Od cvijeta koji sam „šutirala“ po vrtu do velike ljubavi: Gaillardija, moja vrtna ljubav

Jedino cvijeće koje sam naslijedila kod kupovine današnje kuće bila je gaillardia. I uopće mi se nije sviđao taj, za moj tadašnji ukus, drečavi cvijet. Pa sam ga stalno premještala, skoro pa šutirala, s jednog kraja vrta na drugi.

Ali kad mi ga je sveti Google povezao s Indijancima i njihovim dekicama, dogodila se ljubav. Ali baš ljubav. Ne mogu to ni sama objasniti. Čudakinja i gotovo…

Jer gaillardia stvarno izgleda kao da je netko uzeo malu dekicu, onu šarenu, indijansku, pa je pretvorio u cvijet. Crvena, žuta, narančasta, sva u nekakvom veselom kaosu. I baš ono što mi je na početku bilo drečavo, odjednom mi je postalo neodoljivo.

Valjda čovjek s godinama nauči (ili se opusti) da nije sve što je glasno — neukusno.

Gaillardia je, inače, biljka Sjeverne Amerike, a jedan od njezinih nadimaka je Blanket Flower, cvijet-dekica. Ime Gaillardia dobila je po Francuzu Gaillardu de Charentonneauu, koji je, koliko sam shvatila, bio toliko zaljubljen u botaniku da je njegovo prezime na kraju završilo na cvijetu. Eto ti romantike kakvu volim: ne moraš biti ljubavnik, dovoljno je biti mecena i voljeti biljke.

GALERIJA

Kliknite za pregled

Sunce? Daj joj što više. Suša? Može.

A onda sam otkrila još jednu stvar: ta moja mala drečava napast zapravo je prilično bezobrazno izdržljiva.

Sunce? Daj joj što više.

Suša? Može.

Siromašno tlo? Još bolje.

Previše vode? E, tu već počinje drama.

Gaillardia ne voli kad je se previše pazi. Kao i neki ljudi, očito. Zalijevaj je, njeguj je, tetoši je — i može ti se zahvaliti trulim korijenom. Ostavi je malo na miru i ponašat će se kao da je upravo osvojila preriju.

Jedan „cvijet“, a u njemu cijela mala zajednica

I nije ono što mi zovemo cvijet zapravo jedan cvijet. To je cijela mala gužva. Ono što izgleda kao latice zapravo su brojni jezičasti cvjetići, a ono u sredini još je čitava vojska sitnih cvjetova. Dakle, ono što ja gledam kao jedan cvijet zapravo je mala organizirana zajednica koja se pravi da je jedan.

Možda mi je zato toliko draga. I sama volim ostaviti dojam da sam jedna, a u meni cijeli zoološki vrt.

A gaillardia ima i svoju društvenu stranu. Pčele i leptiri je vole. Nektara ima, peludi ima, boje ima — uglavnom, otvorila je restoran za oprašivače i ne naplaćuje ulaz.

A gdje ima toliko kukaca, eto i bogomoljki. Baš njih na gaillardijama znam često vidjeti. A ja bogomoljke obožavam. Tako da je, iz moje perspektive, ova biljka odjednom dobila još jedan veliki plus.

Mislila sam da ja odlučujem gdje će živjeti

S druge strane, ima jednu gadnu naviku: sama se zasije.

To joj je valjda osveta za sva moja ranija premještanja.

Mislila sam da ja odlučujem gdje će živjeti, a ona je, izgleda, sve vrijeme imala svoj plan. Pustiš je da odradi svoje, sazrije, osjemeni se i iduće godine osvane tamo gdje joj se prohtije.

„Aha”, pomislim ja, „znači tako ćemo.”

I tako je od biljke koju sam šutirala po vrtu postala biljka kojoj pažljivo gledam sjeme i razmišljam gdje bih joj još mogla dopustiti da se nastani.

Čovjek je zaista čudno biće.

Još jedna stvar mi je posebno simpatična: postoje jednogodišnje vrste, trajnice i brojni vrtni hibridi. Dakle, čak ni gaillardije nisu sve iste. Ima ih raznih karaktera. Neke su kratkog daha, neke ostaju godinama, neke se šire same, neke su pitomije.

„Sad su mi – moje“

I sad kad ih gledam, više mi uopće nisu drečave.

Sad su mi — moje.

Valjda je to ona tajna svakog pravog vrtnog prijateljstva. U početku misliš da biraš biljku. Onda shvatiš da je biljka, nekako neprimjetno, izabrala tebe.

A moja gaillardia mene očito nije samo izabrala.

Ona mi je oprostila sva ona šutiranja.

I još mi svake godine uredno i iznimno raskošno cvate.

Ove sezone sam joj i sjeme uzela, pa neka zašareni i druge vrtove.

Pa ti nemoj vjerovati u ljubav.