Dr. sc. Željka Jelavić diplomirala je etnologiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Suosnivačica je Centra za ženske studije i voditeljica obrazovnog programa Centra. Njezin istraživački interes usmjeren je na reproduktivna prava, žensko zdravlje, seksualnost i feminističko obrazovanje.
S njom smo razgovarali o povijesti nasilja nad ženama i o još nekim, do sada široj javnosti nepoznatim činjenicama.
Nasilje nad ženama jedan je od najraširenijih oblika kršenja ljudskih prava i diskriminacije. Riječ je o vidu rodno uvjetovanog nasilja, koje se definira kao nasilje usmjereno prema osobi zbog njezina spola, rodnog identiteta ili rodnog izražavanja. Kako to komentirate?
Valja reći da rodno uvjetovanim nasiljem smatramo ono koje nerazmjerno pogađa osobe određenog spola, češće žene nego muškarce, a žrtve mogu biti i transrodne ili rodno varijantne osobe koje odstupaju od tradicionalnih rodnih uloga. Najčešće se događa unutar obitelji ili u intimnim partnerskim odnosima, a počinitelji su u velikoj većini slučajeva muškarci pa se često u svakodnevnom govoru rodno uvjetovano nasilje i nasilje protiv žena koriste kao sinonimi.
Nasilje protiv žena ne može se objasniti samo ponašanjem pojedinih muškaraca, već je riječ o složenom društvenom i kulturnom fenomenu koji proizlazi iz patrijarhalnih odnosa moći, ekonomske nejednakosti, rodnih hijerarhija, kao i kulturnih normi koje ženama pripisuju podređen položaj. Rod i nasilje međusobno su isprepleteni te su prisutni u svakodnevnim praksama, društvenim institucijama i kulturnim predodžbama kroz čitavu ljudsku povijest. Tako, na primjer, arheolog Bernard Legras u radu o nasilju nad ženama u ptolemejskom Egiptu (332. – 30. pr. Kr.) iznosi primjer trudnice Tereus koja traži intervenciju vlasti zbog premlaćivanja i posljedica koje je nasilje moglo imati za nju i dijete. Belgijska istraživačica Eline Scheerlinck dodaje kako je iz niza peticija iz ptolemejskog Egipta vidljivo da su žene bile izložene nasilju muškaraca kada su pokušavale ostvariti svoja imovinska prava.

Nasilje prema ženama postaje posebno opasno kada se normalizira, prestane prepoznavati kao nasilje i postane dio svakodnevice, upozorava antropologinja Nancy Scheper-Hughes. Možete li više reći o tome?
- Kada se žene prikazuju kao manje vrijedne, kao vlasništvo muškaraca ili prvenstveno kroz njihove reproduktivne funkcije, stvara se društveni okvir koji olakšava toleriranje nasilja, smatra ona. Obiteljsko nasilje, seksualno uznemiravanje, prisila u reproduktivnim odlukama, zanemarivanje ženskog zdravlja i društvena kontrola ženskog tijela često se opravdavaju tradicijom, moralom ili „normalnim“ rodnim ulogama.
Iz starijih etnografskih zapisa može se tako razabrati kako se fizičko kažnjavanje žena smatralo uobičajenim ponašanjem. Simboličko nasilje ocrtava poslovica "Ženu i konja valja tući" i pokazuje kulturnu legitimaciju muške dominacije i fizičkog kažnjavanja žena. Tako u svojoj monografiji o Poljicima s početka 20. stoljeća Frano Ivanišević opisuje patrijarhalnu zadružnu obitelj u kojoj je muškarac gospodar kuće, a žena dužna biti poslušna mužu i starješinama obitelji. Da je riječ o strukturnom nasilju duboko utkanom u tradiciju, potvrđuju nam i zapisi Vladimira Ardalića o običajima u Bukovici. On bilježi kako se ženska čednost, poslušnost i radna disciplina strogo nadziru, dok muškarci imaju znatno veću slobodu djelovanja. Žena nema jednaku moć odlučivanja o braku, imovini i vlastitom kretanju.

