Kada se spomenu Delmati, većina ljudi prvo će pomisliti na ratnike, koplja, kacige i dugotrajan otpor Rimljanima. Ipak, velika izložba „DELMATI – Između mita i stvarnosti“ u Arheološkom muzeju u Splitu pokazuje da se iza poznate ratničke slike nalazi mnogo složeniji svijet.
Delmati su živjeli u kućama od drva, šiblja i gline, uzgajali žitarice, bavili se stočarstvom, tkali odjeću, trgovali s grčkim, italskim i drugim balkanskim zajednicama, prinosili vrijedne predmete božanstvima i razvili prepoznatljivu kulturu čije je ime preživjelo do danas – u nazivu Dalmacije.
Kroz izložbu nas je provela Marta Kalebota, kustosica Arheološkog muzeja u Splitu i jedna od njezinih autorica. Za splitsku verziju izložbe pripremala se gotovo dvije godine. Prethodile su joj manje izložbe u Sarajevu, Tomislavgradu i Livnu, no tek je u Splitu priča prvi put objedinjena u ovako velikom opsegu.
Na jednom je mjestu okupljeno 420 predmeta iz 14 institucija, muzeja, zbirki i franjevačkih samostana u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Raspoređeni su u 20 tematskih cjelina koje posjetitelja vode od delmatskih naselja i svakodnevice, preko nošnje, trgovine, ratovanja i pogrebnih običaja, sve do rimskog osvajanja i tragova njihova identiteta u kasnijim stoljećima.
Predmeti iz dvije države, muzeja i franjevačkih zbirki
Postavljanje ovako velike izložbe nije podrazumijevalo samo arheološki i kustoski rad. Trebalo je dogovoriti posudbe, riješiti administraciju te povezati ustanove s obje strane granice.
Velik broj predmeta sačuvan je upravo zahvaljujući franjevačkim zbirkama. Tijekom 19. i 20. stoljeća ljudi su nalaze iz zemlje često donosili franjevcima, koji su ih prikupljali i čuvali u razdoblju kada mnoge današnje muzejske institucije još nisu postojale.
Kalebota ističe da muzeologija nije samo izlaganje predmeta iza stakla. Prije nego što neki nalaz stigne pred posjetitelje, potrebno ga je evidentirati, dokumentirati, konzervirati, proučiti i staviti u odgovarajući kontekst. Taj proces ponekad traje godinama, pa i desetljećima.
Problem je što velik broj predmeta povezanih s Delmatima nije pronađen tijekom suvremenih, sustavnih arheoloških istraživanja. Mnogi su slučajno otkriveni prilikom obrade zemlje, gradnje ili šetnje terenom, a u muzeje su pristigli prije 70, 100 ili više godina. Uz njih su često sačuvane tek dvije ili tri rečenice o mjestu i okolnostima pronalaska.
Upravo je zato jedan od ciljeva izložbe potaknuti nova istraživanja i odmaknuti priču o Delmatima od mitova prema provjerljivim činjenicama.
Tko su zapravo bili Delmati?
Materijalna kultura predstavljena na izložbi obuhvaća dugo razdoblje, od približno 1200. godine prije Krista do prvog stoljeća prije Krista. Na prostoru srednje Dalmacije, jugozapadne Bosne i zapadne Hercegovine tijekom tog se vremena razvijala prepoznatljiva željeznodobna kultura.
To, međutim, ne znači da se svaki predmet pronađen na tom području može automatski proglasiti „delmatskim“.
– Kada pronađemo neki predmet, vrlo ga je teško pripisati određenoj etničkoj skupini. Zamislite da za nekoliko tisuća godina netko iskopa današnje groblje. Bi li svaki predmet koji pronađe bio hrvatski samo zato što je pronađen unutar današnjih hrvatskih granica? Ljudi su se i tada kretali, trgovali, razmjenjivali predmete i preuzimali tuđe utjecaje – objašnjava Kalebota.
Delmati se u grčkim i rimskim pisanim izvorima počinju jasnije pojavljivati tijekom 2. stoljeća prije Krista. U tom trenutku već djeluju kao razvijena i snažna zajednica, vjerojatno predvodnica šireg saveza.
