Ima jedna Hajdučka priča koja nikad nije završila, danas ćemo malo proći tom cestom hajdukologije, a imamo zato i dobar razlog.
Danas je 72. rođendan Slaviše Žungula. Velikog napadača Hajduka, reprezentativca, bijele sedmice, lukavog lisca, govorili su. Koji je znao nezainteresirano izgledati na terenu 80 minuta i onda u zadnjih deset odlučiti derbi golom u par poteza.
Pokušali smo ga i dobiti na neki američki broj, slali i e-mail, kao što radimo već godinama. Stariji navijači rado bi pročitali koju Žungulovu izjavu na ovim stranicama.
Pitali smo i također legendarnog mu suigrača i prijatelja Ivicu Šurjaka: "Godinama eto nemam nikakav kontakt sa Slavišom. Dok je bio u Kaliforniji, gdje sam i ja dolazio, znali smo se družiti, ali otkad je na Floridi nismo se vidjeli već godinama."
A nekad ste, Šuro, znali da Žungul vreba na prvoj stativi? "Ma mi smo kod Ivića bili toliko dobro posloženi da smo svi znali sve. Jure Jerković bi nabacio meni na krilo, ja bih našao Žungula pred golom i to je bilo to. Dobro ste me podsjetili da mu je rođendan, pokušat ću ga nazvati da mu čestitam."
Tako je, Ivice, velika je to momčad bila, pod dirigentskom palicom maestra Tomislava Ivića.
Dakle, od Žungula ni traga ni glasa
Sa Facebook stranice "Slaviša Žungul", koja povremeno objavi i medijske zapise o njemu, poslali su nam poruku da sada živi u državi Washington.
Nema više ni nekadašnjeg tenisača Tonija Birčića, životnog Žungulovog prijatelja, preko kojeg smo nekad znali dobiti pokoju informaciju o Slaviši. A jedna od najbitnijih priča našeg djetinjstva nikada nije ni završila. Jer Žungul je naprasno otišao i nikad se nije vratio. Znao se on ljeti pojaviti u Splitu, čak i odigrati neku reviju malog baluna, ali u bijeli dres više nikad. U biti, na Poljudu nikad nije zaigrao. Eeee, što bi to bilo da je "zapalio" veliki stadion. Slaviša Žungul, golgeter sa Starog placa, kojeg smo voljeli.
Te šampionske 79., nekako je spetljao uspješnog Hajdukovog tajnika Antu Žaju da mu izda dozvolu za igranje malog nogometa u SAD-u, u zimskoj prvenstvenoj pauzi, te da se početkom proljetnog dijela priključi bijeloj momčadi koja je te sezone 78/79 vodila mrtvu trku s Dinamom za prvaka bivše države. "Preko bare" se tada počelo ulagati u dvoranski mali nogomet. Neku vrstu "amerikanade", brzi nogomet sa "špondom", kao u hokeju, govorilo se tada po Splitu. I išlo ih je. Bilo je i publike i TV prava. Slaviša je postao Stiv Zungul. Slikavali su ga kao kralja malog nogometa, bio je najbolji strijelac i igrač New York Arrowsa, imao je stol u opjevanoj discotheci "Studio 54" na Manhattanu i živio američki san. Navodno je u Ameriku pojurio za Moni Kovačić, slovenskom pjevačicom i starletom, koja je već živjela u SAD-u. Velika je faca bio.
Početkom osamdesetih u američki mali nogomet pristigao je i Damir Maričić, nekadašnji Hajdukov veznjak:
"Igrao sam 82. za Buffalo, a Slaviša za New York Arrowse. Igrali smo jedni protiv drugih u play-offu. Oni su bili prvi, mi četvrti, pa smo se tako sreli. Čim me vidio, prišao mi je, nasmijao se i upitao me: 'Što ti radiš ovdje?' Dosta se raspitivao za neke zajedničke prijatelje i poznanike iz Splita, posebno za barba Soldu. Raspitivao se što je novo u Hajduku, to ga je posebno zanimalo.
