Na današnji dan, 14. srpnja 1889., u Bradini kraj Konjica rođen je Ante Pavelić, političar, osnivač i vođa ustaškog pokreta te poglavnik Nezavisne Države Hrvatske (NDH), marionetske države uspostavljene u travnju 1941. uz vojnu i političku potporu nacističke Njemačke i fašističke Italije.
Po struci je bio odvjetnik, a političku karijeru započeo je u Hrvatskoj stranci prava. Nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra I. 1929. emigrirao je u Italiju, gdje je uz potporu režima Benita Mussolinija osnovao ustaški pokret. U emigraciji je organizirao aktivnosti usmjerene protiv Kraljevine Jugoslavije, a ustaše su bile povezane i s atentatom na kralja Aleksandra u Marseilleu 1934. godine.
Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu Pavelić je 10. travnja 1941. preuzeo vlast u NDH kao poglavnik.
Rimskim ugovorima prepustio velik dio Dalmacije Italiji
Jedan od najkontroverznijih poteza njegove vlasti bilo je potpisivanje Rimskih ugovora 18. svibnja 1941. s fašističkom Italijom. Tim je sporazumima NDH Italiji prepustila velik dio istočne obale Jadrana, uključujući Split, Šibenik, Trogir, otoke Vis, Lastovo, Korčulu, Mljet i velik dio hrvatskog primorja, dok su Zadar i Rijeka već ranije bili pod talijanskom upravom.
Ti su ugovori izazvali veliko nezadovoljstvo među hrvatskim stanovništvom, a mnogi ih povjesničari smatraju jednim od najtežih teritorijalnih ustupaka u modernoj hrvatskoj povijesti.
Režim odgovoran za masovne zločine
Za vrijeme Pavelićeve vlasti doneseni su rasni zakoni po uzoru na nacističku Njemačku. Ustaški režim provodio je sustavni progon, deportacije i masovna ubojstva Srba, Židova, Roma te političkih protivnika. U tom razdoblju djelovali su koncentracijski logori, među kojima je najpoznatiji Jasenovac.
Zbog tih zločina Pavelić i ustaški režim ostali su predmet brojnih povijesnih istraživanja i međunarodnih osuda.
Odnosi s četnicima
Iako su ustaše i četnici u velikom dijelu rata bili neprijatelji, na pojedinim područjima NDH dolazilo je do lokalnih sporazuma i taktičke suradnje između vlasti NDH i pojedinih četničkih zapovjednika, prvenstveno u borbi protiv partizanskog pokreta. Povjesničari su dokumentirali više takvih primjera, osobito u Bosni, Lici i Dalmaciji tijekom 1942. i 1943. godine.
Važno je pritom razlikovati lokalne dogovore od opće politike. Ne postoji povijesni konsenzus da je Pavelić imao trajni savez s četničkim pokretom Draže Mihailovića, ali je utvrđeno da su pojedine postrojbe NDH i pojedine četničke skupine u određenim razdobljima surađivale protiv zajedničkog neprijatelja – partizana.
Bijeg nakon rata
Po završetku Drugog svjetskog rata Pavelić je pobjegao iz Europe preko tzv. "štakorskih kanala". Najprije je živio u Argentini, a nakon atentata 1957. preselio se u Španjolsku. Umro je u Madridu 28. prosinca 1959. od posljedica zadobivenih rana.
Povjesničari ga smatraju jednom od najkontroverznijih osoba hrvatske povijesti 20. stoljeća zbog vođenja NDH, suradnje s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom te odgovornosti njegova režima za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.