Kada smo prije nekoliko tjedana s kustosicom Martom Kalebotom prošli kroz veliku izložbu „DELMATI – Između mita i stvarnosti“, otvorilo se niz pitanja na koja arheologija još nema konačne odgovore. Kako su Delmati živjeli, trgovali, ratovali i pokapali svoje mrtve? Zašto su vrijedne kacige, mačevi i drugi predmeti završavali u Cetini? I što se od njihova svijeta zadržalo nakon rimskog osvajanja?
Misterij odbačenih kaciga, oružja i oruđa u Cetinu. Zašto su ih se Delmati "rješavali"?
Ovoga puta ulazimo još dublje – u duhovni svijet Delmata.
Naša sugovornica je Vesna Matić, kustosica Arheološkog muzeja u Splitu, arheologinja i etnologinja te jedna od koautorica izložbe. Službeni podaci Muzeja potvrđuju da je Matić članica stručnog kustoskog tima, a nalazi se i među autorima izložbe.
A upravo je ovo dio priče u kojem ponekad vrijedi više ono što ne znamo od onoga što mislimo da znamo.
Neobične stele iz Sinja: „Kad nešto na rimskom spomeniku ne odgovara, tu treba zastati“
Među predmetima koje Matić posebno izdvaja nalaze se nadgrobne stele pronađene u Ruduši kod Sinja.
Na njima su sačuvana autohtona imena, među njima Paio i Verzo, ali ono što posebno privlači pozornost nije samo tekst nego ukras. Službena dokumentacija Muzeja Cetinske krajine upravo stele iz Ruduše iz 1. stoljeća izdvaja zbog ilirskih imena i osebujnih dekorativnih motiva.
– Ovdje imamo klasičan rimski oblik spomenika, ali motivi na njemu nisu ono što bismo očekivali od klasičnog rimskog repertoara. Kad na spomeniku nešto „dištonaje“, kada djeluje neobično, upravo tu često možemo tražiti tragove autohtonog stanovništva i njihova načina izražavanja – objašnjava Matić.
Posebno su zanimljive rozete.
Matić ih tumači kao solarne motive, odnosno svojevrsne sunčeve kotače. Slična se simbolika ponavlja u željeznodobnom materijalu, no upozorava da je veliki problem u tome što ne možemo jednostavno preslikati značenja poznata kod drugih europskih zajednica na Delmate.
– Motiv vidimo. Ne možemo ga negirati. Ali ne znamo što je njemu tada značio čovjek koji ga je napravio ili naručio. Možemo tražiti analogije, primjerice u drugim željeznodobnim kulturama u kojima su solarni i lunarni motivi bili vrlo rašireni, ali analogija nije isto što i dokaz – kaže.
Na donjim dijelovima pojedinih stela pojavljuju se i motivi koji bi mogli predstavljati ukrase s odjeće. Upravo takva ponavljanja posebno zanimaju arheologe jer mogu predstavljati jedan od rijetkih tragova umjetnosti izrađivane na materijalima koji nisu preživjeli dvije tisuće godina.
Drvo, tkanina, koža i drugi organski materijali uglavnom su nestali. Kamen nam tako možda čuva kopiju nečega što je nekada bilo mnogo prisutnije u svakodnevnom životu.
Što su vjerovali? „O običajima zapravo znamo jako malo“
Tu počinje najveći problem.
O religiji Delmata nije ostao njihov vlastiti tekst koji bismo mogli pročitati. Nema sačuvanog „priručnika“ njihovih vjerovanja, molitvi ili mitova.
Arheologija zato pokušava duhovni život rekonstruirati preko grobova, darova, nakita, simbola, mjesta na kojima su predmeti pronađeni i kasnijih rimskih spomenika.
– O običajima ne znamo gotovo ništa. Ponekad do odgovora dolazimo gotovo eliminacijom. Prepoznajemo što je rimsko, što je grčko, što pripada drugim kulturnim krugovima, a ono što ostane možda možemo povezati s domaćim stanovništvom. Ali i tu treba biti vrlo oprezan – kaže Matić.
