno dostupan za komentar, a pritom iz glave sipa kompliciranu pravnu terminologiju i datume. Došli smo ga pitati za femicid, odmah je spremno uzeo u ruke Kazneni zakon i rekao da ta točka ne bi trebala ondje biti.
"Femicid se uvijek može strpati u jedan od oblika teškog ubojstva"
– To je pitanje – pa neka me žene razapnu – koliko je to načelno ispravno, jer to narušava ustavno načelo jednakosti muškaraca i žena i nije u skladu s tim. Da, možemo razmatrati šire, da zbog posebne potrebe zaštite žena, koje su više ugrožene u posljednje vrijeme, treba napraviti neke akrobacije u njihovoj zaštiti, primjerice pojačavanjem kaznenopravne zaštite, ali pitanje je koliko se to na takav način treba raditi, jer sasvim sigurno femicid u većini svojih oblika spada pod kazneno djelo teškog ubojstva – sažima svoj stav poznati odvjetnik.
Mislite, bliske osobe, ubacujemo se.
– Upravo to, bliske osobe – jer za teška ubojstva, za sva teška ubojstva, predviđena je kazna dugotrajnog zatvora: a što je malo od 21 do 40 godina? Pa tu možeš apsolutno sve riješiti, jer većina zemalja u svijetu, većina država, nema više smrtnu kaznu već odavno. Neki su zadržali doživotni zatvor, ali tog doživotnog možda ima u pet do deset država na svijetu, sve druge su vremenski ograničene, a dugotrajne su najdugotrajnije vremenske kazne. Prema tome, ti s tim rješavaš apsolutno sve bez potrebe da ustanovljavaš kazneno djelo femicida s obzirom na objekt.
Ja sam lijepo rekao: samo je vic u tome što mi neefikasno gonimo sve, pa se onda to prenese i na takve stvari koje iziskuju brzu reakciju države, ne društva. Krivnja je u drugim institucijama, ne može se kaznenim pravom rješavati nešto što je u nadležnosti prije svega tih takozvanih redarstvenih vlasti. E, da su redarstvene vlasti zadužene za hitno postupanje na licu mjesta – dakle, to je njihova osnovna dužnost i obveza, reagirati na svaki oblik zločina odmah i poduzeti sve mjere; da se počinitelja odmah privede i da ga se stavi pod kazneni progon, da nakon toga suđenje bude brzo provedeno – ja sam odmah rekao, čim se suđenje ubrza, čim bude efikasnije, mi ćemo imati sve – smatra Miljević.
Pitamo ga onda baš za članak 111.a Kaznenog zakona RH, koji je uveden 2024. godine – femicid.
– Što se tiče Kaznenog zakona, u 111. jesu svi ti oblici teškog ubojstva te zato i nije trebalo ništa mijenjati – u članku 111. postoji sedam ili osam vrsta kvalificiranog ubojstva i femicid se uvijek apsolutno može strpati u jedan od njih, i dobivaš dugotrajni zatvor. Za obično ubojstvo, ono što ljudi ne znaju, desetljećima je maksimum bio 15 godina. Sada je, već posljednjih desetak godina, za ubojstvo kazna do dvadeset, a govorimo o običnom ubojstvu iz čl. 110. KZ-a. Znači, najmanje pet godina pa sve do 20. A za teško ubojstvo 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora. A ovi oblici počinjenja djela – onda je to obično na okrutan način, to je već prvi oblik, podmukao.
Tko ubije osobu koja je posebno ranjiva zbog njezine dobi, teže tjelesne ili duševne smetnje ili trudnoće, tko ubije blisku osobu..., a tu se u čl. 87. KZ-a definira što znači bliska osoba, ali po prirodnom shvaćanju bilo tko tko s tobom dolazi u dodir, pogotovo živi s tobom. Tko drugog ubije iz koristoljublja, bezobzirne osvete... – najčešće kod ubojstva žene i drugih bliskih osoba, iz neke ljubomore, osvete, mržnje ili iz drugih niskih pobuda, bilo kojih. Znači, zato sam ja smatrao da to uopće nema potrebe unositi kao posebno kazneno djelo, nego da treba intenzivirati zaštitu i reakciju države, prije svega države, ali onda i društva u sprečavanju takvih djela. Naša policija jedino zna „hvatati” ljude po granici, to je jedino što rade, u svemu drugome su daleko lošiji nego što su bili prije trideset godina. Prije trideset godina nije se baš moglo događati nešto, a da to iskusni ljudi iz sektora za krvne delikte ne riješe – kritizira policiju odvjetnik.
