Umro je Ratko Mladić, osuđeni ratni zločinac kojeg će generacije pamtiti po najtežem zločinu na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata, genocidu u Srebrenici.
Bio je 11. srpnja 1995. godine kada je Mladić, zapovjednik Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, ušao u Srebrenicu. Kamera je snimala njegov prolazak kroz grad iz kojeg je stanovništvo već masovno bježalo.
Pred kamerama je govorio o "srpskoj Srebrenici", gradu koji toga dana "poklanja srpskom narodu", a onda izgovorio rečenicu koja će nakon onoga što se dogodilo sljedećih dana ostati jedna od najzloglasnijih snimki rata u Bosni i Hercegovini.
Došlo je vrijeme, rekao je, za "osvetu Turcima na ovim područjima".
Haški sud poslije će upravo taj snimljeni ulazak navesti u presudi protiv Mladića. Srebrenica je pala 11. srpnja, a dok su Mladić i njegovi časnici prolazili gradom, stanovništvo je pokušavalo pobjeći. Tisuće žena, djece i starijih krenule su prema bazi nizozemskih pripadnika UN-a u Potočarima. Drugi su se, među njima velik broj muškaraca, okupili i pokušali kroz šumu probiti prema Tuzli.
Ono što je uslijedilo postat će genocid u Srebrenici.
Govorio im da im se ništa neće dogoditi
Već navečer 11. srpnja Mladić se u Bratuncu sastao s pripadnicima nizozemskog bataljuna UN-a i predstavnicima izbjeglica. Govorio je da će oni koji predaju oružje biti tretirani kao ratni zarobljenici u skladu sa Ženevskim konvencijama te da ljudima koji budu napustili Potočare neće biti ništa.
Sljedećeg dana pojavio se osobno među ljudima u Potočarima, u pratnji svojih časnika i televizijskih kamera.
Uvjeravao ih je da će biti sigurni.
Haški sud kasnije je utvrdio da je Mladić namjerno obmanjivao civile, međunarodnu zajednicu, javnost i medije.
Pred kamerama je dijelio hranu i vodu. Presuda otkriva posebno jeziv detalj: sud je utvrdio da su neki vojnici ljudima davali čokoladu i cigarete dok ih je snimala kamera, a potom im ih uzimali kada bi snimanje prestalo. Mladić je naredio da se snimka dijeljenja hrane i vode ponudi stranim agencijama. Sud je zaključio da je cilj bio obmanuti međunarodnu javnost o tome što se u Srebrenici zapravo događa.
Počeli su odvajati muškarce
Autobusi i kamioni počeli su pristizati u Potočare.
Od 12. do 14. srpnja oko 25.000 Bošnjaka, uglavnom žena, djece i starijih ljudi, prisilno je odvezeno iz srebreničke enklave prema teritoriju pod kontrolom Armije BiH. Ali nisu svi smjeli u autobuse.
Pripadnici snaga bosanskih Srba počeli su sustavno odvajati muškarce od njihovih obitelji. Među odvojenima je, prema nalazima Haškog suda, bilo dječaka od samo 12 godina, ali i muškaraca starijih od 60. Ženama i djeci govoreno je da će muškarci doći poslije.
Nisu došli.
Muškarci odvojeni u Potočarima odvođeni su u privremene zatočeničke objekte. Istodobno se kroz šume prema Tuzli kretala velika kolona od približno 15.000 ljudi. Dio su činili pripadnici Armije BiH, ali velik dio bili su nenaoružani muškarci i civili. Snage bosanskih Srba napadale su kolonu, a tisuće ljudi zarobljene su ili su se predale.
Od zarobljavanja do masovnih pogubljenja
Zarobljeni muškarci potom su autobusima prevoženi prema različitim lokacijama na području Srebrenice, Bratunca i Zvornika. Tamo su ubijani. Haški tribunal utvrdio je da su masovna pogubljenja, zajedno s prisilnim uklanjanjem ostatka bošnjačkog stanovništva, bila dio operacije čiji je cilj bio eliminirati Bošnjake Srebrenice kao zajednicu.
Sud je utvrdio i da je Mladić imao namjeru ostvariti taj cilj ubijanjem muškaraca i dječaka te prisilnim uklanjanjem žena, male djece i dijela starijih muškaraca.
Do 14. srpnja tisuće zarobljenika odvođene su na mjesta masovnih pogubljenja. Tijela su potom zakopavana u masovne grobnice, a stotinje njih su istrunule na tlu u šumama. U genocidu je ubijeno više od 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.