Jedan od najboljih materijalnih tragova duhovne kulture zato su pogrebni običaji.
Poznati nalazi pokazuju da se kod Delmata pojavljuju grobovi na ravnom, a među prilozima se nalaze predmeti koji su mogli govoriti o spolu, statusu ili identitetu pokojnika. U muškim se grobovima pojavljuje oružje ili njegova simbolika, dok je uz žene čest nakit, među ostalim i karakteristični spiralni ukrasi.
Ali čak ni predmet položen uz pokojnika ne daje automatski odgovor na pitanje zašto je ondje stavljen.
Jesu li vjerovali da će mu trebati nakon smrti? Je li predstavljao njegov društveni položaj? Je li riječ o oproštajnom daru obitelji?
Odgovora često nema.
Svetište sa stotinama predmeta: Truhelka je mislio da je pronašao krematorij
Jedna od najneobičnijih priča vodi nas u Goricu, kraj Sovića u Hercegovini.
Krajem 19. stoljeća ondje je istraživao jedan od pionira arheologije Bosne i Hercegovine, Ćiro Truhelka. Na teren je stigao nakon dojave lokalnog stanovništva i pronašao građevinu sastavljenu od tri prostorije te nevjerojatnu količinu materijala.
Više od 300 predmeta.
U jednoj prostoriji bile su spaljene kosti, u drugoj inhumirani ostatci, a u trećoj predmeti. Truhelka je građevinu svojedobno protumačio kao krematorij. Današnja arheologija taj lokalitet promatra sasvim drukčije – kao svetište u kojem su tijekom stoljeća ostavljani zavjetni predmeti.
Materijal se proteže kroz gotovo sedam stoljeća. Raniji tekst Dalmacije Danas već je opisao građevinu s tri prostorije i više od 300 darova datiranih približno od 7. do 1. stoljeća prije Krista.
Velik dio nalaza danas se čuva u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
– Jako je malo toga arheološki istraženo i to stalno treba ponavljati. A imamo i devastacije koje postaju sve češće i ozbiljnije. Artefakti ne trebaju muzeju zato da bi ih muzej imao. Trebaju svima nama, jer bez konteksta gubimo dio odgovora na pitanje odakle dolazimo – upozorava Matić.
Tri tajanstvene figurice: božice, suveniri ili nešto sasvim treće?
Među nalazima postoje i predmeti koji su još teži za tumačenje.
Matić pokazuje tri figurice, etruščanskog podrijetla i datirane u 5. stoljeće prije Krista, pronađene na vrlo ograničenom prostoru.
Prikazuju ženske likove ili božanstva, ali njihovu funkciju ne poznajemo.
– Nemamo odgovarajuću analogiju na istočnom Jadranu na temelju koje bismo mogli reći: „Da, ovdje se štovalo to i to božanstvo.“ Jesu li to bili zavjetni predmeti? Jesu li doneseni kao dragocjenost ili suvenir? Jesu li imali religijsko značenje ili neko sasvim drugo? Ne znamo – naglašava Matić.
Na jednoj ženskoj figuri posebno je zanimljiv položaj ruke na grudima. Matić u tome vidi ikonografsku analogiju s prikazima Izide koja doji Harpokrata, grčko-rimsku inačicu egipatskog Horusa kao djeteta.
Motiv Izide s djetetom doista je dobro poznat u antičkom svijetu, uključujući i nalaze s područja rimske Dalmacije.
Sličnost s kasnijim kršćanskim prikazom Bogorodice s djetetom vrlo je zanimljiva za povijest ikonografije, premda bi bilo previše pojednostavljeno tvrditi da je kršćanski motiv nastao jednostavnim „kopiranjem“ Izide.
Jantar s Brača i simbol koji je preživio stoljeća
Duhovni i simbolički svijet ne krije se samo u monumentalnim spomenicima.
Ponekad ga treba tražiti u nakitu.
