Dok većina putnika planira odmor prema hotelima, plažama i turističkim atrakcijama, Ante Lavrić iz Kaštela traži nešto sasvim drugo. Ovaj zaljubljenik u putovanja, kojeg pratitelji na društvenim mrežama poznaju pod imenom Ante Avantura, posljednjih godina istražuje dijelove svijeta koje mnogi izbjegavaju, od siromašnih sela jugoistočne Azije do opasnih favela Južne Amerike.
Njegova posljednja avantura trajala je čak 70 dana tijekom kojih je obišao Filipine i Indoneziju, živio s lokalnim stanovništvom i bilježio iskustva koja je potom podijelio sa svojim pratiteljima na YouTubeu i društvenim mrežama. Umjesto organiziranih tura i turističkih ruta, bira spontanost, razgovore s nepoznatim ljudima i mjesta koja otkrivaju stvarni život zemlje koju posjećuje.
U razgovoru nam je otkrio kako je nastao projekt Ante Avantura, koje su ga zemlje najviše iznenadile, u kojim se situacijama osjećao istinski ugroženo te zašto smatra da putovanja mijenjaju čovjeka više od bilo kojeg drugog životnog iskustva.
Koja je posljednja destinacija koju ste posjetili? Po kojem principu birate što sljedeće posjetiti?
„Zadnja destinacija na kojoj sam bio su Filipini i Indonezija i to 70 dana. To je do sada najduže putovanje u mom životu i stvarno je sve prošlo odlično, napravio sam dosta materijala i jako sam zadovoljan. S ocem sam, dok sam bio dječak, gledao Animal Planet i National Geographic. Već tada sam se zaljubio u neke zemlje i prvo bi to htio posjetit, a tek onda ostalo. Tako biram destinacije.“
Sjećate li se točnog trenutka kada ste odlučili da klasični turizam nije za vas i da želite „avanturu“?
„Kad bi išli sa školom na izlet, ja bi uvijek htio sa strane istraživat, odvojit se od grupe. Uvijek me ta sloboda privlačila. U tinejdžerskim danima sam tražio avanturu na krivim mjestima - divljao bi s biciklom, vozio po par kilometara na jednom kolu, kasnije s motorom isto tako na jedno kolo, na prednje, na zadnje, bez kacige. Imao sam puno padova, puno sudara, sve sam radio zbog adrenalina, zbog avanture i sreća prebacio sam se na putovanja i tu sam pronašao sebe. I roditelji su puno mirniji, a i ja sam puno ispunjeniji, zadovoljniji. Da putujem klasično – ne. Uvijek me zanima povirit iza nekog kantuna, zida, ulice i vidjet šta se događa. Svjestan sam da to nekad može biti i opasno, ali pratim taj neki unutarnji instinkt i za sada je, hvala Bogu, sve prošlo super.“
Što za vas osobno znači „živjeti s lokalcima“ i kako uspijevate tako brzo zadobiti njihovo povjerenje?
„To znači biti dio njihove svakodnevice, od jutra do mraka, cijeli jedan dan provest s njima, po mogućnosti i više kao što mi se dogodilo sada na Filipinima. Tamo sam proveo tri dana sa filipinskom obitelji – ocem, majkom i dvoje djece. To mi je bilo vrhunsko iskustvo. Ljudi van Europe su puno pristupačniji i puno otvoreniji. Uvijek idem po osjećaju, instinktu, a oni su jako prijateljski raspoloženi, lako je stupiti s njima u kontakt. Konkretno za ovu situaciju na Filipinima poslužile su Facebook grupe. Obično prije puta stupim u kontakt s ljudima, povežem se. U tom slučaju mi se javio jedan momak koji me prati, a oženio je Filipinku. Njezina obitelj živi u jednom mjestu na Filipinima i spojio me s njima. Bilo je to super iskustvo.“
Koja je najveća zabluda koju ljudi imaju o solo putovanjima u manje sigurne dijelove svijeta?
