Prije 76 godina, 16. ožujka 1945. na Širokom Brijegu, rođen je Gojko Šušak, ratni ministar obrane Republike Hrvatske od 1991. sve do svoje smrti 1998. godine i jedan od najbližih suradnika predsjednika dr. Franje Tuđmana. Njegovo kratko izvješće "Gospodine Predsjedniče, zadatak je izvršen!" postalo je sinonimom za sve pobjedničke operacije Hrvatske vojske i hrvatskih snaga tijekom Domovinskog rata. Od 1990. do 1991. godine Gojko Šušak je bio i prvi hrvatski ministar iseljeništva.
Gojko Šušak rođen je 16. ožujka 1945. godine kao šesto dijete u obitelji Ante i Stane Šušak. Njegov otac i brat nestaju na kraju Drugog svjetskog rata. Po mnogim svjedočanstvima zadnji put viđeni su pri ulasku partizanskih snaga u Zagreb.
Šušak je završio osnovnu i srednju školu u Širokom Brijegu. Godine 1963. upisuje Pedagošku akademiju u Rijeci, matematiku i fiziku. Dana 15. kolovoza 1968. godine napušta Jugoslaviju, prije služenja vojnog roka u JNA.
U Austriji živio šest mjeseci, pa otišao u Kanadu
Preselio se u Frohnleiten u Austriji, gdje je živio šest mjeseci. Put ga preko Austrije vodi do Kanade, gdje su odranije živjela dva njegova dva brata.
Nakon dolaska u Kanadu, 24-godišnji Šušak se zapošljava u lancu restorana "Scotts Chicken Villa". S obzirom na to da je pohađao studij biznisa na Algonquin Collegeu u Ottawi, stječe na tom svojem prvom radnom mjestu u Kanadi status menadžera. Od 1972. godine odlazi dalje, te se upušta i u privatni biznis; osnovao je vlastite male tvrtke "Susak Enterprises", i "GG Decor-Interior Design", koje su se bavile ugostiteljstvom, te soboslikarstvom i drugim poslovima uređenja interijera. Među hrvatskim iseljenicima stječe s vremenom ugled poslovnog čovjeka.
U dobi od 28 godina, 1973. godine, vjenčao se s Đurđom, tada socijalnom radnicom, podrijetlom iz Ozlja (kod Karlovca). Nakon vjenčanja preselili su se u kuću na Walkley Roadu, a kasnije s troje djece u drugu kuću u predgrađu u ulicu Greyrock Crescent. S njima je živjela i Šuškova majka. Kuća je bila u priličnom lošem stanju tako da su vjernici iz hrvatske Katoličke crkve svojim dragovoljnim radom stavili na nju novi krov. U tom braku rodit će se troje djece: Katarina, Tomislav i Jelena.
[bwl_poll id= "413100" /]
U krugu okupljenom oko franjevačke misije u Norvalu, pridružuje se političkim krugovima hrvatskih domoljuba, te postaje jedan od najaktivnijih hrvatskih iseljenika u Kanadi. Bio je uključen u organiziranje hrvatskih škola, nogometnih klubova i crkvenih događanja, te je jedan od osnivača hrvatske katedre na Sveučilištu Waterloo. Od 1985. Šušak je bio ravnatelj Hrvatske škole u Ottawi te predsjednik Hrvatsko-kanadske kulturne federacije.
Organizirao turneju za Tuđmana
Krajem 1980-ih godina domaćin je prve kanadske turneje budućeg predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, koji je Kanadu prvi put posjetio 1987. godine, a Šušak je organizirao njegovo prvo predavanje. Po osnutku Hrvatske demokratske zajednice pomaže dr. Tuđmanu u prikupljanju novca za nadolazeću predizbornu kampanju.[U Hrvatsku se vraća u siječnju 1990 godine. Nakon prvih slobodnih višestranačkih izbora održanih u svibnju 1990. godine, Šušak je 30. svibnja postao član prve hrvatske Vlade i imenovan ministrom iseljeništva.