"Problem je dokazati femicid"
No femicid je rodno utemeljen, pa ga pitamo što misli o tome.
– Pri utvrđivanju radi li se o rodno uvjetovanom nasilju može se uvijek inzistirati na nečemu, no, međutim, nema nijednog događaja, nijednog kaznenog djela gdje nema ipak neke „smjese” osjećaja, „smjese” faktora koji su doveli do nečega. Rijetko tko ide baš ubiti ženu. Ti ideš ubiti ženu koja te varala, primjerice, ali ti ne ideš ubiti ženu, nego nekoga s kim si bio u odnosu pa iz tog odnosa nisi izašao zadovoljan, ili ste još uvijek u tom odnosu, a nisi ni izašao iz njega. Prema tome, pitanje je koliko je to sve skupa rodno uvjetovano.
To jedino bolesnici, ali ti bi morali već do svoje desete godine biti proglašeni ludima, jer vidiš da taj rod, taj spol ne doživljava. To je femicid. Ali te u pravilu trebaš liječiti, jer njima u glavi već odmah nešto nije jasno, ali to se vidi u najranijem djetinjstvu – kaže o rodno uvjetovanom ubojstvu Miljević.
A što je s pitanjem kazne za navedene članke 110. (obično ubojstvo) i 111. (teško ubojstvo)? Miljević slikovito odgovara:
– To je sasvim dovoljno za sve ove oblike. Je l' vi smatrate da je za obično ubojstvo malo dvadeset godina? Pa dvadeset godina je cijeli životni vijek. Polovica naših hrvatskih književnika i pjesnika do Drugog svjetskog rata nije doživjela četrdeset godina. Oni koje sam ja najviše volio čitati umrli su prije tridesete godine. A dvadeset godina u ćeliji? Pa nije vic u premalo zapriječenoj kazni. Zapriječene kazne sasvim su dovoljne – zaključuje.
Koliko je na samome sudu teško dokazati femicid, s obzirom na sve što je rekao dosad?
– Problem je dokazati femicid, ovo što sam ja rekao, zato što to najčešće nije ubojstvo žene kao žene, nego žene koja ima neku osobinu zbog koje ti nju ubijaš, neko svojstvo koje je ona iskazala, na koje ti reagiraš, i onda će se reći da je femicid u pitanju. Postoji nešto zbog čega se to događa, ali to nije samo zato što je ona žena. To je umjetno diferenciranje i to je inzistiranje na nečemu što nije samo tako.
Što ako je partner bio kontrolirajući, gledao joj poruke, ograničavao je, primjerice, i društveno i novčano, pitamo.
– Onda ćeš vidjeti već iz svega što je prethodilo samom činu ubojstva, jer se radi o samom činu femicida – znači, što i u direktnom prijevodu znači ubojstvo žene – sve što je prethodilo otegotne su okolnosti za počinjeno djelo. Jer ako je on to iskazivao već i prije, to su morali ljudi vidjeti i to je bilo zamijećeno i dokazano u postupku. To sigurno spada u otegotne okolnosti koje onda sud mora imati na umu prije odmjeravanja kazne po članku 47., i to u skladu sa svrhom kažnjavanja iz članka 41. Znači, članak 41. je svrha kažnjavanja, a članak 47. je odmjeravanje kazne. Tu spadaju i olakotne okolnosti, kao i otegotne. Znači, sve okolnosti prije počinjenja djela, za vrijeme i nakon toga, koje utječu na to hoće li sud dati 15 godina ili će dati dugotrajni zatvor od 25 ili 30 godina. Prema tome, u kazni nije problem – smatra Miljević.