„Najveća zabluda koji ljudi imaju je da će im bit dosadno, da neće imat što radit. Svjestan sam da nije svatko za to, ali ja sam takav – otvoren i pristupačan – tako da je meni to najveća sloboda. Stvarno guštam u tome. Problem je i što se stvorila slika u medijima o nekim zemljama da dođeš i oni ti otkinu glavu, tipa u Južnoj Americi. Ljudi su toliko isprepadani, a u biti nije tako. Ne kažem da nije opasno, ima svega, treba se paziti, to je za iskusnije putnike, pogotovo kad idete sami, bez agencije. Nije onako kako mediji predstavljaju, ljudi su puno više otvoreni i pristupačniji nego što je to u medijima prikazano.“
U Paragvaju i urugvajskim favelama bili ste u situacijama koje bi mnoge prestrašile. Jeste li ikada osjetili stvarni strah za vlastiti život?
„Baš u Paragvaju, dok sam istraživao grad, vidio sam Barrio La Chacarita. Raspitao sam se i proguglao i shvatio da je to najopasnija favela u Paragvaju. Tražio sam neki kontakt da uđem tamo, htio sam nekog lokalca pridobit – nije išlo. Onda sam našao dvojicu mladih policajaca, međutim oni su bili sa takvim strahom u očima dok su išli sa mnom tako da sam nakon nekih 20 minuta odusta od toga jer su me i ovi iz favele počeli gledat mrko jer ne vole policiju. Ostao sam sam s ljudima iz favele, pratio sam instinkt, unutarnji osjećaj. Hvala Bogu sve je prošlo dobro, ali bilo je gadnih situacija. U jednom momentu me jedna starija gospođa, kad me vidjela s ovom dvojicom, počela vikat i govorit da ne idem s njima, da neće dobro završit. Pogledao sam je, malo sam popričao i rekao da je sve ok, da će bit sve dobro. Računao sam – svi su me vidjeli da s njima dvojicom ulazim, neće valjda bit nešto loše. I prošlo je sve dobro, iako je baš gadno bilo. Tu sam upoznao i bivšeg plaćenog ubojicu koji je iznio svoju životnu priču. Promijenio je život nakon šta su mu otkinuli nogu, to mu je bilo zadnje upozorenje od kartela. Otkinuli su mu nogu, nisu ga htjeli ubit, on je baš u mom videu na YouTubeu. Na štakama je, bez noge, a ruke i druga noga su mu izrezani i puni ožiljaka od metaka, od noža. Tu je bio i njegov prijatelj koji je isto cijeli izrezan, što je posljedica krvavih dana iz prošlosti. Na rastanku kad sam im htio dat nešto novca, što nije bilo puno, odmah su promijenili izraze lica, bili su ljuti, a ja sam kod sebe imao kameru. Situacija je bila napeta, ali snašao sam se, rekao sam da nemam više novca, da mi daju svoje brojeve i da ću se vratit sutra. Naravno, nisam se pojavio sutra.“
Koja vas je zemlja ili kultura najviše pozitivno šokirala i potpuno srušila vaše predrasude?
„To je definitivno Laos. Laos je jako malo poznat strancima, a ja sam ga baš zbog toga i zato što se nalazi u jugoistočnoj Aziji htio posjetit. Ljudi su toliko prijateljski raspoloženi, a stranaca uopće nema, na prste jedne ruke ih se može izbrojat. Doslovno vrište i skaču kad vas vide na cesti i žele se slikat. Žive skromno, nemaju ništa, ali žele vam dati pola od toga što imaju. Ako ima dvije banane, on će vam ponudit jednu, ako ima šaku riže, zvat će vas da dođete na ručak kod njega. To me baš pozitivno iznenadilo, ali me šokiralo kako žive. Žive u drvenim kolibama, a zna ih bit po 40 u jednoj kolibi i znaju imat po deset djece. Jedu sve živo, od zmija, majmuna, čak i leoparda. Šokantno, ali puno pozitivnih iskustava imam iz Laosa. To mi je jedna od dražih zemalja.“
Kako bi u tri riječi opisali svoje iskustvo s Camino de Santiago nakon prijeđenih 695 kilometara?