Dužnost obnaša oko godinu dana uglavnom putujući po iseljeničkim zajednicama sa zadatkom povezivanja s hrvatskom dijasporom i jačanjem diplomatskih i gospodarskih veza sa zemljama u kojima su hrvatski iseljenici živjeli u značajnom broju.
Zatim 4. ožujka 1991. godine biva imenovan zamjenikom ministra obrane Martina Špegelja. Nakon početka Domovinsko rata u ožujku 1991, godine, kao član Vlade Šušak je pomogao u prikupljanju ekonomske pomoći od iseljenika za kupovinu oružja. Procjenjuje se da je u rujnu 1991. godine oko 5.000 vatrenog oružja koje su koristile hrvatske snage bilo kupljeno iseljeničkim novcem.
Lokalni srpski pobujenici 1. travnja u Borovu Selu podižu barikade, a sredinom travnja u selo stižu pripadnici Belih Orlova te paravojne četničke postrojbe 'Dušan Silni'. S hrvatskih položaja je nekoliko projektila iz ručnog raketnog bacača 'Armbrust' ispaljeno prema barikadama. JNA je tvrdila da je na mjestu ispaljivanja projektila pronađen Šuškov pištolj. Šušak je opovrgnuo sudjelovanje u akciji i rekao da nije imao nikakve veze s tim incidentom.
Brojne kritike na Šuškov račun
Međutim, Šuškovi kritičari nisu prestali s optužbama na njegov račun. Nikola Jaman, tada zapovjednik jedinice lokalne policijske postrojbe koji je vodio akciju, također je potvrdio da Šušak nije bio u skupini. Jaman je istaknuo da je akcija planirana s Josipom Reihl-Kirom.
Hrvatska i Slovenija 25. lipnja 1991. godine proglasile su neovisnost od Jugoslavije. U srpnju 1991. godine Špegelja je na mjestu ministra obrane kratko zamijenio Šime Đodan, a zatim Luka Bebić. Bitka za vojarne počinje 14. rujna, a 18. rujna Šušak je imenovan ministrom obrane. Ivan Milas imenovan je njegovim zamjenikom.
U vrijeme kada je Šušak imenovan ministrom obrane, Domovinski rat bio je u punom jeku. Ofenziva JNA bila je koncentrirana u istočnoj Slavoniji, posebice prema Vukovaru i Vinkovcima. Šušak je Bitku za Vukovar, koja je počela u kolovozu, usporedio s bitkom za Staljingrad i rekao da niti jedan oklop ne može poraziti hrvatski narod.
Početkom 1992. godine rat se proširio na Bosnu i Hercegovinu. Hrvatsko vodstvo organiziralo se u svrhu obrane svojih područja i 18. studenoga 1991. godine formirali su Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu kao autonomnu zajednicu općina. Šušak je kasnije tvrdio: "Da Hrvati nisu stvorili Herceg-Bosnu i HVO, nestalo bi ih u potpunom rasulu koje je tamo nastalo."
Hrvatska je pomogla u naoružavanju Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i bošnjačke Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ministarstvo obrane osnovalo je logističke centre za slanje ljudi, oružja i strjeljiva Armiji BiH. Jedinice HV-a bile su razmještene u Bosanskoj Posavini i sudjelovale su u borbama s Vojskom Republike Srpske, koja je nastala raspuštanjem JNA.
Niz incidenata doveo je do pogoršanja odnosa Hrvata i Bošnjaka krajem 1992. godine, što je rezultiralo bošnjačko-hrvatskim sukobom. Šušak je podržao Vance - Owenov plan koji je trebao uspostaviti deset autonomnih provincija u Bosni i Hercegovini. Blisko je surađivao s predstavnikom Europske komisije, Davidom Owenom. U svibnju 1993. godine, poslije sukoba HVO-a i Armije BiH u Mostaru, Hrvatska je prestala isporučivati oružje Armiji BiH, no humanitarna pomoć muslimanskim izbjeglicama je nastavljena.