Na prijelazu između prapovijesti i povijesnog razdoblja iznimno su zanimljivi nalazi iz Vičje luke na Braču. Ondje su u željeznodobnim grobovima pronađeni brončani predmeti, staklena pasta, nakit, kacige, ali i jantar. Hrvatska enciklopedija nalazište datira uglavnom između 5. i 3. stoljeća prije Krista.
Matić posebno izdvaja jedan motiv koji uporno traje kroz različita razdoblja – spiralu.
– Ljudi preuzimaju nove predmete, nove stilove, običaje i materijale. Ali spirala se održava. Ona je nevjerojatno postojana – kaže.
Što je predstavljala?
Ponovno – ne znamo dovoljno da bismo dali jednostavan odgovor.
Ali njezino ponavljanje pokazuje da se iza promjena u modi i trgovini mogu skrivati mnogo dugotrajniji simbolički obrasci.
Je li Cetina bila sveta rijeka?
A onda dolazimo do možda najintrigantnijeg mjesta cijele priče – Cetine.
Matić smatra da se nalazi iz rijeke i njezina neposrednog okoliša vrlo dobro uklapaju u europski fenomen takozvanih vodenih svetišta i mjesta prijelaza.
U Cetini i uz nju pronađeni su brojni predmeti iz različitih razdoblja. Posebno su zanimljive lokacije uz ušće Rude u Cetinu, gazovi i prijelazi preko rijeke te područje izvora.
– Cetina fizički nije nekakva neprohodna granica. Prelazila se. Nije razdvajala dva svijeta zato što je nitko nije mogao prijeći. Upravo zato možemo razmišljati je li u određenim razdobljima predstavljala neku drugu, simboličku ili duhovnu granicu – govori Matić.
U prošlosti su se velike količine kaciga, oružja i ratničke opreme pronađene uz riječne prijelaze lako objašnjavale bitkom: vojnici su se sukobili, predmeti su pali u vodu i ondje ostali.
Ali kada se promatra cijeli kontekst, takvo objašnjenje postaje sve manje uvjerljivo.
Zašto bi ljudi ostavili toliko vrijednih predmeta? Zašto bi se slična praksa ponavljala kroz duga razdoblja? I zašto se takvi nalazi pojavljuju upravo na mjestima prijelaza?
Jedno moguće objašnjenje jest ritualno depozitiranje – svjesno ostavljanje vrijednog predmeta u prostoru kojem se pripisivalo posebno značenje.
– Što je točno čin značio? Dar božanstvu, društvenu koheziju, obred prijelaza ili nešto četvrto? Postoji više tumačenja. Ali teško je cijeli fenomen svesti na izgubljene predmete s nekog bojišta – kaže Matić.
Mač je prvo savijen, a tek onda položen u grob
Posebno je zanimljiv nalaz iz Milaševe gomile, nedaleko od izvora Cetine.
Ondje je u grobnom kontekstu pronađen savijen mač.
To je važan detalj. Predmet više nije samo položen uz pokojnika – prije toga je namjerno promijenjen tako da više ne može normalno služiti svojoj izvornoj svrsi.
Matić u njemu vidi izvrstan primjer kulturne transformacije.
Keramika može nositi lokalne, autohtone značajke. Pogrebni ritus u drugim elementima pokazuje rimske utjecaje. Prilaganje predmeta ima široke mediteranske paralele, dok je namjerno savijanje oružja dobro poznato u željeznodobnim europskim ritualnim praksama.
Sličnu logiku možda nose i spljoštene kacige pronađene u Cetini.
– Ako je predmet namjerno deformiran, jedna je od mogućnosti da mu se željelo onemogućiti daljnje korištenje. Predmet je na neki način prestao pripadati svijetu svakodnevice – objašnjava Matić.
Na području Trilja važan je i antički prijelaz Pons Tiluri, vezan uz rimski Tilurij na Gardunu. Postojanje tog strateški važnog prijelaza preko Cetine potvrđuju i antički itinerari i arheološka istraživanja.
– Rijeke su i danas mistična mjesta. Kada prelaziš takav prostor, nije ti svejedno – slikovito kaže Matić.