Njihov matični prostor obuhvaćao je područja Livanjskog, Glamočkog i Duvanjskog polja te dijelove današnje Dalmatinske zagore. Krška polja Dinarida bila su okosnica njihova života, a prema obali su se širili postupno.
Ne znamo kako su sami sebe nazivali jer njihov vlastiti pisani jezik nije sačuvan. Poznajemo ih kroz nazive koje su o njima ostavili grčki i rimski pisci. Tek će buduća arheološka istraživanja moći dati potpuniji odgovor o njihovu identitetu, političkom ustroju i odnosima s drugim zajednicama.
Ono što je sigurno jest da je njihovo ime postalo toliko važno da su Rimljani njime naposljetku nazvali čitavu provinciju Dalmaciju.
Gradine nisu bile samo nekoliko zidova na vrhu brda
Jedna od prvih cjelina izložbe posvećena je prostoru i naseljima. Delmate se najčešće povezuje s gradinama – utvrđenim naseljima smještenima na uzvisinama s kojih su mogli nadzirati polja, putove, pašnjake i prilaze obali.
No ono što danas vidimo kao nekoliko ostataka kamenih bedema samo je malen dio nekadašnjeg sustava. Pojedine gradine prostirale su se na mnogo većem prostoru, s terasama i naseljenim padinama, dok su najviši dijelovi mogli služiti kao utvrđeno mjesto za obranu i zbjeg stanovništva.
Na području srednje Dalmacije i susjednih krajeva zabilježene su stotine gradina, ali samo je mali broj njih ozbiljno istražen. Zbog toga često ne znamo kada su prvi put naseljene, koliko su dugo bile korištene ni kako se njihov izgled mijenjao.
Istraživanja su već pokazala koliko ranije pretpostavke mogu biti pogrešne. Gradine koje su se dugo automatski svrstavale u željezno doba ponegdje su imale mnogo starije, čak neolitičke faze.
Posebno važno mjesto u priči zauzima gradina Lib, iznad Duvanjskog polja kod Tomislavgrada, za koju se pretpostavlja da bi mogla biti povezana s Delminijem, važnim delmatskim središtem koje spominju antički izvori.
Arheološka istraživanja na Libu tek su posljednjih godina stigla do prapovijesnih slojeva. Iznad njih otkriveni su antički i kasnoantički tragovi, što već sada pobija doslovno shvaćanje antičke tvrdnje da je rimski vojskovođa nakon osvajanja grad potpuno uništio i pretvorio u pašnjak za ovce. Život se na tom položaju očito nastavio.
Kako su izgledale njihove kuće?
Izložba posjetitelju ne prikazuje samo predmete, nego ih ilustracijama i rekonstrukcijama vraća u prostor u kojem su se nekoć koristili.
Delmatske kuće vjerojatno su imale konstrukciju od drvenih greda i isprepletenog šiblja, koje se oblagalo glinom i ostavljalo da se osuši. Na pojedinim gradinama pronađeni su ostaci kuća usječenih u padinu, sa suhozidnim temeljima.
U unutrašnjosti se nalazilo ognjište, svakodnevni alat i tkalački stan. Sačuvani utezi za tkalačke stanove pokazuju da je proizvodnja tkanine bila važan dio života.
Posebno su karakteristični piramidalni utezi kojima su se zatezale niti. Neki su mali i prilagođeni finijem tkanju, dok su veliki i teški primjerci vjerojatno služili za izradu čvršćih tkanina, pokrivača i drugih većih predmeta.
Pribor za tkanje često je pronađen u ženskim grobovima. Prema jednoj od interpretacija, žene uz koje je polagan takav pribor nisu bile samo osobe koje su tkale, nego nositeljice i prenositeljice važnog znanja unutar zajednice.
Osim tkanine, koristile su se koža i vuna. Od životinja se iskorištavalo gotovo sve – meso, mlijeko, koža, vuna i drugi proizvodi.
Nisu živjeli izolirano: trgovali su s Grcima, Etruščanima i susjedima
Nalazi motika, srpova i posebne vrste kose koju arheolozi nazivaju delmatskom kosom svjedoče o poljoprivredi. Žitarice su bile među glavnim kulturama, dok su stočarstvo i ovčarstvo imali iznimno važnu ulogu u gospodarstvu.