Spojio se s Clintonovom administracijom
Procjenjuje se da je na njihovo zbrinjavanje dnevno trošeno 4 milijuna njemačkih maraka, a na pomoć Hrvatima u BiH milijun maraka. Ministarstvo obrane organiziralo je slanje dragovoljaca podrijetlom iz Herceg-Bosne kao pomoć HVO-u. Rat se nastavio do 18. ožujka 1994. kada je potpisan Washingtonski sporazum kojim je okončam bošnjačko-hrvatski sukob i stvorena Hrvatsko-muslimanska federacija.
Bushova administracija zauzela je neutralan stav u rješavanju ratova u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ostavljajući Europskoj zajednici zadatak bavljenja krizom. Međutim, američka politika u regiji znatno se promijenila nakon izbora Billa Clintona za predsjednika SAD-a. Clintonova administracija zauzela je čvršći stav prema Slobodanu Miloševiću, a Šušak je neposredno nakon rata izjavio: "Nama se američka politika može sviđati ili ne, ali ona ima svoj smjer. U danom je trenutku jedinstvena, ali nije nepromjenjiva. Američka politika 1991. godine i danas je kao nebo i zemlja. Danas smo partneri, a na početku smo bili netko tko je uzdrmao poredak koji je njima na neki način odgovarao“. Smatrao je da, za razliku od američke, zapadnoeuropska politika nije postojala osim kao zbrka različitih politika pojedinih zemalja.
Američka Vlada počela je blisko surađivati s Vladom Republike Hrvatske u proljeće 1994. godine. Gojko Šušak je postao ključna osoba hrvatske diplomacije prema SAD-u. Uspostavio je vrlo blisku suradnju svojega ministarstva s Ministarstvom obrane SAD-a. Bio je cijenjen u vojnim krugovima u Pentagonu, posebice kod američkog ministra obrane Williama Perryja, koji ga je smatrao "čovjekom od riječi".
Krajem studenoga 1994. godine nastavljena je srpska ofenziva na Bihać. Pad bihaćke enklave značio bi potpuno spajanje RSK i Republike Srpske, što bi dodatno otežalo položaj Hrvatske. Zbog toga je Šušak organizirao sastanak zapovjednika HV-a i HVO-a kako bi se organizirala šira operacija na tom području. Dana 29. studenoga Šušak je naredio Operaciju 'Zima '94', zajedničku operaciju HV-a i HVO-a u jugozapadnoj Bosni, kojom su zapovijedali Tihomir Blaškić, Janko Bobetko i Ante Gotovina. HV i HVO stavili su pod nadzor veći dio Livanjskog polja, a posredno je spašena bihaćka enklava.
U srpnju 1995. godine Šušak je otputovao u Washington i ponovno iznio ideju o vojnom napadu na RSK. Vojska Republike Srpske zauzela je 11. srpnja Srebrenicu, a krajem srpnja eskalirale su borbe u bihaćkoj enklavi. Tuđman je s Izetbegovićem 22. srpnja potpisao Splitsku deklaraciju o uzajamnoj pomoći. Zajedničke snage HV-a i HVO-a započele su Operaciju 'Ljeto '95' u zapadnoj Bosni i izolirale Knin od Republike Srpske.
'Oluja' brzinom iznenadila i Amerikance
Hrvatsko je rukovodstvo odlučilo pokrenuti sveopći napad na 'RSK'. Susret hrvatskog vojnog i političkog vodstva održan je na Brijunima 31. srpnja 1995. godine, gdje se vodio razgovor o detaljima nadolazeće operacije 'Oluja'. Tuđman je tražio da se u što kraćem roku nanese potpuni poraz pobunjenim Srbima. Procijenjeno je da se pobjeda može postići u roku od četiri do osam dana.
