RMS Carpathia poznata je širom svijeta kao prvi brod koji je stigao u pomoć tonućem Titaniku u hladnim vodama sjevernog Atlantika 14. travnja 1912. godine. Na Titaniku, najvećem putničkom brodu svog vremena, na prvom i posljednjem putovanju bilo je i 30 Hrvata od kojih je troje preživjelo, no priču smo krenuli upravo s Carpathijom jer je taj prekooceanski putnički brod, porinut s navoza u Newcastleu u kolovozu 1902. godine, održavao liniju kojom su mnogi Hrvati otišli ‘preko velike bare’ u potrazi za boljim životom: liniju od Rijeke (koja je tada bila jedna od glavnih luka Austro-ugarskog carstva) preko Trsta, Napulja, Palerma, Genove i Gibraltara, do New Yorka!
Tisuće Dalmatinaca su u to vrijeme napustili domovinu, mnogi od njih se praktički nikada nisu osvrnuli, a njihovi potomci danas vjerojatno niti ne znaju svoje porijeklo. E međutim, dobrim dijelom zaslugom dobrih domaćina iz turističke agencije Ventula Travel DMC te želji i upornosti američkog ogranka familije, nasljednika jednog Kaštelanina koji je prošao upravo tim putem, nedavno je kod Stare masline održano baš dojmljivo, na pozitivan način ganutljivo, obiteljsko okupljanje dviju grana iste obitelji!
Naime, na dugo i neizvjesno putovanje Carpathijom otišao je 1910. godine Luka Mornar iz Štafilića, kojem se međutim dokovi ‘Velike jabuke’ iz nekog razloga nisu previše svidjeli pa je relativno brzo nastavio svoj put do Chicaga. Tamo je zasnovao obitelj s Meri, također Kaštelankom, a gotovo stoljeće kasnije u Štafilić je stigla njegova praunuka s kćerkom i svojom unukom!
- Moji roditelji su bili u Hrvatskoj u 70-ima i upoznali neke članove obitelji, rodbinu, što je potaklo i naš interes pronaći naše porijeklo. - započinje svoj dio priče Judy, praunuka Luke Mornara, često ponavljajući koliko je njima značajan taj ‘heritage’.
- Jedno vrijeme smo međutim cijeli taj proces stavili sa strane, jednostavno je bilo teško, praktički nemoguće doći do podataka. I onda se zapravo zainteresirao moj nećak, najstariji sin mog brata, koji je našao originalne dokumente njihovog dolaska u SAD, na Ellis Island, no to je sve je bilo puno lakše od kada je sva arhivska građa postala dostupna online… Neke stvari i dokumente prije samo desetak godina nije bilo moguće pronaći. Došao je prošle godine u Kaštela pa je ovdje sve ispitivao, pronašao tako imena članova obitelji i gdje su prije stotinjak godina i živjeli.
Uglavnom, nismo utvrdili zašto se preselio iz New Yorka u Chicago, možda jer je tada u Chicagu bila jaka, brojna zajednica Dalmatinaca, a možda i jer je jednostavno dosta imigranata u potrazi za poslom u to vrijeme išlo iz NY prema Chicagu… - govori nam Judy, a onda dodaje jako zanimljivi twist cijeloj priči, obrat dostojan krimi romana!
- Pronašla sam smrtni list od djeda i bake na kojem je bilo prilično informacija koje potvrđuju naše saznanja. Da su rođeni u Austriji – u to vrijeme su Kaštela pripadale Austro-ugarskom carstvu – te da su emigrirali iz Jugoslavije. No prava misterija je da je negdje u to vrijeme Luka Mornar promijenio ime, imao je alias Đorđe Biočić! Zašto je mijenjao ime, nismo uspjeli saznati, no iz svih izvora i obiteljskih priča jasno je kako su ga i nadalje svi znali i zvali kao Luku Mornara… - dodaje Judy, uz povlađivanje kćerke Tracy i unuke Any koja je odmah naravno ‘preimenovana’ u Ane.
Zanimljivo moguće objašnjenje za taj alias nudi njihov domaćin, vlasnik turističke agencije koji je inače povezan i s kaštelanskim ogrankom Mornara (kojih je kaže u Kaštelima inače pet ogranaka), ovi ‘američki’ su poznati po ‘plemenskom’ nadimku Lućini, u uljari od supruge već godinama dovoze masline na preradu…
- Prezimena su se nekad davala po poslu koji se radio, tako je vjerojatno bilo i s Lukom koji je slovio za radnika i ribara kao i uostalom cijela obitelj. Međutim, priča ide kako je navodno upao u sukob s nekom drugom ekipom koji su mu uništili mriže pa im je on za osvetu minirao brod, a to je onda ubrzalo njegov odlazak u Ameriku, a možda je baš zbog tog sukoba i mijenjao ime… - pojašnjava naš domaćin.