„Camino je nešto posebno. To je putovanje duše i s razlogom ga tako zovu. Preporučio bih svakome da ide sam, ne u grupi, ne u paru, nego sam. Kad si sam imaš svoj tempo i imaš vrimena za mislit o svemu i svačemu i približit se sam sebi. Preporučio bih Camino svakome jer je to jedno nevjerojatno iskustvo, fizičko i mentalno. Ja sam išao testirat svoje fizičke i mentalne granice, to je bio moj razlog i stvarno sam iznenađen koliko čovjek može podnijet i koliko može zaći u dubinu duše. To je nevjerojatno iskustvo – 695 km od Lisabona preko Fatime pa gore na Tomar i krajnja destinacija je Santiago de Compostela na sjeveru Španjolske. Zaista je vrhunsko iskustvo, toliko je pomiješanih emocija, to je nešto što čovjek mora doživjet, ne može se opisat. Ja sam ga uspio završit u 30 dana, od toga 26 dana hoda i 4 dana u pauzi radi ozljede jer su tu ozljede učestale i preporučio bih svakome da sluša svoje tijelo iz dana u dan, ne možete sigurno šetat svaki dan isto i ne osjećate se svaki dan isto tako da morate slušati svoje tijelo – ako tijelo kaže idemo danas do kraja 40 km, šetajte 40 km, ali ako je tijelo umorno i osjećate malu bol, odradite 15 km, prespavajte, odmorite se i sutra je novi dan. Obavezno, ako budete imali mogućnosti – odradite Camino bar jednom u životu. A kad bi morao u tri riječi opisat Camino, to bi bilo – putovanje prema duši.“
Koliko je teško uživati u trenutku kada u isto vrijeme morate razmišljati o kadru, zvuku i montiranju videa?
„Moram priznat da u nekim momentima bude opterećenje ta kamera, mobitel, društvene mreže, YouTube, stvarno se želiš ostavit svega i samo uživat, ali onda se dogodi nešto zanimljivo i sam sebe kriviš šta nisi imao kameru, šta nisi snimio. Na kraju krajeva, sve to moraš volit, guštat u tome i onda je sve super i nije ti teret. Kad odradim 4-5 dana snimanja i napravim dosta materijala, ostavim stvarno sa strane sve. Recimo ako sam na nekom malom otoku, odem se kupat jedan dan, ležim ispod palme i guštam. Uzmem jedan dan odmora. Nije ovo lako, tu je dosta posla, tu je i mobitel, i kamera, i laptop, dosta je to u nekim momentima naporno, ali ako to radite iz srca, iz ljubavi, to vam je sve lagano i guštate u tome, a to je najbitnije od svega.“
Jeste li ikada snimili nešto što ste na kraju odlučili ne objaviti jer je bilo previše intimno ili opasno?
„Snimio sam video s jednom curom u jednoj zemlji u jugoistočnoj Aziji u kojem je ona popljuvala svoj narod i rekla u biti istinu, ali smo zaključili da radi nje ne bi bilo dobro baš da to objavimo. Mogla je imat poslije neugodne situacije. Znalo se dogodit i da sudjelujem u nekim ritualima gdje je bilo krvi i ne baš lijepih scena i onda sam odlučio ne objavit. Ima i dosta zabrana na društvenim mrežama i YouTubeu pa bih kršio pravila zajednice tako da se nekad ne može sve ni objavit.“
Kako se nosite s povratkom u svakodnevicu nakon višemjesečnih divljih avantura u Aziji ili Južnoj Americi?
„Zadnjih desetak dana na putovanju mi dosta počne falit Dalmacija, naša spiza, obitelj, prijatelji, vrime, kava, riva, Kaštela, Split… Radujem se otić na daleko putovanje, ali se radujem vratit doma. Uvijek nađem nešto dobro u svemu, ali svako putovanje me učini boljom osobom, svako putovanje sam skromniji jer vidim kako ljudi žive. Nemaju ništa, ali su istinski sretni. Onda se čovik zapita – kome je bolje, njima ili nama? Ili onima na burzi u New Yorku šta imaju milijune, ali su uvik u stresu? Takva putovanja otvaraju puno pitanja, ali djeluju pozitivno na mene. Pokušavam prenijet to ljudima, da budu zahvalni na onome šta imaju. Ja sam nakon svakog putovanja sve zahvalniji i zahvalniji.“
Kamo Ante ide dalje? Možete li nam otkriti sljedeću veliku destinaciju na vašem radaru?