No Delmati nisu bili zatvorena zajednica izolirana u planinskom zaleđu. Predmeti pronađeni na gradinama i u grobovima otkrivaju snažne trgovačke kontakte s mediteranskim svijetom, grčkim i helenističkim radionicama, italskim poluotokom te glasinačkim kulturnim krugom na području današnje Bosne, Srbije i Albanije.
Staklene perle, prstenje, geme i pečatnjaci pristizali su iz helenističkih radionica. Pojedine male brončane figurice pokazuju veze s etruščanskim i drugim italskim područjima.
Jesu li ti predmeti uvoženi trgovinom, razmijenjeni kao darovi ili ih je netko donio s putovanja, često nije moguće znati. Međutim, jasno pokazuju da su ljudi i roba prelazili velike udaljenosti.
– I tada su ljudi putovali, trgovali i donosili predmete iz drugih sredina. Zato predmet pronađen na nekoj gradini ne mora nužno biti proizveden ondje niti mora pripadati samo jednoj kulturnoj skupini – ističe kustosica.
Nosili su nakit koji je izgledao poput zlata
Poseban dio izložbe prikazuje razvoj nošnje i nakita tijekom gotovo tisuću godina.
U starijim razdobljima nosile su se velike, masivne narukvice, igle, privjesci i fibule. Pojedini komadi danas djeluju toliko teški da se teško mogu zamisliti kao dio svakodnevne odjeće.
Kalebota smatra da su raskošnije kombinacije vjerojatno bile namijenjene posebnim prilikama, obredima i važnim životnim prijelazima – primjerice ulasku u odraslu dob, spremnosti za brak ili stjecanju posebnog položaja u zajednici.
Fibule su imale praktičnu ulogu današnje sigurnosne igle, ali su istodobno bile ukras i statusni predmet.
Brončani nakit danas je najčešće zelen zbog oksidacije. Međutim, u vrijeme kada se koristio bio je sjajne, zlatno-smeđe boje.
– Oni nisu hodali prekriveni zelenim nakitom kako ga mi danas vidimo u vitrini. Bronca je tada izgledala mnogo sjajnije, gotovo poput zlata – objašnjava Kalebota.
S vremenom se veličina pojedinih predmeta smanjuje, ali ih se na nošnji pojavljuje sve više. U posljednjim stoljećima prije Krista vidljiv je i snažniji utjecaj helenističke mode.
Ilustracije u postavu nastale su upravo zato da posjetitelj ne promatra fibulu, privjesak ili uteg kao nepoznat komad metala, nego da vidi gdje se predmet nalazio i čemu je služio.
Jesu li se Delmati pokapali u gomilama? Čini se da uglavnom nisu
Jedan od zanimljivijih zaključaka iznesenih na izložbi odnosi se na pogrebne običaje.
Kamene gomile u Dalmaciji često se automatski povezuju s prapovijesnim pokopima. Međutim, nalazi povezani s Delmatima pokazuju da su se oni velikim dijelom ukapali u takozvane grobove na ravnom.
Pokojnik bi bio položen u kamenu škrinju ukopanu u zemlju, bez velike gomile ili drugog lako prepoznatljivog obilježja na površini. Upravo zato njihove nekropole danas iznimno teško uočavamo.
Mnogi su grobovi otkriveni slučajno, kada bi seljak tijekom oranja ili kopanja naišao na kamene ploče i predmete. Kada bi arheolozi naknadno stigli, grob je već bio otvoren, a izvorni raspored nalaza poremećen.
Pojedine grobnice koristile su se više puta, možda tijekom više generacija. U njima su pronađeni predmeti povezani i s muškim i sa ženskim pokojnicima, što upućuje na obiteljske grobnice koje su se ponovno otvarale.
Čuvena „ilirsko-grčka“ kaciga nije bila izvorno delmatski izum
Među predmetima koji privlače najviše pozornosti svakako su grčko-ilirske kacige iz 5. i 4. stoljeća prije Krista.