U današnjem hrvatskom kontekstu patrijarhalne odnose moći i kulturne norme koje ženama pripisuju podređeni položaj vidimo u društvenim očekivanjima, obrascima ponašanja i raspodjeli moći koji žensku vrijednost često povezuju s brigom za obitelj i majčinstvom. Što možete reći o takvim obrascima?
- Takvi obrasci, prema antropologinji Nancy Scheper-Hughes, predstavljaju oblik svakodnevnog i simboličkog nasilja jer održavaju rodnu nejednakost čak i kada nema izravne fizičke prisile. Iako većina žena danas radi izvan kuće, još uvijek postoji snažno očekivanje da će upravo žena voditi brigu o djeci, obavljati većinu kućanskih poslova i skrbiti za starije članove obitelji. Muškarac koji manje sudjeluje u kućanskim poslovima često ne izaziva jednaku društvenu osudu kao žena koja zanemari te obveze, a to pokazuje nejednaku raspodjelu odgovornosti i moći.
Vrijede li i dalje dvostruki standardi kada je seksualnost u pitanju?
- Da, seksualno aktivan muškarac često se opisuje pozitivnije, dok je, s druge strane, seksualno aktivna žena izložena osuđivanju ili etiketiranju. Takve norme ograničavaju žensku autonomiju i slobodu odlučivanja o vlastitom tijelu. Iako žene imaju jednaka zakonska prava, i dalje su slabije zastupljene na najvišim pozicijama u politici, među direktorima velikih poduzeća i na vodećim položajima u pojedinim institucijama. Ženski identitet snažnije se veže uz reproduktivnu i obiteljsku ulogu pa se žene često suočavaju s pitanjima: "Kad ćeš imati djecu?", "Zašto još nisi majka?", "Kako možeš toliko raditi kad imaš malu djecu?". Muškarci se s takvim pitanjima ne susreću ili se susreću znatno rjeđe.
Na koje sve vrste nasilja žene i dalje "nalijeću" u 21. stoljeću?
- Nasilje protiv žena nije isključivo fizičko nasilje, već obuhvaća i seksualno, psihološko i ekonomsko nasilje, kao i različite oblike zastrašivanja i kontrole. Jedna od najutjecajnijih autorica u proučavanju nasilja protiv žena jest Liz Kelly, koja tvrdi da različite oblike nasilja ne treba promatrati kao odvojene pojave (npr. seksualno uznemiravanje, silovanje, obiteljsko nasilje), nego kao dio kontinuuma iskustava koja proizlaze iz iste strukture rodne nejednakosti. Na tom kontinuumu mogu se nalaziti seksistički komentari, verbalno uznemiravanje, neželjeni seksualni prijedlozi, uhođenje, seksualno uznemiravanje na poslu, prisila u intimnim odnosima, fizičko nasilje i silovanje. Svi su ti oblici povezani i proizlaze iz istih društvenih odnosa moći.
Nasilje je mehanizam održavanja muške dominacije i nije slučajna pojava, smatra ona, već jedan od načina održavanja rodne hijerarhije. Čak i žene koje nikada nisu doživjele fizički napad često prilagođavaju svoje ponašanje zbog straha od mogućeg nasilja pa tako izbjegavaju određena mjesta noću, paze kako se odijevaju i razmišljaju o vlastitoj sigurnosti više nego muškarci. Upravo taj stalni oprez pokazuje da učinak nasilja nadilazi pojedinačne žrtve. Kelly posebno naglašava iskustvo žene i ističe kako nije dovoljno nasilje definirati isključivo kroz pravne kategorije. Primjerice, neki čin može biti zakonski teško klasificirati, ali ga žena može doživjeti kao zastrašujući, ponižavajući ili prisilan.
Svakodnevni oblici nasilja poput dobacivanja na ulici, neželjenih seksualnih komentara ili upornog uznemiravanja nakon odbijanja često se banaliziraju, što kod žena izaziva osjećaj nesigurnosti i straha.