A kontinuitet posebnog odnosa prema izvoru Cetine za nju je također zanimljiv: prapovijesni i antički nalazi smjenjuju se s kasnijim tragovima, dok se u okolici izvora nalazi i starohrvatska crkva Svetog Spasa.
Naravno, ne možemo tvrditi da svi ti fenomeni pripadaju jednom istom kultu koji je neprekinuto trajao tisućama godina. Ali teško je ne primijetiti koliko se dugo ljudi iznova vraćaju upravo istom prostoru.
Silvan: rimsko ime, ali vrlo „nedalmatinski“ rimski bog
U lapidariju Arheološkog muzeja priča naposljetku dolazi do božanstva koje je među najprepoznatljivijim likovima antičke Dalmacije – Silvana.
Muzejski je postav oblikovan tako da podsjeća na njegovo svetište. No to nije klasičan hram s monumentalnim stupovima.
Jer Silvanov je „hram“ često bila – priroda.
Pećina. Stijena. Izvor. Proplanak. Pašnjak. Raslinje.
– To je zapravo ono što ga najbolje opisuje – kaže Matić. – Njegovo svetište ne morate nužno izgraditi. Ono već postoji oko vas.
Silvan je bio rimsko božanstvo izrazito povezano sa šumom, zemljom, stadima i ruralnim prostorom. Po broju sačuvanih antičkih spomenika na području Hrvatske njegov je kult odmah iza Jupiterova, dok je samo iz rimske provincije Dalmacije poznato više od 160 natpisa i prikaza povezanih sa Silvanom.
Ali upravo tu počinje problem.
Dalmatinski Silvan ne izgleda kao tipični italski Silvan.
Kozje noge, rogovi, frula: Zašto više sliči Panu?
U klasičnoj rimskoj ikonografiji Silvan je najčešće potpuno ljudskog oblika – odrasli ili stariji muškarac, povezan sa šumom, poljoprivredom i plodnošću.
Na brojnim spomenicima iz Dalmacije događa se nešto drugo.
Dobiva kozje noge, rogove, ponekad rep, pastirski štap i sviralu.
Drugim riječima – izgleda mnogo više kao grčki Pan.
– I onda imamo zanimljivu situaciju. Na spomeniku piše Silvan. Dakle, ljudi koji su ga posvetili nazivaju ga Silvanom. Ali čovjek kojega gledamo nije klasični italski Silvan. Ikonografski izgleda kao Pan. Tu se dogodilo nešto zanimljivo u susretu lokalne tradicije, grčkog svijeta i Rima – objašnjava Matić.
U znanstvenoj literaturi dugo postoji upravo teza da je na delmatskom prostoru starije domaće pastoralno božanstvo tijekom kontakta s grčkim svijetom dobilo elemente Pana, a zatim u rimskom religijskom sustavu ime Silvan. No to ostaje interpretacija, jer autohtono delmatsko ime toga boga nije sačuvano.
I zato je možda najuzbudljivija rečenica cijele priče vrlo jednostavna:
Kako su Delmati zvali tog boga – ne znamo.
Silvan i Dijana, a oko njih nimfe koje plešu
Silvan se na dalmatinskim spomenicima često pojavljuje uz Dijanu i nimfe.
Na pojedinim reljefima nimfe plešu držeći se za ruke, dok Silvan svira siringu. Takav se prizor može tumačiti kao prikaz prirode u pokretu i ravnoteži – božanstvo glazbom diktira ritam, a nimfe ga slijede plesom.
Jedan od posebno zanimljivih detalja dolazi iz Brnaza kod Sinja, gdje je na prikazu nimfe prepoznata autohtona nošnja s motivima sličnima onima na stelama iz Ruduše.
Za Matić je upravo to važan trag.
Kada se isti vizualni elementi pojave na nadgrobnom spomeniku i na prikazu božanstva, možda više ne gledamo samo rimsko kiparstvo nego i odjek domaće nošnje i nematerijalne kulture.