Njihov naziv ne znači da su bile isključivo ilirske niti da su ih osmislili Delmati. Riječ je o tipu kacige čiji su primjerci pronađeni na širokom području od Grčke i Makedonije do Albanije, Bosne i Dalmacije.
Uz kacige su prikazani štitnici za potkoljenice, koplja, bojni noževi i metalni kolutovi koji su možda bili pričvršćeni na kožni prsluk kako bi pružili dodatnu zaštitu.
Ipak, o naoružanju Delmata iz razdoblja njihovih najvećih ratova protiv Rima znamo iznenađujuće malo. Velik dio sačuvane opreme pripada ranijim stoljećima.
Prema pisanim izvorima, njihovo najvažnije oružje bilo je koplje. Koristili su duža koplja za borbu izbliza i kraća za bacanje, a uz pojas su mogli nositi zakrivljene bojne noževe.
Nedostatak predmeta ne mora značiti da ih nije bilo. Moguće je da još nisu pronađene odgovarajuće nekropole iz 2. i 1. stoljeća prije Krista ili da je dio opreme izrađivan od materijala koji se nije sačuvao.
Stobreč je presudan za prvi zapis o Delmatima
Posebno mjesto u izložbi zauzimaju Stobreč i Trogir, tadašnji grčki gradovi Epetion i Tragurion.
Upravo je sukob Delmata s Tragurionom, Epetionom i Daorsima povod njihova prvog poznatog pojavljivanja u djelu grčkog povjesničara Polibija. Napadnute zajednice zatražile su pomoć Rima, čime je započelo dugotrajno razdoblje rimsko-delmatskih ratova.
– Da nije Stobreča, možda ne bismo imali prvi pisani trag o Delmatima – sažima Kalebota njegovu važnost.
Arheološki nalazi iz Stobreča istodobno pokazuju da ondje nisu postojala dva strogo odvojena svijeta. Uz helenističke predmete pronađeni su nakit i fibule karakteristični za autohtono stanovništvo.
To govori o prostoru u kojem su ljudi različitog podrijetla živjeli, trgovali i međusobno preuzimali običaje, umjesto jednostavne slike prema kojoj su Grci, Rimljani i lokalno stanovništvo uvijek bili potpuno odvojeni.
Aktualna istraživanja u Stobreču zbog toga su posebno važna. Kalebota se nada da će se postići dogovor kojim će lokalitet biti kvalitetno istražen, zaštićen i, ondje gdje je moguće, predstavljen javnosti.
Na Libu pronađeni tragovi rimske bitke
Na gradini Lib pronađeni su mali, naizgled neugledni predmeti koji pružaju iznimno važan dokaz – ostaci rimskih strelica i čavlića s vojničkih sandala.
Ti nalazi mogu se povezati s boravkom rimske vojske i mogućim sukobom na gradini koju se tradicionalno povezuje s Delminijem. Time arheologija prvi put daje izravniji materijalni trag događaja koje poznajemo iz antičkih izvora.
Rimsko-delmatski ratovi, s prekidima, trajali su približno stoljeće i pol. Unatoč velikoj razlici u organizaciji, opremi i resursima, Delmati su Rimljanima desetljećima stvarali velike probleme zasjedama, pobunama i korištenjem teško pristupačnog terena.
Njihov konačni poraz simbolizira veliki rimski trofej iz Garduna, antičkog Tilurija. Sačuvana su dva ulomka monumentalnog kamenog spomenika, a na izložbi je prikazana njegova zamišljena rekonstrukcija.
Na trofeju su bila prikazana dva zarobljena domoroca. Pretpostavlja se da jedan predstavlja pripadnika panonskih zajednica, a drugi Delmata, prepoznatljivog po hlačama, obući i pokrivalu za glavu.
Spomenik je vjerojatno podignut nakon završetka velikog ustanka od 6. do 9. godine poslije Krista, poznatog kao Batonski rat ili ustanak dvojice Batona. Bio je to istodobno znak rimske pobjede i trajni podsjetnik pokorenom stanovništvu.