Ima li ikakvog napretka u borbi protiv nasilja, pogotovo u Hrvatskoj? Broj femicida penje se iz godine u godinu?
- Kada govorimo o napretku u borbi protiv nasilja nad ženama u Hrvatskoj danas, valja reći da mali napredak postoji. Hrvatska danas ima bolji zakonski okvir nego prije dvadeset godina, ali nedostaje stvarnih promjena u praksi. U sagledavanju problematike rodno uvjetovanog nasilja promjena se vidi i u tome što nasilje koje se događa ženama više nije isključivo u domeni privatnog, već postoji veća javna svijest o tome da je riječ o ozbiljnom društvenom problemu. Policija danas češće tretira nasilje kao ozbiljno kazneno djelo, a ne samo kao "obiteljski problem", što ranije često nije bio slučaj. Jedan od važnih pomaka jest uvođenje hitnih mjera zaštite, poput zabrane približavanja i udaljavanja počinitelja iz doma.
Psihologinja Maja Mamula, jedna od naših najznačajnijih stručnjakinja za temu seksualnog nasilja i nasilja nad ženama, osnivačica i dugogodišnja koordinatorica organizacije Ženska soba, također ističe kako nasilje proizlazi iz patrijarhalnih odnosa moći, seksizma i mizoginije. Smatra da se žene teže odlučuju na prijavljivanje nasilja zato što društvo i institucije još uvijek često propituju ponašanje žene umjesto odgovornosti počinitelja, što ih dodatno traumatizira.
Valja reći da zabrinjava povećani broj femicida i ponovljenih slučajeva obiteljskog nasilja, što nam pokazuje da sustav zaštite i prevencije još uvijek ne funkcionira dovoljno učinkovito u praksi.
Dunja Bonacci Skenderović, istraživačica femicida i autorica publikacije „Ili moja ili ničija!“, nastale na temelju analize femicida u razdoblju od 2016. do 2023. godine, naglašava da femicid nije trenutni gubitak kontrole, ljubomora ili „pomračenje uma“, nego namjerno i planirano ubojstvo žene. U velikom broju analiziranih slučajeva počinitelji su unaprijed donijeli odluku o ubojstvu, planirali ga i čekali žrtvu.

Jesmo li išta napredovali u prevenciji nasilja, ponajviše mislim na femicid?
- Femicidu prethode kontinuirana kontrola i nadzor žrtve. Ograničava joj se kretanje, emocionalno ju se zlostavlja, ekonomski kontrolira i prijeti joj se na razne načine.
Jedan od najvećih problema jest procjena rizika. U velikom broju femicida prethodilo je dugotrajno nasilje. Odgovornost sustava leži u tome što nije reagirao na prijave nasilja. Prijetnje poput „ubit ću te“, opsesivna kontrola, proganjanje ili kršenje zabrane približavanja često se ne tretiraju kao znakovi visokog rizika, iako međunarodna istraživanja upravo njih prepoznaju kao ključne indikatore mogućeg femicida. Sustav tada reagira formalno, ali ne i stvarno zaštitnički.
Upravo zato feminističke organizacije i stručnjaci govore o institucionalnom zakazivanju. Problem je u tome što sustav nasilje još uvijek često promatra kao izolirani incident, a ne kao obrazac eskalacije kontrole i moći. U praksi to znači da policija može tretirati prijetnje kao "obiteljski sukob", sud može izreći blagu kaznu ili uvjetnu osudu, a socijalni sustav može podcijeniti rizik za ženu i djecu. Kada te institucije ne razmjenjuju informacije učinkovito i ne djeluju koordinirano, nasilje ostaje prisutno sve do trenutka kada eskalira u femicid.

Dodatni su problem blage sankcije i sporost postupaka. Počinitelji nasilja često prolaze s prekršajnim kaznama, uvjetnim osudama ili kratkotrajnim mjerama zabrane približavanja koje se nedovoljno kontroliraju. Takva praksa šalje poruku nekažnjivosti i žrtvi i počinitelju. Žene zbog toga često gube povjerenje u institucije i prestaju prijavljivati nasilje.
Kao primjer institucionalnog zakazivanja često se navode slučajevi u kojima su žene višestruko prijavljivale nasilje prije nego što su ubijene. U Hrvatskoj su medijski dokumentirani slučajevi u kojima su postojale prethodne prijave policiji, zabrane približavanja ili evidentirano obiteljsko nasilje, ali zaštita nije spriječila eskalaciju. U takvim situacijama problem nije samo pojedinačna pogreška jednog službenika, nego činjenica da sustav nije uspostavio učinkovit mehanizam procjene i prevencije visokog rizika. Bez odgovornosti nema stvarnih promjena. Potrebni su neovisni mehanizmi nadzora, transparentne analize propusta i jasne posljedice kada institucije ne zaštite žrtvu na vrijeme.
Žene u Hrvatskoj prijavljuju nasilje, alarmi postoje, a onda se dogodi najgore


