Balet koji progovara, propituje, secira, psihoanalizira, uz sedam arhetipskih likova u renesansnom ruhu, između dvorskoga plesa i privatne mišolovke vlastitih zločina. Komorni „Hamlet“ Svebora Sečaka remake je predstave premijerno izvedene 2004. godine u HNK u Zagrebu za Baletnu trupu Croatia, koja je ostvarila više od 40 gostovanja, a na Splitskom ju je ljetu srčano interpretirala nova generacija vrhunskih baletnih plesača: Pavel Savin (Hamlet), Leda Šeparović (Ofelija), Natalia Kosovac (Gertruda), Taiguara Goulart Alves (Klaudije), Tom Boddington (Laert), Dan Rus (Polonije) i Samuele Berbenni (Duh Hamletova oca).
„Hamletov“ uvodni i završni prizor u svojem se duhovnim prostoru primiču introspektivnom baroku i ideji o neizbježnosti ljudske smrtnosti. Sablasni prizori svijeća kao prolaznih plamičaka duše titraju oko Hamleta, ali ga i proždiru, potpuno konzumiraju kao dio njih, prokazuju ga kao tragična pokretača raspada dvorca Elsinore, poprišta političke korupcije i posvemašnje duhovne dekadencije. Pavel Savin u svojim solističkim točkama skicira Hamleta kao izgubljena i ranjena dječaka, čiji rukoljub majci dokazuje da u njenu nije nestala ni ljubav ni poštovanje, ali njegova naknadna svijest o njezinu nepristojno kratku tugovanju za pokojnim suprugom („Slabosti, ime ti je žena“), Hamletovim ocem, u njemu stvara preduboki raskol koji će se preliti na sve buduće odnose sa ženama. U njemu će se sudariti tuga i čast, bijes i ponos, poštenje i pitanje moralnosti osvetničkoga čina.
Uz precizno osmišljenu scenografiju Dinke Jeričević i filmski oblikovano svjetlo Mladena Šolića ispod lukova palače kao kroz izlog gledamo reminiscencije i prošle zločine, okrutno ubojstvo kralja Hamleta koje je počinio njego častohlepni brat i tragično lutanje kraljeve duše, koju je uz sablasnu pojavnost i sjajnu masku interpretirao Samuele Berbenni. Svijest da postoji taj bljesak u kojem je sačuvano sve prethodno, to jezivo sito sjećanja, taj izlog zločina, važna je u premošćivanju prošlog i sadašnjeg. Prije tih tmurnih zrcaljenja žrtava događala se raskoš, kraljevske zabave u veličanstvenim kostimima (prelijep rad Barbare Bourek), izrazito intiman i senzualan ples Hamletove majke, kraljice Gertrude (izvanredna Natalia Kosovac) i novoga kralja, Hamletova strica Klaudija, kojega je sa sjajnom mjerom za zavodljivost i tiransku bezosjećajnost utjelovio Taiguara Goulart Alves.
Jedan od potresnijih trenutaka, a tek jedan u nizu onih koji svjedoče koliko je Svebor Sečak (prema zamisli Slavka Pervana) studiozno promišljao o literarnom predlošku, prikaz je raspada Hamletove i Ofelijine nježne ljubavi. Eterična i do savršenstva stilizirana forma Lede Šparović pred očima se gledatelja raspada u neupotrebljivu odbačenu ljušturu lišenu ljubavi kad joj Savin kao Hamlet silom učini znak križa, aludirajući na antologijsku „Idi u samostan – ta, bi li htjela rađati grešnike?“ Hamlet je time potpisao i smrtnu presudu Ofeliji, opet u moćnom koreografskom i svjetlosnom manevru s nepomičnim tijelom u plavu staklu (simbol rijeke), ali i zakucao posljednji čavao u opstanak njezine obitelji, gdje Laert mora pokopati i oca (Dan Rus) kojega je Hamlet zabunom ubio dok je prisluškivao iza zavjese, ali i nesretnu sestru koju je Hamlet volio – i slomio – hineći vlastito ludilo.
Shakespeareova „Mišolovka“ unutar „Hamleta“ u ovome baletu nije skrenula u kompleksan metateatar – komorno je zbijena u uzak prostor zidina, izazivajući klaustrofobičan strah od neizbježna sukoba, ali i izrazito pojačavajući fokus na unutarnje stanje likova. Dirljiv je sraz Hamleta i Laerta, gdje naposljetku obojica padaju kao žrtve Klaudijeva spletkarenja i otrovne oštrice mača, ali ne prije nego što se ispričaju za bol koju su si prouzrokovali. Natalia Kosovac izuzetno je uvjerljiva kao umiruća Gertruda koja zabunom strada od ispijanja otrova namijenjena Hamletu, a u licu i pokretu Taiguare Goularta Alvesa vidi se neskriveni bijes zlotvora koji si je stavio zlatnu krunu s mrtvačeve glave, ali i izgubio jedinu osobu do koje mu je bilo stalo.
Pavel Savin izvanredno je glumački ekspresivan, jednako uvjerljiv u suigri s ostalim plesačima kao i s rekvizitom, lubanjom, simbolom ljudskog propadanja, uz široku emocionalnu skalu i u jedinom „verbalnom“ dijelu predstave, stihovima čuvenog filozofskog monologa „Biti ili ne biti“. Njegova savršena okretnost u piruetama sljubila se s Hamletovom izgubljenošću u vratolomijama vlastitih spletki, a efektan završni manège, osim što je dokazao plesačevo maestralno gospodarenje prostorom i tehnikom, bio je i svojevrsna coda tragičnom sukobu u kojem nitko nije pobjednik – i Hamlet se u svojem osvetoljubivom pohodu samo zavrtio u krug propadanja – od smrti svojega oca do vlastite.
Jednosatni spektakl „Hamlet“ Shakespeareovo je djelo iznio s istinskim razumijevanjem i promišljanjem o djelu, maksimalnim korištenjem libreta (Darko Lukić prema Shakespeareu), dramaturškom inteligencijom, znalačkim osluškivanjem glazbe Čajkovskog i izvedbom koja plijeni ljepotom, senzibilnošću i proučavanjem raspada identiteta pred egzistencijalnim ponorom. Komornost je Hamletu donijela blizinu i emocionalni angažman publike, a nije nimalo oštetila umjetnički dojam. Zbiti grandioznu priču u zidine Dioklecijalnove palače, kultne kao i zidine Elsinorea, usput znači izmjestiti balet u vrijeme koje koji metar od baletne izvedbe obiluje lakim notama i brzopoteznim užicima novoga vremena i splitskoga ljeta. Međutim, balet poput ovoga snagom svoje interpretativne moći utišava svu fizičku i unutarnju buku, gledatelju na dlanu nudi bolne introspekcije, drži ga prikovana za turoban, ali i točan koncept prolaznosti, izlaže ga djelu koje je svevremensko. Plesno-psihoanalitički Hamlet, zastrašujuće jasan i očaravajuće lijep, povezuje antologijsku pisanu riječ i magičnost baletne izvedbe koja će se pamtiti.