Nakon poraza nisu nestali
Rimskim osvajanjem Delmati nisu jednostavno nestali. Njihova imena i tragovi identiteta pojavljuju se na nadgrobnim spomenicima, zavjetnim natpisima i drugim predmetima iz rimskog razdoblja.
Sačuvala su se autohtona imena poput Batona i drugih imena koja nisu pripadala rimskom imenskom sustavu. Rimljani su pripadnike lokalnog stanovništva novačili u pomoćne vojne postrojbe, među kojima su bile kohorte s delmatskim imenom.
Natpisi iz Salone svjedoče o postrojbama koje su sudjelovale u gradnji gradskih bedema, dok drugi izvori pokazuju da su vojnici iz delmatskih kohorti služili širom Rimskog Carstva.
Iz kasnijeg razdoblja potječu i male luksuzne bule od zlata i srebra s natpisom koji spominje Delmate. One pokazuju da je ime preživjelo stoljećima nakon rimskog osvajanja.
Posebno su zanimljive nadgrobne stele iz Ruduše kod Sinja. Na njima se rimski natpisi spajaju s ukrasima koji podsjećaju na mnogo stariju delmatsku nošnju – rozete mogu simbolizirati glavu, lukovi ogrlice, a uklesane fibule i ukrasi prenose motive iz prapovijesnog svijeta.
Čak je i tipografija izložbe nadahnuta nepravilnim slovima s tih spomenika.
Svetište u kojem je pronađeno više od 300 darova
Jedna od najspektakularnijih cjelina govori o svetištu u Gorici kod Gruda, otkrivenom davne 1899. godine.
Ondje je pronađena suhozidna građevina s tri prostorije. U jednoj od njih bilo je pohranjeno više od 300 vrijednih predmeta – koplja, alat, nakit, dijelovi nošnje i drugi darovi nastali između 7. i 1. stoljeća prije Krista.
Predmeti su ondje ostavljani tijekom više stoljeća, najvjerojatnije kao zavjetni darovi nekom božanstvu. Raspored prostorija podsjeća na grčke i etruščanske hramove s predvorjem i unutarnjim prostorijama, ali nije pronađen kip božanstva.
Autohtone zajednice toga prostora nisu imale razvijenu tradiciju izrade velikih kamenih ili brončanih kipova. Moguće je da je božanstvo bilo predstavljeno na drukčiji način ili u materijalu koji nije sačuvan.
Ostaci građevine, koji su nakon otkrića navodno bili vidljivi do visine od približno metar i pol, poslije su izgubljeni. Unatoč pokušajima arheologa, točna lokacija svetišta više nije pouzdano utvrđena.
Zašto je Cetina možda bila sveta rijeka?
Rijeka Cetina zauzima posebno mjesto u svijetu Delmata.
U samoj rijeci, osobito na području gaza gdje se Ruda ulijeva u Cetinu, pronađene su velike količine oružja, nakita i drugih vrijednih predmeta. Među njima su kacige, mačevi, koplja, štitnici za noge i bogato ukrašene pojasne kopče.
Nekada se pretpostavljalo da su predmeti završili u vodi tijekom bitaka ili slučajnim gubitkom. Međutim, njihova brojnost, starost i vrijednost upućuju na drukčije objašnjenje.
Gaz je mjesto na kojem se pri niskom vodostaju rijeka može prijeći pješice. Da je nekome ondje slučajno pao vrijedan mač, kaciga ili skupocjeni nakit, logično je pretpostaviti da bi ga pokušao izvaditi.
Zbog toga arheolozi sve ozbiljnije razmatraju mogućnost da su predmeti namjerno polagani u rijeku kao darovi božanstvu.
Jedan savršeno očuvan mač pripada glasinačkom kulturnom krugu i potječe približno iz 7. stoljeća prije Krista. Netko ga je morao donijeti iz udaljenog područja, a zatim ga ostaviti u Cetini.
Posebno impresivna pojasna kopča pripada takozvanom zapadnobalkanskom geometrijskom stilu i vjerojatno je bila dio ženske nošnje. Prema dostupnim podacima, sličnih je primjeraka u rijeci pronađeno više.