O femicidu je rekao sve. Hoće li ga žene „razapeti”, kao što je rekao, ostaje da vidimo. No tema je i dalje nasilje u obitelji. Izvlačimo „paški” slučaj, kojeg se svi još sjećamo, no podsjetimo – 2019. pedesetpetogodišnji Josip Rođak svoju je djecu u dobi od tri do osam godina bacio, rano ujutro, s visine od pet metara, s balkona na betonski pod. Svojoj ženi rekao je kako je ubio djecu i mirno otišao u policiju te prijavio što je učinio. Proglašen je krivim za četiri teška ubojstva u pokušaju i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 30 godina. Također su mu određene i mjere obveznog psihijatrijskog liječenja.
"Kod stravičnih ubojstava ključno je psihijatrijsko vještačenje"
– Nema teškog ubojstva gdje mi imamo kod počinitelja potpuno mentalno zdravu osobu. Ako imamo neka stravična ubojstva, a to su upravo ova (Pag, op. a.), tu nemamo zdravog počinitelja. I tu je zaista u sudskom postupku strahovito važno odrediti psihijatrijsko vještačenje, i hvala Bogu da se to sudi na Županijskom sudu, a ne na Općinskom u skraćenom postupku. Na Županijskom nema suca koji neće zatražiti dobro psihijatrijsko vještačenje. Svakom sucu ključna će stvar biti da odredi psihijatrijsko vještačenje, da mu psihijatrijski vještak ocrta taj subjektivni odnos počinitelja prema kaznenom djelu, a to se u pučkom jeziku zove krivnja, jer krivnja je – kao što definicija kaže – odnos počinitelja prema kaznenom djelu.
To kad psihijatar, a to smo godinama imali – jedno trideset, četrdeset, da ne kažem pedeset godina, od 1970. godine, kad je Turčin još bio šef u Vrapču i tad je stasala mlada docentica Karla Pospiš-Završki. Ona je trideset godina žarila i palila, fenomenalna psihijatrica, koja je o tom subjektivnom odnosu počinitelja prema kaznenom djelu u svakom težem sudskom postupku svima razjasnila o čemu se tu radi – objašnjava Miljević važnost sudskog vještaka te navodi primjer za koji bi, primjerice, Rada Borić i svi sličnih stavova rekli da je čisti femicid.
– Sjećam se kad smo Degen i ja 1986. ili 1987. branili onog čuvenog kompozitora Alfonsa Vučera, koji je s trideset godina osvojio sve prve nagrade na Zagrebačkom festivalu, onoga što je napisao neslužbenu himnu grada Zagreba „Vraćam se, Zagrebe, tebi”. Vještačila nam je Karla Pospiš, a sudio mu je najstroži sudac u to doba Ivan Protković. Ja mislim da smo mi zbog Karlinog vještačenja prošli relativno dobro, jer je zaključeno da je Alfons, koji je zatukao ženu 1985., jedna smjesa dobrih i loših osobina. Dobre je ulagao u tu svoju glazbu, a zbog loših znamo kako je završio. Da je zbog toga i napravio takve perfektne stvari.
Nije on napisao jednu skladbu, napisao ih je nekoliko stotina, s puno njih je pobijedio, dobivao je nagrade svuda, bio je bez konkurencije, ali je „trinkao” kao lud i imao je jednu prometnu nesreću u kojoj je poginula jedna ili dvije osobe. On je bio kriv i tu je suputnica u njegovu vozilu bila jedna lijepa žena koju sam i ja upoznao, Anđela, s kojom se on već tada viđao. Išao je u Lepoglavu na nekoliko godina zbog tog slučaja, a ona mu je i pomogla, da ne ulazimo u detalje, ali pomogla mu je – no tu nije poanta. Tu su oni počeli 1973., 1974. i živjeli su skupa. I ja sam je vrlo dobro poznavao, jer sam kontaktirao s njom kao pripravnik kod Degena i razgovarali smo oko tog djela koje je Alfons pijan skrivio i za koje je izdržavao kaznu.
