U svijetu u kojem se putovanja često svode na popis osvojenih destinacija i fotografije za društvene mreže, rijetki su oni koji ih doživljavaju kao način upoznavanja svijeta, ali još više – samoga sebe. Naš sugovornik već gotovo petnaest godina putuje najudaljenijim i najizoliranijim dijelovima planeta, bilježeći objektivom i riječima priče ljudi, kultura i običaja koji polako nestaju. Iza njega su deseci zemalja, stotine nagrada i iskustva koja sežu od susreta s posljednjim pripadnicima drevnih naroda do trenutaka kada je zbog svojih reportaža doslovno gledao smrti u oči.
No njegova životna priča nije započela na egzotičnim ekspedicijama, nego u Splitu, gdje je kao dječak sanjao nad stranicama National Geographica i vjerovao da negdje iza horizonta postoji svijet koji čeka da bude otkriven. Sudbina ga je neko vrijeme odvela drugim putem, sve dok jedan životni događaj nije promijenio smjer njegova života i potaknuo ga da napokon ostvari dječački san.
U razgovoru koji slijedi Jurica Galić Juka, splitski pustolov i fotoreporter, govori o odrastanju, fotografiji, putovanjima, opasnim situacijama, ljudima koje je susretao na svim kontinentima, ali i o slobodi, uspjehu i životnim vrijednostima koje su ga oblikovale. Ovo nije samo priča o putovanjima, nego i o čovjeku koji vjeruje da je najvažnije putovanje ono prema vlastitoj autentičnosti.
Novi serijal na Dalmaciji Danas: Nigerija
Upravo na Dalmaciji Danas moći ćete ekskluzivno čitati novi Jukin putopisni serijal, ovoga puta tekstom, fotografijom i videom uvest će nas u čarobni svijet Nigerije.
Kakvi ste bili kao dječak? Jeste li već tada pokazivali sklonost istraživanju i avanturi ili se taj nemir pojavio kasnije?
- Bio sam loš učenik, ali veliki sanjar. Dok su drugi jurili za balunom, ja sam kod kuće gutao stare strane časopise koje bi s putovanja donosio nečiji otac pomorac. Posebno mjesto zauzimali su National Geographic i slična izdanja koja su mi otvarala prozore prema svijetu za koji tada nisam ni slutio da ću ga jednog dana upoznati. Gledao sam emisije poput „Opstanka“, tada rijetke, ali iznimno popularne dokumentarne serije o prirodi i udaljenim krajevima svijeta, i maštao kako ću jednoga dana i sam postati „veliki istraživač“.
No život je imao drugačiji raspored. Došli su pubertet, rat, navijačka tribina, redarska vrata i rani brak. Dijete koje je sanjalo daleke zemlje nije nestalo, samo je ostalo zatomljeno negdje duboko u tijelu odraslog čovjeka, čekajući pravi trenutak da se ponovno probudi.
Koje su osobe najviše utjecale na Vaš životni put i vrijednosti koje danas zastupate?
- Ne postoji osoba niti institucija koja je presudno utjecala na moj rad i životni put. Naravno, tu je uvijek bila ona prepoznatljiva žuta boja National Geographica i ideal reportaže kojem sam težio cijeli život. Divio sam se autorima poput Davida Attenborougha, a od domaćih velikana ljudima poput Stipe Božića i pokojnog Željka Malnara.
Ali, ponavljam, nikada nisam imao uzore u klasičnom smislu te riječi niti je itko izravno oblikovao moj put. Sve što sam postao, nastalo je uglavnom kroz vlastite pogreške, iskustva i traženja.
Sjećate li se trenutka kada ste shvatili da ne želite živjeti sasvim konvencionalnim životom i da Vas više privlače putovanja, istraživanje i priče s terena?
- Da. Taj trenutak dogodio se prije gotovo petnaest godina, kada sam se zbog srčanih problema našao na operacijskom stolu.
Neki bi to nazvali katarzom, drugi novom životnom prilikom. Ja to jednostavno nazivam trenutkom u kojem sam prvi put iskreno sjeo sam sa sobom i zapitao se živim li život koji želim živjeti. Shvatio sam koliko je čovjek zapravo prolazan i kako je najveća tragedija otići s ovoga svijeta s neostvarenim snovima.
Odlučio sam odbaciti sve negativno i napokon početi živjeti san onog dječaka koji je nekad listao National Geographic i gledao svijet kroz prozor svog stana u Splitu.
