Na današnji dan rođen je Mićun Jovanić, veliki igrač one Hajdukove "Zlatne generacije". Počeo je još u doba trenera Slavka Luštice i bio značajan za onu dugo čekanu i opjevanu titulu 1971. godine. Tada se govorilo kako "bijeli" imaju dva mlada, talentirana vezista – Jerkovića i Jovanića – od kojih ne znaš koji je bolji.
Da nas nije prerano napustio prije 16 godina, u svojoj 58. godini, danas bi napunio 74. Bio je to veliki igrač koji, nepravedno, nikada nije odjenuo reprezentativni dres, a bio je možda i najvažnija poluga najtrofejnijeg razdoblja "bijelih". Osvojio je četiri naslova prvaka tijekom sedamdesetih godina – onu prvu titulu 1971. i onu posljednju 1979., koja je bila "labuđi pjev" najveće generacije Hajduka.
Strašno je odigrao onu utakmicu protiv Partizana u Beogradu, u pobjedi Hajduka 4:3, najvećem preokretu u hajdučkoj povijesti, jer su beogradski "crno-beli" vodili 3:0. Legendarne golove zabijao je i Crvenoj zvezdi, i na Starom placu i na beogradskoj Marakani, u doba Tomislava Ivića, koji ga je znao postavljati i u sam vrh napada. Baš smo nedavno pisali kako je upravo Jovanić zabio i izjednačujući gol u Saint-Étienneu, u toj već povijesnoj tuzi hajdukologije.
Potom ga je Ivić poveo sa sobom u belgijski Anderlecht, pa su zajedno u Kupu UEFA izbacili Crvenu zvezdu, a mi smo u Splitu to gledali preko televizije – Ivićev i Mićin nogometni "tika-taka" na beogradskoj Marakani.
Početkom osamdesetih ponio je i kapetansku traku, kada je "bijele" preuzeo Biće Mladinić.
Sa svojim Hajdukom osvojio je naslove prvaka 1971., 1974., 1975. i 1979. godine te svih onih pet kupova u nizu – 1972., 1973., 1975., 1976. i 1977.
Kasnije je, kako smo već napisali, igrao za belgijski Anderlecht, a potom je bio trener dalmatinskih niželigaša.
Pamtimo te, Miće, i onu tvoju finu tehniku.