„Uvijek je tu više opcija, zbog ratova i situacije u svijetu gdje se iz dana u dan mijenja situacija i ne znate gdje možete letjet, a gdje ne. Upoznao sam sad na Filipinima jednog momka iz Kanade koji me srdačno pozvao kod njega. Kanada mi je već od ranije želja, ali nije jeftino. Nakon toga se spustit doli u Ameriku, istočnu obalu, New York i Boston. U New Yorku sam već bio, ali sam ostao u kontaktu s nekim reperima, hiphoperima, gangsterima, ajmo ih nazvat tako. To bi bila jako zanimljiva priča. Volio bih snimit i nešto u Bostonu, tamo je Charlestown koji je poznat po pljačkašima banaka. Snimljen je i film o tome s Ben Affleckom, a to mi je najdraži film. Ta priča me baš zanima, volio bih to snimit iako sam svjestan da neće bit lako, ali dat ću sve od sebe. Nakon toga skoknut na zapadnu obalu, u Los Angeles, jer sam upoznao u svom poslu (samozaposlen sam i imam svoj obrt, radim transfere) neke momke. Armenci su, ali žive u Los Angelesu, srdačno su me pozvali tako da bi to bilo dobro. Afrika je uvijek želja – Kenija, Tanzanija za početak. Dolje je malo nategnuta situacija. Lako je ići po turističkim rutama, ali ja volim zaći negdje sa strane tako da nije baš sigurno. Vidjet ćemo kako će se sve odvijati, ali to su mi dvije glavne opcije.“
Što bi poručili nekome tko gleda vaša videa iz fotelje i želi krenuti na svoje prvo solo putovanje, ali nema hrabrosti?
„Preporučio bih svima da probaju. Svjestan sam da to nije za svakoga i da ljude uhvati panika, možda im je tlaka radit pripremu, vize, dozvole… ali ako imaju to u sebi, ako ih vuče, ako misle o tome, ako ima neke poveznice i razloga zbog čega oni razmišljaju o tome – neka se odvaže i probaju. Život je kratak, proleti, treba ga živjet punim plućima. Odvažite se, probajte, krenite, samo gas. Ako vam se svidi, nećete stat putovat nikad, a ako vidite da nije to za vas, onda hvala Bogu, nađite se u nečem drugom. Za mene je puno bolje potrošit pare na putovanje i na uspomene, na doživljaje, nego na materijalne stvari. Nitko vam ne može platit to iskustvo i uspomene, to nema cijenu.“
Kako je nastao “Ante Avantura” i kada ste odlučili da putovanja želite pretvoriti u YouTube priču?
„Sigurno sam nekih pet godina razmišljao kako bi se moglo i nešto zaradit od putovanja. Uvijek treba novaca. Mogu zemlje bit jeftine, ali skupe su avionske karte, vize, transport, izađe to na kraju dosta. Imam sreću što živim u Dalmaciji gdje se može naći posao i raditi. Odlučio sam najviše radi toga da spojim ugodno s korisnim – da radim ono što volim, ali da usput zarađujem od toga. Prošle godine u prvi mjesec sam krenuo malo jače s društvenim mrežama, otvorio YouTube kanal. Ide sve svojim tokom, zadovoljan sam. Nadam se da će u budućnosti biti više primanja od toga tako da ću moć lakše putovat. Za sad je nešto sitno počelo kapat od YouTube, ali mi daje motivaciju da nastavim dalje. Naziv Ante Avantura sam po sebi govori sve – moje ime i avantura, to je moj način putovanja. Prije nego sam otvorio kanal prošao sam tečaj digitalnog marketinga tako da sam i tu naučio neke stvari. Ante Avantura, AA, lako se pamti i to ime baš pripada meni.“
Koja je država dosad ostavila najjači dojam i zašto?
„Ima više zemalja, ali izdvojio bih Laos. Ljudi kao da žive kako se živilo prije sto godina, usporeno skroz, u drvenim kolibama, s osmijehom na licu. Živi ih po 30-40 u jednoj kolibi, ali su zadovoljni i sretni. Ta njihova kultura, kako se liječe biljkama, bez zdravstvene skrbi u tim selima koja sam ja posjetio, a nekako svi djeluju veselo i zdravo. Jedu zmije, mačke, pse, leoparde…, a rekao mi je jedan čovjek da ne jedu samo avione, komarce i ljude, na što se nasmijao. Kad bi ostali bez hrane, nisam siguran da ne bi i mene pojeli. To mi je ostavilo najjači dojam, ali pozitivan.“
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Koji vam je bio najneugodniji trenutak tijekom snimanja putopisnih videa?