Kada sam počinjao igrati u Hajduku, Slaviša je baš bio dobar s mojom generacijom, posebno je volio Davora Čopa i za njega me pitao. Ma, kad me Žungul vidio na terenu pred utakmicu, nije se uopće zagrijavao, samo me je pitao o Splitu. Kad smo poslije još par puta dolazili igrati u New York, došao bi po mene, Čordaša i Stojana Mamića u hotel, mi smo sva trojica tada nastupali za Buffalo. Izveo nas je po New Yorku, samo zahvaljujući njemu ušli smo u tadašnji klub "Studio 54". Eto, zahvaljujući mom prijatelju Žungulu i ja sam izbliza doživio "Studio 54", klub koji je odredio svjetsku, a i društvenu disco scenu. Žungul je bio daleko najpopularniji i najbolji igrač malog nogometa u Americi. Poklonio mi je tada i svoj američki dres s brojem 7, čuvam ga, evo šaljem vam fotografiju."
"Što bi bilo da je bilo?"
A kad je Slaviša naprasno otišao, te šampionske 79., Ivić je lansirao tada mladog Zlatka Vujovića, koji će brzinom eksplodirati u špici Hajduka i donijeti nam tu tako željenu titulu prvaka. Ostaje za anale da su Žungul i Zlatko odigrali samo jednu utakmicu zajedno u napadu Hajduka, kada je u posljednjem kolu jesenskog dijela te sezone došlo "Sarajevo", predvođeno strašnim Sušićem, i kraj Plinare dobilo porciju od 5:0. Ostavivši vječno pitanje pod starom murvom: "Što bi bilo da je bilo?" Slali su poslije iz Hajduka i Davora Grčića Gagu u SAD na pregovore, ali nije se moglo. Žungula je zastupao zagrebački odvjetnik Silvije Degen.
Pa se onda pričalo kasnije kako će nam se vratiti bar za "Hamburger", ali od svega samo pusti snovi. Sve u svemu, Žungul se vratio u Split samo poslovno, pa je s Barom otvorio kultni "Holywood" na Gusara, mjesto naših prvih disco matineja i prestižno mjesto tadašnjih noćnih izlazaka Splićana.
A kao dječak Žungula je na utakmicama američkog malog nogometa gledao i Pero Bolotin iz poznate bankarske obitelji. Njegov otac Tomo Bolotin bio je dugogodišnji predsjednik uprave Splitske banke. Kako je tata Tomo osamdesetih bio u New Yorku predstavnik tvornice ferolegura "Dalmacija" Dugi Rat, tako je tada još dječak Pero Bolotin imao privilegij odlaziti u Nassau Coliseum na utakmice New York Arrowsa i gledati Slavišu Žungula:
"Živjeli smo par minuta od Nassau Veterans Memorial Coliseuma, meni kao dječaku poseban doživljaj bile su te utakmice. Pamtim da nam je karte nabavljao Veljko Tukša, koji je s Mirkom "Mark" Liverićem i Slavišom "Stiv" Žungulom također igrao za Arrowse. Slaviša Žungul bio je apsolutna zvijezda Arrowsa i MVP cijele lige. Posebno pamtim All Star utakmice koja se igrala u Madison Square Gardenu, kao i događaj kada je Žungul postigao brojku od 1000 golova i asistencija. Poletjele su 1000 balona sa vrha arene, stvarno spektakularno."
Zavidimo ti, Pero, jer si gledao Žungula dok je nama bio daleko, a maštali smo kako ćemo ga opet vidjeti u bijelom dresu. Ovaj autor sreo je Žungula dok je kao polaznik srednje novinarske škole vršio praksu u press službi splitskog Festivala, davne 1988. Naravno da sam mu prišao i pitao za izjavu, snimio na onaj mali kazetofončić što mi ga je Jure donio.
"Došao sam tu sresti svoje prijatelje iz mladosti", rekao je
Kasnije mu je istekla kazna koju su bijeli ishodili od FIFA-e, pa je igrao i veliki nogomet za San Diego, ali to više nije bilo to. Uvijek je ostao žal kako je mogao dati veći pečat i Hajduku i europskom nogometu.
Reći će nam neki: "Nemate vi mlađi pojma kakav je to igrač bio."
A mi smo eto sritni da smo ga bar nakratko imali... Sretan sedamdeset i drugi rođendan, legendo, i pošalji koji gol iz Amerike...