Onda, kad je izašao, počeo je svirati po „Tomislavu”, koji je tada tu bio čuven, to je sad Trenkova, i tu je bio čuveni noćni bar, a on je fenomenalno svirao klavir, nije bio samo kompozitor. Vlasnik je bio jedan Albanac, kulturan, profesor, čijeg je, inače, sina usmrtila Ena Begović godinama kasnije u nesreći na Jarunu. I u tom klubu Alfons je svirao i do ponoći je uvijek bilo odlično. Meni je taj Albanac pričao kako nema boljeg od Alfonsa, to je bio kulturni noćni klub, ugodan, a lokacija je bila fenomenalna. Ali nakon ponoći uvijek je bio cirkus, jer je Alfons potajice popio pet-šest pića, iako mu je gazda rekao: „Pij iza dva koliko hoćeš, u dva zatvaramo.” No ovaj bi pio i onda bi lupao po klaviru sve više, ljudima bi pljuvao po tanjurima i to je radio, „zaj...vao” ih je. I još uvijek je Anđela bila s njim.
Neki vrag je bio, on se strašno na nju naljutio, a ona mu je strašno puno pomogla za spomenutu prometnu nesreću, ona je njega baš voljela. I dogodio se „kuršlus” i on je nju satarom ubio. Sjećam se, Zečević i Škavić, dva sudska medicinara, vještačili su i ne znam kako su oni uspjeli izbrojiti da je bilo trideset i sedam međusobno neovisnih udaraca. Dakle, on je sav svoj bijes i ogorčenje, nakon što je shvatio da je propao u životu, usmjerio prema ženi koja mu je najviše nakon majke pomogla u istom tom životu i koja je bila toliko vezana uz njega. On je na njoj ispoljio sav svoj bijes. Je l' to femicid? Pitanje je. U tim slučajevima, upravo radi pravilne oznake, najvažnije je psihijatrijsko vještačenje. Unutar psihijatrijskog vještačenja, koje je Vrapče trideset godina imalo, a sad se opet ponovno uspostavlja, takozvano je psihološko vještačenje. Znači, psihološko je objektivno, to su testovi. Različiti oblici testova kojima struka skenira osobine ličnosti počinitelja – Miljević objašnjava važnost procjene stanja počinitelja i nastavlja:
– To je funkcioniralo od sredine sedamdesetih; Turčin je još bio ravnatelj, Karla Pospiš-Završki bila je prva idućih 25 godina i tu je stasao Goreta. Goreta je čovjek na europskoj razini, on je bio asistent i kod Turčina i kod Karle, kad je Karla bila docentica, onda je postao docent kad je Karla već polako išla prema zalazu i on je već bio redovni profesor. I to što je Goreta radio tamo dvadeset, dvadeset i pet godina, a bio je ondje sve skupa četrdeset, Goreta je to napravio na najvišoj europskoj razini. Nije bilo jednog lošeg vještačenja, jednog površnog, on je to proveo tako da si ti mogao dobiti sliku ličnosti. Bez te slike ličnosti vi ne možete govoriti o femicidu; vi morate kroz te njegove osobine, koje ste prvo psihološki utvrdili, a onda i klinički psihijatar na temelju psiholoških karakteristika njegove ličnosti – onda ti snimiš. Femicid se mora očitovati u motivu. Ubija li zaista on ženu, baš ženu – utvrđuje Miljević.
"Ako je njegov motiv ubiti ženu, onda je to femicid"
A što je s čedomorstvom koje ima minimalnu kaznu, kako to pravo objašnjava?
– Ne ubija dijete valjda zato što mrzi dijete, nego zato što ima poremećaj. I poremećaj ima uslijed poroda. Čedomorstvo je privilegirani oblik ubojstva. Femicid je kvalificirani, teži oblik ubojstva, a čedomorstvo privilegirani. Privilegirani oblik ubojstva znači da postoje okolnosti koje djelo čine lakšim, to su blaži oblici ubojstva. Jedan od privilegiranih oblika ubojstva jest usmrćenje djeteta pri porođaju – objašnjava Miljević male kazne za čedomorstvo.