Regionalne razlike postoje i u samim prikazima Silvana. U literaturi je dugo isticano da je u unutrašnjosti češće prikazivan mlad i bez brade, dok se na obali češće pojavljuje stariji i bradat. Novija istraživanja upozoravaju da takvu podjelu ne treba shvatiti kao apsolutno pravilo, ali razlike između lokalnih ikonografskih skupina svakako postoje.
Njegova svetišta i danas možete pronaći u prirodi
Posebna vrijednost priče o Silvanu jest to što neki njegovi tragovi nisu zatvoreni iza muzejskog stakla.
Mogu se vidjeti ondje gdje su i nastali – u krajoliku.
Matić izdvaja dva takva mjesta na splitskom području: reljefe i svetišne prostore povezane s prirodnim stijenama na Kozjaku te kod izvora Tri kralja na Klisu. Kod Tri kralja i danas je sačuvan Silvanov reljef uklesan u stijenu nedaleko od izvora.
To možda najbolje pokazuje koliko je taj kult bio vezan uz prostor.
Božanstvo šume nije trebalo mramorni hram u središtu grada.
Stijena, voda i pašnjak bili su dovoljni.
Kako je Pan na kraju pomogao stvoriti sliku Vraga?
Na samom kraju pojavljuje se još jedna fascinantna kulturna transformacija.
Silvanovi dalmatinski prikazi s rogovima i kozjim nogama podsjećaju na Pana, a upravo je takva ikonografija u kasnijoj kršćanskoj kulturi postala jedan od izvora slike rogatog, kozjonog Vraga.
Tu, međutim, ponovno treba biti precizan: nije riječ o tome da je kršćanstvo jednostavno „proglasilo Pana Sotonom“. Povijest te ikonografije mnogo je složenija, ali znanstveni radovi doista pokazuju da su Pan, satiri i druga antička hibridna bića sudjelovali u oblikovanju kasnijega prikaza demona s rogovima i papcima.
Matić se pritom prisjeća i čuvene antičke priče koju je zapisao Plutarh, o tajanstvenom glasu koji mornaru nalaže da objavi: „Veliki Pan je mrtav.“ To nije dokaz da je Pan bio „jedini bog koji je mogao umrijeti“, kako se ponekad popularno prepričava, nego jedna vrlo neobična antička predaja koja je kasnije dobila velik odjek u kršćanskoj kulturi.
A Pan je u našem jeziku ostavio još nešto što koristimo gotovo svakodnevno.
Paniku.
Grčko panikos doslovno je značilo nešto poput „Panov“, odnosno strah koji izaziva Pan. Antička predaja pripisivala mu je sposobnost izazivanja iznenadnog, nekontroliranog straha svojim krikom u divljini. Iz toga je preko kasnijih jezika nastala današnja riječ panika.
– Zato smo ga i stavili ondje da stvara „paniku“ – uz smijeh zaključuje Matić.
„Arheologija i nalazi ne lažu“
Možda je upravo duhovni svijet Delmata najbolji primjer koliko je arheologija istodobno uzbudljiva i nezahvalna.
Imamo Sunčeve kotače, ali ne znamo koje su priče ljudi uz njih vezivali. Imamo stotine predmeta u jednom svetištu, ali ne znamo ime božanstva kojem su darovani. Imamo vrijedno oružje u Cetini, ali ne možemo pitati čovjeka koji ga je prije dvije tisuće godina položio u vodu zašto je to učinio.
A imamo i boga koji na kamenu izgleda kao Pan, na natpisu se zove Silvan, dok se iza oba ta imena možda skriva nešto još starije.
Nešto što su Delmati zvali na svoj način.
To ime zasad nismo pronašli.
– Arheologija i nalazi ne lažu. Problem je samo u tome znamo li ih pravilno pročitati – poručuje Vesna Matić.
Izložba „DELMATI – Između mita i stvarnosti“ u Arheološkom muzeju u Splitu okuplja 420 predmeta raspoređenih kroz dvadeset tematskih cjelina, a može se razgledati do 31. listopada 2026. godine.