Nekoliko dana nakon izlaska iz bolnice kupio sam fotoaparat, ruksak i krenuo prema svijetu.
Kad se danas osvrnete na svoje prve fotografske korake, koje Vas je putovanje ili iskustvo najviše oblikovalo kao autora?
- Na svom prvom ozbiljnom putovanju prije gotovo petnaest godina napravio sam svoje prve „ozbiljne“ fotografije. Ili sam barem tada tako mislio.
Danas znam da su bile tehnički vrlo loše - često mutne, nepravilno eksponirane i pune pogrešaka koje bih danas odmah primijetio. Ali imale su ono što se ne može naučiti iz priručnika niti kupiti novcem: imale su emociju, priču i iskrenost.
Tehnička vještina došla je s godinama rada i iskustva. Ali onu najvažniju lekciju — da fotografija mora nešto osjetiti prije nego što može nešto pokazati - naučio sam već na tom prvom putovanju.
Posjetili ste desetke zemalja i neka od najizoliranijih mjesta na svijetu. Koja Vas je destinacija najviše iznenadila, a koja promijenila pogled na život?
- Posjetio sam gotovo osamdeset država svijeta, ali ne mogu reći da me ijedna od njih sama po sebi promijenila. Zapravo, putovanja nužno ne čine ljude boljima.
Poznajem ljude koji nikada nisu napustili svoje selo ili grad, a daleko su bolji, plemenitiji i otvoreniji ljudi od nekih koji su obišli stotine država. Putovanja od nekih ljudi naprave snobove, kolekcionare pečata i brojeva.
S druge strane, postoje oni koji iz svakog putovanja izvuku ono najbolje i vrate se kući kao bolji ljudi. Volio bih vjerovati da pripadam toj skupini.
Svako putovanje ostavilo je trag na meni. Svako je utkalo poneku lekciju, iskustvo ili uspomenu u moj život. Nije me promijenila jedna destinacija, nego tisuće malih susreta, razgovora i pogleda koje sam putem skupio.
Postoji li susret tijekom Vaših putovanja koji Vas je posebno obilježio kao čovjeka, a ne samo kao fotografa?
- Ne postoji taj čovjek, guru, slavna osoba ili anonimni mudrac koji je presudno utjecao na mene.
Mene je kao čovjeka prije svega oblikovao rad na samome sebi. Svaki dan učim, griješim, preispitujem se i pokušavam biti malo bolji nego što sam bio jučer. Greške radim i danas, kao i svaki čovjek, ali ih nastojim biti svjestan i priznati ih sebi.
Mislim da upravo tu počinje svaki ozbiljan put.
U svojim reportažama često bilježite ljude i običaje koji polako nestaju. Osjećate li se ponekad više kao fotograf ili kao kroničar jednog vremena?
- Prije svega osjećam se kao reporter koji pisanim riječima i fotografijom bilježi svijet oko sebe, i u njegovom lijepom i u njegovom ružnom obliku.
Svijet nisu samo festivali, egzotična hrana i lijepe građevine. Nerijetko su to smrt, rat, sakaćenje, prostitucija, glad i ljudska patnja svih oblika.
Što se tiče običaja i naroda koji nestaju, vrijedi ona stara Heraklitova misao: „Jedina konstanta u životu jest promjena.“
Nažalost, imao sam priliku „ugasiti svijeću“ mnogim narodima i kulturama kojima putopisci nakon mene možda već za nekoliko godina neće moći svjedočiti. Konyak lovci na glave, animisti Apatani iz sjeveroistočne Indije ili posljednji šumski Mentawai sa Siberuta polako odlaze zajedno sa svojim posljednjim starcima.
Njihovo mjesto često zauzimaju „narodi za turiste“ koji u svojevrsnim ljudskim zoološkim vrtovima izvode autentičnost za objektive i napojnice. A to je možda i tužnije od samog nestanka.
Zato svoje fotografije ne doživljavam samo kao umjetnost nego i kao dokument vremena koje nepovratno prolazi.
Kako uspijevate steći povjerenje ljudi koje fotografirate, osobito u sredinama koje su potpuno drugačije od naše?
- Možda je zapravo bolje pitanje kako oni pronađu povjerenje u nas koji ulazimo u njihov prostor i njihovu zonu komfora.
S vremenom razvijete određenu vještinu pristupa ljudima. Naučite slušati više nego govoriti, poštovati više nego tražiti i biti čovjek prije nego fotograf.
