Malo mjesto, velika priča i pothvat iza kojeg su ostale godine rada, zajedništva i upornosti. U Seocima mjestu nedaleko od Blata na Cetini, u nedjelju, 13. rujna, svečano su posvećene postaje Križnoga puta koji se kroz četrnaest postaja uspinje padinama Mosora prema križu na Gradini.
Posveta je održana u 16.30 sati kod zavjetne kapelice Svetog Trojstva smještene u podnožju puta prema križu, a time je zaokružena priča koja je počela još u vrijeme pandemije koronavirusa. Najprije obnovom crkve svetog Ante u Seocima, potom podizanjem križa na Gradini i gradnjom zavjetne kapelice, a na kraju i izgradnjom četrnaest postaja Križnoga puta.
Posvetu je predvodio fra Frane Doljanin, gvardijan Franjevačkog samostana na Skalicama u Omišu, uz don Emanuela Petrova i ostale svećenike.
Jedan od inicijatora cijelog pothvata, mještanin Seoca i dugogodišnji klesar Ante Bogdanović kaže kako se ideja o Križnom putu nametnula kao prirodan završetak svega što su mještani prethodnih godina napravili.
"Ideja o postajama je nekako bila logičan slijed jer smo prvo imali renovaciju naše crkve svetog Ante u Seocima, baš u vrijeme korone. Potom je uslijedio križ, pa kapelica i onda je došla ideja da sve to povežemo u jednu cjelinu i tako je nastao križni put", govori Bogdanović.
Od obnove crkve do križa na Gradini
Početak cijele priče seže u vrijeme korone kada su mještani obnovili svoju crkvu svetog Ante. Upravo tada rodila se ideja da se napravi još nešto što će ostati selu i budućim generacijama.
"Ideja se rodila u koroni. Ljudi jesu umirali, ali nisu tada u našem selu od korone i bili smo uvjereni da je to znak od Boga da nas je spasio i rekli smo: ajmo nešto napraviti. Došao je križ, kapelica i onda postaje kao točka na i", kaže Bogdanović.
Križ podignut na Gradini visok je oko šest i pol metara, izliven je od betona i obložen kamenom. Njegovo postavljanje na mjestu do kojeg ne vodi cesta samo je po sebi bilo zahtjevan pothvat.
Bogdanović se prisjeća i podrške koju su mještani imali od svećenika kada se ono što su zamislili još činilo teško ostvarivim.
"Kada je bila posveta kapelice i križa bili su don Špiro i don Emanuel Petrov koji su bili naša podrška, ali moram reći da su me dodatno potaknule riječi svećenika jer mi je rekao: „Ante, ako je Bog odlučio da križ bude gore, bit će.“
Nakon križa izgrađena je zavjetna kapelica Svetog Trojstva, a upravo su crkva svetog Ante, kapelica i križ na Gradini postali tri točke koje je trebalo povezati. Odgovor je pronađen u Križnom putu.
Četrnaest postaja i 48 tona na ljudskim leđima
Ako se danas pogleda četrnaest dovršenih postaja teško je na prvi pogled zamisliti koliko je rada bilo potrebno da bi svaka od njih stigla na svoje mjesto. Prema Gradini nema ceste kojom bi se građevinski materijal mogao dopremiti kamionima niti mogućnosti da posao odrade dizalice i drugi strojevi.
Put je dug oko 620 metara, a najveći dio betona, kamena i željeza potreban za izgradnju mještani su prenosili ručno, iz ruke u ruku. Ukupno je prema Bogdanovićevim riječima na padine Mosora tako izneseno oko 48 tona materijala.
"Sudjelovali su od najmlađih do starijih. Moj unuk je bio najmlađi kada je to prije tri godine krenulo, imao je šest godina, a bilo je ljudi od 78, 79 godina. To je bilo generacijski, ali najveći teret je podnijela mladost. Oni su najjače nosili teret, prenosili su teret iz ruke u ruku, neki su nosili veće komade od početka do kraja. Do prve, druge postaje teret je mogao ići i karijolom, ali sve se većinom nosilo na rukama, leđima kako sam i rekao. To je možda i najteži dio ovog svega, prijeći tih šeststo dvadeset metara na takvoj stazi i iznijeti oko 48 tona betona, kamena i željeza. U organizaciji radnih akcija je sudjelovao i koordinirao nošenje materijala i moj brat Zoran, on je raspoređivao posao gore dok sam ja koordinirao odozdo", govori Bogdanović.
Radilo se uglavnom vikendima kada bi se mještani okupili i krenuli prema Gradini. Netko je mogao ponijeti više, netko manje, ali u pothvatu su sudjelovale generacije Seočana.
