Jučer smo na našem portalu objavili status splitskog svećenika u Župi Gospe Fatimske na Škrapama, don Ante Žderića, koji se osvrnuo se na Ultra Europe festival u Splitu. Članak je unutar 24 sata podijeljen oko 3 i pol tisuće puta, a imao je više od 31 tisuću čitanja.
Isti svećenik ponovno se oglasio, ovoga puta zbog 23. obljetnice srebreničke tragedije. Njegov status prenosimo u cijelosti:
SREBRENICA – GDJE MRTVI DOZIVAJU ŽIVE
Svakog se 11. srpnja svaki čovjek, koji ima barem malo ljudskosti, s tugom u srcu prisjeti genocida u Srebrenici, koji se nad bošnjačkim stanovništvom toga grada i okolice dogodio u danima oko 11. srpnja 1995. godine. Bio je to stvarna reallity tragedija koja se događala tisućama ljudi pred televizijskim kamerama i milijunskim auditorijem. Farma u Potočarima, za koje su mislili da će biti njihov spas zbog baze međunarodnih mirovnih snaga UN-a, postala je groblje (mezarje) za više od osam tisuća pobijenih bošnjačkih muškaraca, dječaka i staraca. Desetljećima kasnije, kao i ovih dana, još uvijek se na tom mjestu tuge pokapaju posmrtni ostaci pobijenih, ekshumiranih iz masovnih grobnica u koje su ubijani i bacani, valjda s namjerom da zauvijek nestanu, ušute. Tabuti s kostima mrtvih svake godine stižu u Srebrenicu. Mrtvi se vraćaju kući.
No, njihovi su se ubojice preračunali – mrtvi govore, dozivaju žive i danas. Dozivaju svoje ubojice, dozivat će njihovu djecu i djecu njihove djece. Mrtvog ne možeš ponovno ubiti. Ni ušutkati. Nikakvom bukom, medijima, govorima, histerijom ni nijekanjem. Njihova će sjena zauvijek visiti nad životima onih koji su prekinuli tuđu sreću, budućnost, nade, snove, živote. Ubojice iz Srebrenice krvava ljudska povijest, računajući i patnje njihovog naroda u prošlosti, očito ničem nije naučila.
Želim istaknuti da ne postoji generalna krivica. Pitanje genocida u Srebrenici, kao i zločina nad Bošnjacima u Prijedoru, Sanskom Mostu, okolici Ključa i drugdje, nije pitanje krivnje čitavog naroda. U ovom slučaju – srpskog. To je pitanje krivnje tadašnjeg njihovog političkog vrha, nalogodavaca i samih izvršitelja zločina. A oni nisu istovjetni s čitavim narodom. Jednako kao što za zločine nacista u Drugom svjetskom ratu ne mogu i ne trebaju snositi krivicu svi Nijemci. Svaki zločin, pa i onaj najmasovniji, ima ime i prezime krivaca.
Sada mrtvi dozivaju žive. Ubojice iz Srebrenice, ubijajući Bošnjake, ubili su budućnost i sreću vlastite djece jer će ona, na žalost – ni kriva ni dužna – zauvijek živjeti pod sjenom zločina svojih otaca. Nikakvo skrivanje masovnih grobnica ni njihovo premještanje, nikakvo nijekanje toga što se dogodilo, nikakvo preinačavanje činjenica u povijesnim knjigama i u medijima, nikada neće ušutkati glas mrtvih koji doziva. Zvučat će čudno, ali – žalim djecu i potomke ubojica. Oni se već rađaju s teretom nedjela svojih otaca. Oni su također žrtve istih krvnika, samo na drugi način. I s tim će se morati nositi čitav život. Osloboditi ih može samo istina i priznanje krivice od strane svojih očeva. Paradoksalno – ali samo srebrenički krvnici istinom mogu osloboditi vlastitu djecu. Jer glasovi iz mezarja neće prestati dozivati. Nikada.
Zapravo, ubojice iz Srebrenice su već mrtvi. Oni su još samo hodajuće sjene koje još uvijek misle da su živi. Na strašnom Kristovom sudu sudit će ih njihove žrtve.
Nijekanje zla umnaža zlo. Hrani ga. Okretanje glave od zla otvara put da se ono ponovi. Tog vrućeg srpnja 1995. odškrinula su se paklena vrata i jezici plamena ugasili su života nevinih. Jezivi cerek iza tih vrata još se uvijek čuje. Ušutkati ga može samo priznanje istine i kajanje krivaca. Kako se paklena vrata više nikada nigdje ne bi odškrinula. U slučaju Srebrenice, to se još nije dogodilo.
U spomen na žrtve genocida u Srebrenici 1995.