Povjerenje je ključ svega. Bez njega možete napraviti portret za dokumente, ali ne i fotografiju nečije duše.
Koja je bila najopasnija ili najizazovnija situacija u kojoj ste se našli tragajući za dobrom pričom ili fotografijom?
- Najopasnija situacija dogodila mi se u Sudanu 2022. godine, svega nekoliko mjeseci prije početka građanskog rata koji i danas traje i u kojem su poginuli deseci tisuća ljudi.
Ironično, nisam tamo došao zbog rata. Došao sam zbog piramida, povijesti i kulturne baštine.
No dan prije povratka kući u Kartumu su izbili ozbiljni građanski nemiri. Budući da sam tada bio jedini stranac kojeg sam vidio u toj zemlji, vrlo brzo sam postao sumnjiv.
Optužili su me da sam špijun.
Uperili su puške u mene, vezali mi ruke, stavili povez preko očiju i odveli me u pritvor. Izvukla me jedino ulična snalažljivost i malo sreće. Uspio sam sakriti jedan mobitel i kontaktirati Ahmeda, čovjeka iz Sudana koji je jamčio za mene i na kraju me izvukao iz cijele situacije.
Bilo je gusto. I bio bih neiskren kada bih rekao da se nisam bojao.
Ponekad tek kada osjetite koliko je život krhak, shvatite koliko ga zapravo volite.
Nakon svega što ste vidjeli i doživjeli, što ste naučili o ljudima bez obzira na vjeru, naciju ili kulturu kojoj pripadaju?
- Naučio sam da smo, vjerovali u evoluciju ili stvaranje, svi zapravo jedna vrsta - Homo sapiens.
Kultura, nacija i religija često su samo alati identiteta oko kojih se ljudi okupljaju, ali i alati kojima se ljudima može upravljati.
Kako biste inače uvjerili dvojicu ljudi koji se nikada nisu upoznali da sjednu u kamion, obuku istu uniformu i krenu pucati jedni na druge zbog ideja koje nisu sami stvorili?
Da biste ljude okupili, morate im dati nešto za što se mogu uhvatiti — vjeru, naciju, regiju, stranku, ideologiju ili nogometni klub.
Naravno, to ne vrijedi samo vojsku, nego i za kompanije, sekte ili bilokakve društvene organizacije u povijesti čovječanstva.
Daleko od toga da nisam ponosan što sam Hrvat, Dalmatinac i Splićanin. Jesam.
Ali najvećim uspjehom smatram to ako uspijem biti prije svega — čovjek.
Koliko su Vas životni izbori koje ste donosili koštali privatno, a koliko su Vam donijeli?
- Naravno da su me putovanja i reportaže po svijetu koštali određenih obiteljskih i poslovnih problema, ali su mi istovremeno donijeli ogromno bogatstvo iskustva i života kakav rijetki imaju priliku živjeti.
Ipak, ne smatram se zbog toga većim ili posebnijim od čovjeka koji nikada nije napustio svoje selo.
Možda su toj osobi jutarnja svitanja donijela više sreće nego nekome obilazak svih država svijeta.
Sreća je duboko individualna stvar.
Ono što znam jest da bih, kada bih se ponovno rodio, ponovno izabrao isti život.
Kako danas definirate uspjeh i razlikuje li se ta definicija od one koju ste imali prije dvadesetak godina?
- Uspjeh je relativan pojam.
Po meni postoje dva osnovna preduvjeta za sretan život. Prvi su sloboda, zdravlje i vrijeme koje pripada nama samima. Drugi je da radimo posao koji volimo i da se ostvarimo na način koji smatramo važnim, bilo kao roditelji ili na neki drugi način.
Ako se ravnam po tim parametrima, mogu reći da sam uspio.
Nekome su uspjeh automobili, kuće, brodovi i stanje na računu. Nekome mirno jutro i kava na suncu.
Baš kao i vrijeme, uspjeh je relativan pojam i ovisi o čovjeku koji ga definira.
Što Vam je u životu bilo važnije – sloboda ili sigurnost?
- Sloboda.
Sigurnost često znači da znamo gdje ćemo biti sutra, ali sloboda nam daje mogućnost da postanemo ono što želimo biti.
Većina velikih odluka koje sam donio bile su racionalno pogrešne, ali životno ispravne. Da sam birao sigurnost, vjerojatno bih imao mirniji život. Ali sigurno ne bih imao svoj život.
Koliko je Split, unatoč svim putovanjima i iskustvima sa svih strana svijeta, ostao Vaša trajna životna luka?