Kako je taj dio priče ipak neprovjeren, ostaje kao kuriozitet, a Judy nastavlja saznanja o obiteljskom stablu u SAD-u. Luka i Meri su ostali tako živjeti u Chicagu, imali su nekoliko djece, no neki nisu preživjeli kako je tada smrtnost dojenčadi bila znatno viša…
- Moja baka Ann (majka od majke) je kao najstarija preživjela, a s još nekoliko braće i sestara je živjela u doseljeničkom naselju u Chicagu. No tih godina se po cijeloj Americi gradila mreža međudržavnih cesta i kada je ‘Interstate’ prošla tuda, srušili su cijelo naselje. Nakon toga se cijela obitelj preselila u predgrađa, generacijama kasnije i po cijeloj Americi. Moj stric Fred Mornar preselio se u Dolton Illinois, a kako je u tom mjestu odrastao Papa Leo XIV, tada Robert Prevost, obiteljska je šala kako imamo ‘vezu’ direktno s Papom… - smije se Judy.
Njoj nije ovo prvi dolazak u Hrvatsku, već je bila prije korone, a kćer Tracy dodaje kako je i ona bila prije dvadesetak godina u Hrvatskoj, u Splitu, no iako je i tada bila zainteresirana za pronaći rodbinu, nisu imali dovoljno informacija osim da je neko mjesto blizu Splita, uz more s obzirom na prezime. Kasnije su doznali da je stara obiteljska kuća bila u blizini stare masline, dakle negdje u Štafiliću, pa su tako sakupljali dijelove informacija...
Okupljanje ovog ljeta je praktički organizirala Any, unuka, koja putuje Europom pa je pozvala majku i baku da se nađu u Hrvatskoj, u Kaštelima!
- Praktički sam oduvijek željela doći u Hrvatsku jer sam znala da su moji preci odavde, uvijek je lijepo vidjeti odakle potječeš… No, posljednjih nekoliko mjeseci dosta putujem i tako smo se uspjeli naći ovdje, zvala sam ih da dođu, da se ovdje nađemo i mi i hrvatski dio obitelji… Ali prekrasno je, jedva smo čekali vidjeti ulicu gdje su živjeli naši predci, pa i kuću koje više nema, ostao je samo stari kameni zid! Družili smo se cijeli dan, otišli vidjeti i crkvu, staru maslinu, baš smo uživali upoznati i provesti vrijeme s našom familijom. - gotovo uglas govore tri generacije Amerikanki.
- Sad znaš i odakle tvoja genetska predispozicija za kruh, sir, maslinovo ulje i vino! - kroz smijeh govori baka u smjeru unuke Any, koja brzo prihvaća šalu.
- There you go! Posebno za ovo zadnje…
Ali apsolutno se slažu kako je ovo prekrasan dio svijeta, Kaštela i Dalmacija. Američki ogranak obitelji doista je posvuda, samo njih tri su na tri kraja SAD-a: baka živi u Portlandu, Oregon, kćer je u Bostonu, država Massachusetts, a unuka je iako rođena u New Jerseyu trenutačno ‘stacionirana’ u Washingtonu D.C.
No, nije samo ljubav prema mediteranskoj spizi naslijedila baka Judy pa i Ane, vidi se i na drugom ogranku obitelji, ovom kaštelanskom, ono što se neutreniranom oku i uhu ponekad čini kao rezolutni stav dalmatinskih žena. Ostao je u krvi taj jedan oblik matrijarhata, odlučnih žena koje su držale i više od tri kantuna kuće, nije ni čudo zato da su se kod Splita ljeta gospodnjeg 2026. okupile upravo žene...
- Brojna je bila tada obitelj, znam po svekrovim pričama. Luka Mornar je imao puno braće i sestara, tada su obitelji bile brojne, mislim da su četiri brata išli u Ameriku, njihov Luka se vratio po ženu. Jedini je u Kaštelima ostao Marin Mornar, djed mog pokojnog muža Ivana. Tada se bila prodala velika zemlja, maslinici na Divuljama da bi se financirao put, da bi braća mogla ići u Ameriku. Nikad se međutim nisu javili, kako im je, jesu li živi... - kaže Ratka, najstarija od kaštelanskog ogranka obitelji. Kaštelanke kažu kako im je stvarno bilo drago konačno upoznati obitelj izdaleka, provesti vrijeme s američkim dijelom familije, jer krv je ipak krv!
Sad kad je konačno ostvaren kontakt, nema prepreke niti za jedno šire okupljanje! Kažu naše sugovornice kako je brojna rodbina apsolutno zainteresirana za dolazak. Uz jednu pomniju organizaciju, kao da vidimo jedno skoro i masovnije okupljanje svih Lućina, američkih i kaštelanskih, naravno u Lijepoj našoj...