„U Katru, u Dohi, a sve zbog njihove kulture. Drugačije se gleda na kameru, tokom snimanja sam imao neprijateljskih pogleda, čak i verbalnih napada – da mi nije mjesto tamo, da ne radim to. Snimao sam kao što uvijek snimam, ali oni su bili uvrijeđeni, pogotovo žene, iako su bile pokrivene burkom. Tu je bilo dosta komentara i nisam se osjećao ugodno.“
Ljudi vas prate zbog autentičnosti. Koliko je teško ostati “svoj” na društvenim mrežama danas?
„Ljudi mi prilaze na cesti, dobivam komentare na društvenim mrežama, kažu da sam poseban i svoj, da ostanem takav. Kakav sam u svakodnevnom životu, takav sam i ispred kamere. Po meni je to jedini put kojim se može ić. Nema glumatanja. Bit ću svoj do kraja. Lako je ostat svoj, ako ne pratite druge. Prije sam znao pogledat druge, ali sad sve manje jer nemam vremena. Recimo pogledam nekoga tko je uspješan u ovome i automatski pokušam prenijet to na svoja videa i gubim autentičnost. Vidim da mi to ne paše. Nije da sam arogantan, želim svima sve najbolje, ali svi smo različiti i svatko ima svoj neki đir, tako da kad ne pratim nikoga najlakše mi je pokazat svoj karakter i prenijet videa na moj autentičan način.“
Što vas najviše iznenadi kada usporedite život u Hrvatskoj i zemljama koje posjećujete?
„Budem tužan jer su kod nas ljudi nezadovoljni. Puno njih žuga – ne valja ovo, ne valja ono – a imaju sve. Imaju krov nad glavom, tri obroka dnevno, auto, stan… I opet žugaju. Imate sve u životu, živite kao kraljevi i kraljice, uživajte u životu, radujte se svakom danu jer na drugom kraju svijeta ljudi nemaju ništa, doslovno žive u baraci, u drvu i limu, kad je vanka 30 stupnjeva, gori sve. Ne da nema klime, nema ventilatora, ali oni su sritni i veseli. Toliko su pristupačni. Kod nas se ljudi zatvaraju u sebe, postajemo zatvoreni kao Skandinavci. Naše žene su zgodne, lijepe, ali kontakt i priča se izgubila. Moramo pričat, bit u kontaktu. Ako vidiš nekog nepoznatog, javi se, baci neku foru, zezaj se. Izgubili smo neki ljudski kontakt, moramo biti otvoreniji i puno više se družit, bez traženja nečega zauzvrat. Podariš nekome lijepu riječ, on tebi, uljepšaš nekome dan takvim sitnicama. Azijati i ljudi u Južnoj Americi su puno otvoreniji, puno je lakše komunicirat s njima.“
Imate li destinaciju na koju se nikada ne bi vratili?
„Nikad ne reci nikad, ali taj Katar nije po mojoj volji. Osjećaš se uštogljeno, umjetno, sve mi je ukočeno, nije opušteno. Nemam se namjeru vraćat, iako nikad ne znaš šta ti život nosi.“
Kako reagiraju lokalni ljudi kada vide da snimate i istražujete njihovu svakodnevicu?
„Lokalci su većinom dobro raspoloženi, drago im je kad vide kameru. Pogotovo mlađi. Žele se slikat s vama, pitaju jeste li travel blogger, pitaju ime kanala. Tako je u Južnoj Americi i jugoistočnoj Aziji. Oni su veseli i pristupačni, ali na Bliskom istoku recimo nisu oduševljeni kamerom. Sve je to normalno i treba poštivat svačiju kulturu.“
Koji bi savjet dali mladima koji žele putovati, ali misle da za to nemaju dovoljno novca ili hrabrosti?
„Samo gas, šta prije krenete bit će vam bolje. Upoznajete ljude, kulturu, učite jezike. Može se spavat po jeftinim hostelima. Avionska karta je skuplja, ali dok ste mlađi imate energije i snage spavat s više ljudi u hostelima. Znao sam u jugoističnoj Aziji spavat za 3 eura po noćenju u hostelu. Ako ne možete u Hrvatskoj zaradit, onda otiđite vanka. Ja sam recimo pet godina proveo u Norveškoj i radio. Sve se može kad se hoće, kad je čovik zdrav može se sve. Najvažnije je zdravlje, a hrabrost – nemate se šta bojat. Život je jedan i treba riskirat i pratit svoje srce.“