Bogdanović koji je profesionalni vijek proveo radeći s kamenom i na brojnim sakralnim objektima kaže da se ni tijekom svoje dugogodišnje karijere nije susreo s pothvatom poput ovoga.
"Ja sam za svoj vijek obavio rekonstrukciju 30, 40 crkava, sada sam u mirovini. Situacija je da nigdje nisam naišao na ovakav pothvat gdje autom ne možete ni blizu doći, već je 48 tona materijala izneseno na leđima".
Postaje koje trebaju ostati generacijama
Za razliku od križa na Gradi koji je napravljen od betona i obložen kamenom četrnaest postaja izvedeno je u kamenu.
"Postaje su od kamena Vrsine iz Marine. Postaje su visoke 1,60 do 1,70 metara, to su postaje koje su poprilično slične, stavljane su kako se moglo staviti, ali one su u principu sve od kamena i sami reljefi su napravljeni od kamena. To je nešto što će ostati za sve generacije koje dolaze i mi danas sigurno nismo svjesni što smo mi napravili", kaže Bogdanović.
Bogdanović posebno naglašava kako cijeli projekt ne želi svesti na pojedinca. Vrijednost svega napravljenog kaže, upravo je u zajedništvu ljudi koji su u njemu sudjelovali.
"Ali ipak trebam istaknuti da su mještani sudjelovali u tome i da im se oda priznanje kako smo to sve složno napravili. Sve je financirano od strane pojedinaca, sve što smo zamislili smo i odradili, sami, mještani, ručno i pretežno vikendima, bez dodatne ičije financijske pomoći i zato možda i ovo je toliko vrijedno".
Put koji nije zamišljen da bude lagan
Križni put od kapelice prema križu dug je oko 620 metara, a kako se približava višim postajama uspon postaje sve zahtjevniji.
"Put prema križu dug je 620 metara. Za ove koji su lošijeg fizičkog stanja njima je to jako veliki napor, ali bez nekih većih problema bi mogli doći do pete postaje. Već od šeste, sedme postaje pa do četrnaeste je napor i ne može baš svatko. To je baš ono pravi napor. To je baš pravi križni put, na neki način pokora", opisuje Bogdanović.
Upravo je taj uspon možda i najbolja poveznica između simbolike Križnoga puta i načina na koji je nastao. Istom stazom kojom će ubuduće prolaziti vjernici i posjetitelji, mještani su godinama nosili kamen, beton i željezo kako bi četrnaest postaja uopće moglo biti izgrađeno.
Posveta uoči blagdana Uzvišenja Svetoga Križa
Za posvetu postaja odabran je 13. rujna, dan uoči blagdana Uzvišenja Svetoga Križa.
"Zbog toga jer je danas, 14. rujna, Uzvišenje Svetog Križa i to je prigoda kad se te postaje blagoslivljaju. Mi smo tražili kada da to blagoslovimo, svećenici su rekli da se to na taj dan blagoslivlja, ali kako je to ponedjeljak odlučili smo se ipak za nedjelju popodne", objašnjava Bogdanović.
Za njega 13. rujna ima i dodatnu, osobnu simboliku.
"I baš eto se potrefilo da je posveta postaja Križnoga puta na isti dan kada sam prije pet godina donirao spomenik na Trpinjskoj cesti „Vjera djela domovina“. Eto tada se prije pet godina otkrio i posvetio spomenik i evo sada posveta postaja", kaže.
Naime, upravo je 13. rujna 2021. godine u Vukovaru otkriveno spomen-obilježje „Vjera djela domovina“, posvećeno 18 poginulih hrvatskih branitelja, pripadnika Turbo voda, Pustinjskih štakora i Žutih mrava, postrojbi koje su 1991. godine sudjelovale u obrani grada. O tome možete pročitati OVDJE.
Tako je nakon obnove crkve svetog Ante, podizanja šest i pol metara visokog križa na Gradini i gradnje zavjetne kapelice Svetog Trojstva dovršena i posljednja karika koja ih povezuje – četrnaest postaja Križnoga puta.
Iza njih nisu ostali samo kamen i reljefi. Ostao je put kojim su ljudi godinama, uglavnom vikendima, na rukama i leđima nosili tone materijala. Ostala je priča o najmlađima i najstarijima koji su radili zajedno i o malom mjestu koje je odlučilo ono što je zamislilo napraviti vlastitim snagama.
A od 13. rujna taj put, nastao rukama mještana Seoca, ostaje otvoren generacijama koje dolaze.