Kod izvora Cetine nalazi se i Miloševa gomila, prapovijesne špilje te kasnija crkva Svetog Spasa. Sve to upućuje na mogućnost da su izvor i rijeka tijekom vrlo dugog razdoblja imali snažno simboličko i religijsko značenje.
Kalebota zato poziva građane koji u svojim kućama čuvaju predmete iz Cetine ili drugih lokaliteta da ih pokažu muzeju.
– Takav predmet u podrumu samo skuplja prašinu. Kada dođe u muzej, može promijeniti naše razumijevanje cijelog lokaliteta. Ljudi se ne trebaju bojati da će biti kažnjeni zato što su pronašli predmet i prijavili ga – poručuje.
Najbolje je nalaz ne pomicati i odmah obavijestiti nadležnu ustanovu. Ako bi malen ili vrijedan predmet mogao biti izgubljen, potrebno je zabilježiti točno mjesto pronalaska i što prije kontaktirati arheologe.
Silvan nije bio „nečastivi“, nego zaštitnik prirode i pastira
Posljednje cjeline izložbe uvode posjetitelja u svijet božanstva koje je preživjelo rimsko osvajanje – Silvana.
Ime Silvan pripada rimskom božanstvu prirode i poljoprivrede, ali način na koji je prikazivan u Dalmaciji bitno se razlikuje od prikaza u ostatku Rimskog Carstva.
Ovdje ima ljudsko tijelo s kozjim nogama, papcima, rogovima i ušima. U rukama često drži pastirski štap ili sviralu, a prate ga pas i koza. Pojavljuje se uz drvo, stijenu, špilju ili u drugom prirodnom okruženju.
Zbog posebne ikonografije smatra se da se iza rimskog imena Silvan krije starije autohtono božanstvo Delmata, povezano sa šumama, livadama, pašnjacima, stadima i pastirima.
Silvan se često prikazuje uz Dijanu i tri nimfe koje plešu u kolu, kao slika sklada čovjeka i prirode. Bio je pozitivno božanstvo i zaštitnik prostora o kojem su život i gospodarstvo zajednice izravno ovisili.
Kasnije kršćanstvo rogove, papke i životinjska obilježja počelo je povezivati s nečastivim, pa su starija božanstva s vremenom dobila negativno značenje koje izvorno nisu imala.
Jedan od najzanimljivijih Silvanovih prikaza i danas se može vidjeti u prirodi, uklesan u stijenu na Kozjačkoj gredi kod Klisa. Reljef je poznat lokalnom stanovništvu i dijelu planinara, ali mnogi Dalmatinci za njega nikada nisu čuli.
Moguće je da je označavao granicu teritorija, pastirski put ili prostor posebnog značenja.
Izložba odgovara na pitanja, ali otvara i mnoga nova
Izložba „DELMATI – Između mita i stvarnosti“ ne pokušava stvoriti još jedan mit o savršenim i nepobjedivim precima.
Njezina je najveća vrijednost upravo u tome što jasno pokazuje koliko toga još ne znamo. Ne možemo svaki predmet proglasiti delmatskim. Ne znamo kako su sami sebe zvali. Nismo pronašli njihove glavne nekropole iz razdoblja ratova s Rimom. Mnoge gradine tek čekaju ozbiljna istraživanja, a velik broj predmeta i dalje se nalazi u privatnim kućama ili je izgubljen izvan stručnog konteksta.
Istodobno, ono što znamo dovoljno je da se iza ratničkog stereotipa pojavi živ svijet ljudi koji su gradili naselja, obrađivali zemlju, čuvali stada, tkali, trgovali, putovali, ukrašavali se, štovali prirodu i svoje pokojnike ispraćali složenim obredima.
Ostavili su nam mnogo više od imena Dalmacije. Ostavili su trag u krajoliku, običajima, simbolima i odnosu prema prostoru koji i danas smatramo svojim.
Izložba „DELMATI – Između mita i stvarnosti“ može se razgledati u Arheološkom muzeju u Splitu do 31. listopada 2026. godine. Muzej je otvoren od ponedjeljka do subote od 9 do 20 sati. Cjelovit razgovor s kustosicom Martom Kalebotom i obilazak svih tematskih cjelina pogledajte u novoj epizodi serijala „Ilirske kronike“.