U baćinskom zaseoku Franići, u Bristovoj Doci, ponovno je oživjela tradicija kojoj nitko sa sigurnošću ne zna odrediti početak. Kamen u ruci, "lek" u daljini i vještina koja se prenosi s koljena na koljeno – tako izgleda plokanje, drevna igra koju Baćinci i danas čuvaju od zaborava. Tradicionalni turnir u umijeću bacanja kamena održan je i ove godine, okupivši stare majstore, ali i mlađe generacije koje tek otkrivaju posebnosti igre slične boćanju. Cilj je naizgled jednostavan – kamenu ploku baciti što bliže "leku". No iza svakog bacanja kriju se godine iskustva, osjećaj u ruci i preciznost.
"Za mene je to stil života, ljubav i strast"
Jedan od ljudi koji najbolje zna što plokanje znači Baćincima je Marko Barbir, najtrofejniji igrač ove drevne igre.
"Za mene je plokanje stil života, ljubav i strast! Još kao dječak dolazio sam ovdje svaki vikend i gledao oca i druge igrače i već tada sam znao da ću dugo igrati ovu igru", kazao je Barbir za Portal Rogotin. Pokazao je i kako nastaje prava kamena ploka – kamen treba oblikovati, odstraniti višak i prilagoditi ga tako da što bolje "legne" u ruku igrača.
Nitko sa sigurnošću ne zna koliko je plokanje staro. Nekada se igralo na seoskim putovima i ledinama, a kamenje se uzimalo sa starih kamenih zidova i međa. Igra nije bila samo natjecanje. Bila je način druženja i odmora. Dok su jedni u slobodnim trenucima kartali, drugi su bacali ploke tijekom predaha od čuvanja koza i ovaca.
Tradiciju nisu uspjeli potpuno prekinuti ni veliki povijesni lomovi. Plokanje je zastajalo tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, Domovinskog rata, a posljednji prekid dogodio se tijekom pandemije koronavirusa. Kako bi osigurali da igra ipak nastavi živjeti, Baćinci su 1997. godine osnovali Plokarsko društvo Bristova doca.
Kroz vodstvo Društva prolazili su Marko Barbir, Vitko Tomašević, Ivica Benić – Iko, Jure Katić, Toni Jerković – Sova i drugi, dok je Jozo Bogunović proglašen počasnim predsjednikom Društva.
Najstarija igračica pamti vrijeme kada se kamen nije ni obrađivao
Posebno mjesto među plokašima ima Ratka Marinović, najstarija igračica. Ploke je prvi put igrala još kao dijete.
"Bili smo pastiri, sastali bi se, uzeli kamenje i igrali. Nije kamen bio klesan kao danas, tko je o tome razmišljao", prisjetila se. Danas igra za ekipu Cotino guvno, ali svoje znanje prenosi i mlađim igračicama. A tajna dobrog bacanja? Najvažnije je, kaže, da ploka završi što bliže leku – a najbolje je ako ga potpuno poklopi.
Najstariji igrač Jure Katić ovoga puta nije ni planirao nastupiti. Ipak, nagovorili su ga da ponovno uzme ploku u ruke. Kaže da s posebnim zadovoljstvom promatra svoje unučice koje se uključuju u igru.
Nekada je preferirao teže ploke jer ih je protivnicima bilo teže izbiti nakon što bi poklopile lek. Danas, zbog zdravstvenih poteškoća, bira lakše kamenje. Unatoč tome, poruka ostaje ista – najvažnije je da se igra i da tradicija opstane.
Od najstarijih do najmlađih
Dok Ratka i Jure predstavljaju generacije koje desetljećima čuvaju plokanje, Pia Katić jedna je od najmlađih igračica. Najviše joj odgovaraju manji i lakši kameni, a znanje skuplja upravo od iskusnijih članova obitelji. Priznaje da na početku nije bila osobito uspješna, ali s vremenom sve više napreduje.
Da ljubav prema ovoj igri ne poznaje granice Baćine pokazuje i Marica Marinović, Kaštelanka koju je život doveo među Baćince. Njezin pokojni suprug Nikša bio je glavar Baćine, a zajedno su godinama sudjelovali u okupljanjima. Iako danas dolazi rjeđe, kaže da je svaki dolazak ponovno vuče prema plokama.
Jer plokanje u Baćini očito odavno nije samo bacanje kamena. To je druženje, uspomena, obiteljska priča i dio identiteta mjesta koji, unatoč desetljećima i velikim povijesnim prekidima, još uvijek traje.