A što je onda s usmrćivanjem djeteta do 18 godina, pitamo.
– Velika razlika. Ti ubijaš nekoga kao dijete i čim si ubio dijete, to je odmah oblik teškog ubojstva zbog njegove dobi – a pogotovo ako ubijaš svoje dijete. No, međutim, to je teško ubojstvo. A ako ubiješ dijete drugi dan nakon porođaja, negdje su dozvolili i do mjesec dana nakon porođaja, to je oblik privilegiranog ubojstva, uvijek, samo nije uvijek to u stvarnosti tako da je majka ubila dijete zato što je bila poremećena uslijed porođaja. Za čedomorstvo je bitno, to je suština, da to djelo ne činiš da ubiješ nekoga, nego to djelo činiš uslijed poremećaja izazvanog porođajem.
Znalo se dogoditi da su priznali kao čedomorstvo – to moraju biti savršeni vještaci, prije svega sudske medicine, a sudski medicinari uputit će onda na psihijatriju ili neku drugu subspecijalizaciju – da je kod te žene trajao poremećaj izazvan porođajem. Dakle, ona nema kamo ići, ona je rodila dijete, njezini su je izbacili iz kuće, spava po štagljevima ili ne znam gdje... Ili se do porođaja nije znalo, sad zna i ona je u tom ludilu (negdje se priznavalo za cijelo vrijeme laktacije) da vrijedi poremećaj izazvan porođajem. I onda je to tzv. privilegirani oblik ubojstva, koji je jedan od tri oblika usmrćenja gdje kazna nije kao za obično ubojstvo, najmanje pet pa sve do dvadeset godina, nego je od jedne do deset godina. Evo – u stavku 2. – majka koja usmrti svoje dijete pod utjecajem jakog duševnog opterećenja zbog trudnoće ili poroda, to je poremećaj izazvan porođajem, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
I treće, dobrovoljna eutanazija – to je čak do tri godine. Evo, sad će biti tri godine za nekoliko dana otkako je moja prijateljica iz djetinjstva, koja je bila tri-četiri puta nominirana za Nobelovu nagradu za književnost, Dubravka Ugrešić, sama zaključila u Nizozemskoj, gdje je predavala na fakultetu, da je njoj života dosta i da hoće otići, i lijepo su je tamo usmrtili na njezin zahtjev. To tamo uopće više nije kazneno djelo, a i u Švicarskoj već djeluju klinike koje to rade. Ali evo – zbog posebno privilegiranih okolnosti kazna je zapriječena od šest mjeseci do pet godina (kao primjerice za klevetu, op. a.), dakle kao teška krađa – govori Miljević i za kraj dodaje kako je za slučajeve femicida izuzetno važno imati iskusnog suca:
– Nijedan oblik femicida, kao ni jedan oblik teškog ubojstva, ne može suditi sudac početnik koji već prije toga nije bio na Županijskom sudu barem pet godina. A mi dobivamo situacije da sude ljudi koji su prekjučer došli na sud, da imaju dvije godine staža u suđenju na raspravama u djelima koja nisu tako suptilna. Ovo su suptilna kaznena djela, rafinirana, gdje treba čovjek koji nije samo dobar pravnik nego i zreo čovjek, koji je nešto proživio i zna o životu, i koji će onda angažirati vrhunskog psihijatra, a od psihijatra ovisi kako će on počinitelja dijagnosticirati. Jer tek kad ti dobiješ osobine njegove ličnosti, ti kroz to vidiš je li njegov motiv ubiti ženu. E, ako je njegov motiv ubiti ženu, onda je to femicid, a ako nije motiv ubiti ženu, nego ubiti Anu Tenžeru, onda to nije femicid! To njima ne ide u glavu!
Žene u Hrvatskoj prijavljuju nasilje, alarmi postoje, a onda se dogodi najgore