Pentagon je smatrao da je takva tvrdnja preoptimistična. Operacija je počela u rano jutro 4. kolovoza na fronti dugoj 630 kilometara. Drugog dana ofenzive 7. gardijska brigada ušla je u Knin s minimalnim gubicima, a odah iza nje i 4. gardijska brigada. Dan poslije Tuđman je posjetio Knin sa Šuškom i ostalim članovima Vlade.
U rujnu je uslijedila operacija 'Maestral' u zapadnoj i sjevernoj Bosni. Hrvatske snage napredovale su prema Banja Luci, glavnom gradu Republike Srpske. Neki američki predstavnici, uključujući Galbraitha, Clarka i Holbrookea, savjetovali su Šušku da HV zauzme što više teritorija Republike Srpske, ali s iznimkom Banja Luke. U listopadu su snage HV-a i HVO-a došle nadomak Banja Luke. Vodstvo Republike Srpske bilo je prisiljeno započeti mirovne pregovore ili riskirati gubitak svog glavnog grada. Potpisan je Daytonski sporazum kojim je završen rat u BiH. Šušak bio jedan od ključnih hrvatskih pregovarača u Daytonu, a također je radio na sporazumu o mirnoj reintegraciji hrvatskoga Podunavlja Hrvatskoj.
Početkom 1996. godine dijagnosticiran mu je rak pluća. Zbog liječenja od teškog karcinoma putuje SAD u ožujku 1996. godine na liječenje u bolnicu 'Walter Reed'. Nakon neuspjelog liječenja u SAD, liječenje nastavlja u Hrvatskoj, u Zagrebu. Uslijed naglog pogoršanja i nekontroliranog širenja bolesti preminuo je 3. svibnja 1998. godine u Kliničkoj bolnici Dubrava u 53. godini života.
Pokopan je 7. svibnja 1998. godine na zagrebačkom groblju Mirogoj u Aleji hrvatskih branitelja. William Perry prisustvovao je pogrebu kao službeni predstavnik Sjedinjenih Država i u svom govoru naveo: "Za Hrvatsku je bio presudan za uspostavu slobode, a za Sjedinjene Države je bio presudan za uspostavu mira i stabilnosti na ovom prostoru". Šušak je 5. svibnja 1998. godine posmrtno promaknut u čin stožernog generala Hrvatske vojske.
– Kad se 5. kolovoza vidjelo da mi prvi ulazimo u Knin, na crni telefon me je nazvao Gojko Šušak i tražio zapovjednika hrvatskih snaga Antu Gotovinu. Rekao je da 'chief' (tako je zvao predsjednika Tuđmana) zapovijeda Gotovini da nekoga šalje u Knin kako se ne bi dogodili kakvi zločini. General Rahim Ademi i ja sjeli smo u džip i s tim džipom ušli u Knin prije naših tenkova. Imao sam tu čast da se uz šest-sedam ljudi popnem na kninsku tvrđavu. Tad smo zarobili i dr. Torbicu. Sukladno Ženevskoj konvenciji, predali smo ih kanadskom bataljunu. I doktor Torbica, koji je danas u Beogradu, izjavio je da je HV sve napravio po propisima – ispričao je general Ljubo Ćesić Rojs za 24 sata u prosincu 2019. godine.
Nakon što su napravili povijesnu fotografiju na kninskoj tvrđavi, zaputili su se u bolnicu. Kako je Rojs imao satelitski telefon i agregat u prtljažniku, nazvao je ministra obrane Gojka Šuška.
– Rekao mi je da s Tuđmanom dolaze u Knin. Gotovina i Ademi sjedili su iza mene u autu kad smo se iz Sinja vozili prema Kninu. Vidjeli smo palež, neki lešinari su palili kuće. Kad je Gotovina to vidio, poludio je. Nitko osim nas nije znao da će Tuđman doći u Knin i na brifingu se izderao na Škorića pitajući ga gdje su križ i raspelo – prisjetio se Rojs. Tuđmana i Šuška dočekao je s Gotovinom u Splitu, a potom su se uputili u Knin, ispričao je general Ljubo Ćesić Rojs.
