Ja oduvijek imam zbrku u glavi. Oduvijek sam mislila da je suncokret dobio ime po okretanju svoje glave prema suncu, pa se baš nerviram što mu je kod mene glava uvijek u jednom smjeru. Čovjek očekuje da će ga tijekom dana zateći kako marljivo prati sunce od istoka prema zapadu, a on stoji kao tvrdoglavi susjed na ogradi i ne miče ni centimetra.
Istina o suncokretu koju mnogi ne znaju
Tek sam kasnije doznala da nisam jedina koja je pala na tu romantičnu priču. Mladi suncokreti doista prate sunce dok rastu, okrećući se tijekom dana prema svjetlu. No kad cvijet sazrije i procvate, uglavnom se zaustavi i ostane okrenut prema istoku. Dakle, moj suncokret nije lijen ni pokvaren, samo radi ono što mu je priroda odredila. A ja se svake godine iznova uhvatim kako provjeravam je li se možda predomislio.
Nitko ga nije posadio, a onda je osvanuo u vrtu
Još je zanimljivije kako je uopće završio u mome vrtu. Nije ga nitko sijao, nije mu nitko tražio mjesto u cvjetnjaku niti pravio plan sadnje. Suncokret je kod mene osvanuo preko ptičjeg izmeta, kao da su ptice ciljale gdje ga točno žele vidjeti. Ispada da su bile bolje vrtlarice od mnogih ljudi. Redovno na njega slijeću, odmaraju se na njegovoj čvrstoj stabljici, kljucaju sjemenke i svojim cvrkutom uveseljavaju nas ukućane.
Od tada se gotovo svake sezone pojavi neki samonikli primjerak. Nije to više samo biljka nego tradicija. Najdraže mi je što ga nisam planirala. Da jesam, možda bih mu pronašla „pravo“ mjesto, redovito ga zalijevala, mjerila koliko je narastao i nervirala se ako ne izgleda kako sam zamislila. Ovako je samo došao i napravio svoje. Nikad ne znam gdje će niknuti, ali nekako uvijek pronađe mjesto na kojem izgleda kao da je tamo oduvijek pripadao. Pomalo me podsjeća na goste koji ne najave dolazak, a na kraju ispadne da su baš oni unijeli najviše života u kuću.
Ima još jedne neočekivane obožavatelje
A nisu samo ptice njegove obožavateljice. Vole ga i smrdljivi martini, koje nitko živ, doduše, ne voli. Ipak, moram priznati da im u suncokretu nekako lakše opraštam prisutnost. Bolje da su tamo nego na svetim rajčicama. Ako već moraju postojati, neka se druže sa suncokretima i gledaju svoja posla.
Suncokret je, zapravo, jedna od onih biljaka koje traže vrlo malo, a vraćaju puno. Voli sunce, dobro podnosi ljetne vrućine i nije pretjerano zahtjevan oko tla. Njegov snažan korijen prodire duboko u zemlju pa se često bolje nosi sa sušom nego mnoge vrtne ljepotice koje traže svakodnevnu pažnju. Dovoljno mu je malo prostora, malo svjetla i prilika da pokaže koliko može narasti. A može narasti toliko da se čovjek pita je li posadio cvijet ili manji toranj.
Najljepše vrtne priče često nitko ne isplanira
Možda je upravo u tome njegova čar. Ne dolazi s velikim zahtjevima, ne traži posebne uvjete ni ne glumi osjetljivu biljnu aristokraciju. Ponekad ga posiju ptice, ponekad ga donese vjetar, a ponekad ga jednostavno pronađemo tamo gdje ga nismo očekivali. Onda izraste visok, vedar i upadljiv, kao mali komad sunca usred vrta.
I dok svake godine čekam hoće li se opet pojaviti neki novi samonikli primjerak, pomirila sam se s činjenicom da neće okretati glavu kako sam zamišljala. Neka stoji gdje želi. Dovoljno je što svojim zlatnim licem privlači ptice, odvlači smrdljive martine od rajčica i podsjeća nas da su najljepše vrtne priče često one koje nismo sami isplanirali.
Bosiljak: Mala zelena lekcija o svjetlu, strpljenju i okusima ljeta
"Saznanje da ova naša hvarska lavanda zapravo nije prava izazvalo mi je traumu"