- Split je bio i ostao moj najdraži grad.
Ja sam dite splitskih ulica i taj će grad uvijek imati posebno mjesto u mom srcu.
Ali jednog dana, kada se moja kći Petra osamostali, ako budem imao sreće to doživjeti, želio bih živjeti negdje u nekoj kućici u Dalmatinskoj zagori.
Kad biste morali svoj život opisati jednom fotografijom, što bi se na njoj nalazilo i zašto?
- Bila bi to fotografija malog, tihog i pomalo plašljivog dječaka koji zamišljeno gleda prema horizontu s četvrtog kata Mažuranićevog šetališta 75 u Splitu.
Sve što se kasnije dogodilo zapravo je samo nastavak tog pogleda prema daljini.
Koliko Vam znače nagrade?
- Nagrade mi znače puno. Danas ih imam gotovo četiri stotine, više od sto pedeset zlatnih medalja, brojne novčane nagrade i priznanja iz cijelog svijeta.
Neke od tih nagrada bile su zaista velike i o njima su pisali mediji poput The Guardiana ili National Geographica.
Ali ne smatram da nagrade određuju vrijednost fotografa.
Znam mnogo fotografa koji su bolji od mene, a nikada nisu poslali fotografiju ni na jedan jedini natječaj.
Natječaji mogu mjeriti uspjeh fotografije u određenom trenutku i u određenom žiriju, ali ne i vrijednost čovjeka ili autora.
Nakon svih putovanja, reportaža i projekata koje ste ostvarili, postoji li neka želja koja Vam je još uvijek ostala neispunjena?
- Ja sam jedan od onih putnika koji se vode emocijama i intuicijom. Često znam reći da ne biram ja destinacije, nego da one na neki način pozovu mene. Zato svoje putovanje doživljavam kao poslanje, a ne kao utrku za kilometrima i brojem fotografija.
Naravno da želja ima i uvijek će ih biti. Kada bih živio tisuću godina, i dalje bi me vuklo krenuti dalje. Jedno lijepo i slatko prokletstvo, mogao bih tako reći.
Postoji li destinacija ili priča za kojom tragate godinama, a još niste uspjeli doći do nje?
- Ne.
Najveće putovanje je putovanje u samoga sebe.
Tko uspije prijeći taj put, može reći da je obišao najveću i najvrjedniju destinaciju svog života.
Obišli ste velik broj zemalja diljem svijeta. Imate li zacrtan cilj koliko ih želite posjetiti ili Vam brojke nikada nisu bile važne?
- Danas je moderno skupljati države i pečate u putovnici kao što su djeca nekada skupljala Pokemone ili sličice Životinjskog carstva. Ja putujem zbog iskustava i reportaža, a ne zbog brojki.
Da nije tako, ne bih se vraćao po nekoliko puta npr. u Indiju, Etiopiju ili Indoneziju.
Postoji li neka zemlja ili regija svijeta koju još niste posjetili, a smatrate da je jednostavno morate doživjeti?
- Ne postoji ništa što moram.
Imam listu želja, ali život je prekratak da bih ga provodio u obvezama koje sam sebi namećem.
Važno je biti sada, premda ni sada zapravo ne postoji jer je trenutak u kojem sam izgovorio tu riječ već postao prošlost.
Čemu utrka za državama i milijunima fotografija kada ništa od toga nećemo ponijeti sa sobom?
Važno je biti najbolja verzija sebe, živjeti svjesno i raditi ono što voliš i u što vjeruješ.
Toga se držim.
Kada jednog dana zaključite da je vrijeme za manje putovanja, po čemu ćete znati da ste ostvarili ono što ste željeli?
- Ne postoji konačan cilj. Važno je slijediti svoje snove i pokušavati biti najbolja verzija sebe. Ako budem imao sreće doživjeti starost, vjerujem da ću osjetiti trenutak kada ću reći: „Dosta je. Vrijeme je za neke druge horizonte.“ Tada bih se volio povući negdje u prirodu Dalmatinske zagore.
Nisam bio te sreće da naslijedim komad zemlje, ali potrudit ću se da ga jednog dana kupim. Montažna kućica, solarni paneli, nekoliko desetaka kvadrata zemlje, pokoja kokoš i meni dovoljno. Nakon svih džungli, pustinja i svjetskih putovanja, tom komadu mira radovao bih se više nego ičemu drugome na svijetu.
Inshallah.
Ili, kako bismo mi rekli - ako Bog da.