Od Makarske i Splita do Berlina, Salzburga, Lyona i Budimpešte – mlada mezzosopranistica Dora Jana Klarić u svega nekoliko godina zakoračila je na velike europske operne pozornice. S 23 godine nastupila je u Deutsche Operi u Berlinu, potom bila među 14 odabranih kandidata prestižnog Young Singers Projecta u Salzburgu, a pjevala je i uz neka od najvećih imena svjetske operne scene.
Iza impresivnog životopisa, međutim, stoji mlada umjetnica koja uspjeh ne mjeri samo velikim scenama. Obitelj, Hrvatska, rad, kolegijalnost i želja da, bez obzira na tijek karijere, ostane „čovik“ za nju su jednako važni. Dan nakon izuzetno uspješnog koncerta na Splitskom ljetu s Dorom Janom Klarić razgovarali smo o putu od Splita do velikih europskih pozornica, izazovima opernog svijeta, životu između više država i planovima koji je tek čekaju.
Kako se trio Klarić-Tavić-Ivezić okupio za koncert na Splitskom ljetu? Svi ste mladi, ali već „svjetski ljudi“, s ispunjenim rasporedima i obvezama diljem Hrvatske i Europe.
- Florian Tavić i ja se poznajemo od 2013. jer smo pohađali istu glazbenu školu u Makarskoj, a kako smo oboje otišli graditi karijeru i izvan Hrvatske, mnogo nam je značilo što smo se spojili u ovom lijepom programu za Splitsko ljeto. Svi smo troje imali veliku želju nastupati u Splitu, a i s Darijanom Ivezićem smo već surađivali pa se sve idealno poklopilo. Ja sam cijelu prethodnu sezonu provela u Budimpešti, Darijan je sad u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a Florian je u Nordhausenu u Njemačkoj. Njemačka je točka koja nas je sve povezala.
Kako ste se odlučili na program koji poprilično odstupa od tipičnih izbora za koncerte na Splitskom ljetu?
- Boravak u Njemačkoj svima nam je omogućio iskustvo s Liedom pa smo odlučili predstaviti i program u tom stilu. Naravno, jako sam nam drage i arije, većinom se bavimo operom, ali za Splitsko smo ljeto htjeli nešto malo drugačije. Kako nas je životni put sve i poveo u sličnome smjeru, napravili smo miks hrvatske i njemačke vokalne lirike. Vodećim ljudima HNK-a svidio se program jer se nema priliku često čuti, a ni kombinacija baritona i mezzosoprana nije baš svakodnevna, tako da vjerujem da smo donijeli dašak svježine ovom našem prekrasnom ljetnom festivalu.
Boravili ste i radili u četiri države u godinu dana, a Vaš je glazbeni put krenuo – iz Makarske. Kako su izgledali Vaši profesionalni glazbeni početci?
- Upisala sam pjevanje na Umjetničkoj akademiji sveučilišta u Splitu s 18 godina, u klasi profesorice Terezije Kusanović. Nas smo dvije odmah kliknule i bilo mi je jako dragocjeno gledati vlastitu profesoricu na sceni. Obje smo mezzosoprani, imamo sličan glas, što je kao mladom studentu jako korisno – gledati kako tvoj mentor radi uloge na kojima i ti možeš puno naučiti. Uz to što je odličan pedagog, odlična je pjevačica na sceni. U nama je uvijek poticala želju za scenom i natjecateljski duh jer mnogo se toga nauči iz iskustva, iz suočavanja s izazovima javnog nastupa. Ona me poticala i da odem na Erasmus. Svoju sam karijeru započela u HNK-u u Splitu, s 21 godinu sam otpjevala prvu ulogu, u operi Suor Angelica. U te sam tri godine odrađivala svoje prve uloge na sceni i mnogo naučila. Poseban je osjećaj raditi u gradu u kojem si završio studij, to je moje prvo kazalište, a taj je osjećaj stvarno nezamjenjiv.
Ovaj koncert na Splitskom ljetu zapravo je bio moj prvi povratak nakon odlaska u inozemstvo, zato je nosio i mnogo odgovornosti i pozitivne treme jer sam se vratila ondje gdje sam počela, sad s više iskustva, a želje nikad nije nedostajalo. Osjećam veliku zahvalnost i divljenje prema HNK-u u Splitu, svojoj prvoj kazališnoj kući uz koju sam trajno vezana. Na posljednjoj sam godini studija u Splitu odlučila otići na Erasmus u Berlin. Bio je velik rizik otići u državu gdje ne poznajem nikoga, sama, nisam imala pojma što me očekuje, pogotovo jer je korona svima učinila tri godine studiranja kaosom pa je sve skupa bilo neizvjesno, ali znala sam da se želim usavršavati. Profesor mi je bio bas Albert Pesendorfer, što je zanimljivo jer je i moj prvi profesor Božo Župić bas. U Deutsche Operi u Berlinu radili smo obučavanje, masterclass kako ići na audicije. Tu su me i zapazili. Malo je reći da nisam došla s očekivanjem da ću dobiti ulogu u Deutsche Operi. Dotad mi je bio pojam otići ondje pogledati predstavu, a i imala sam samo 23 godine. Kad su me pitali želim li nastupati u sljedećoj sezoni, nisam mogla vjerovati da se to događa. Nastupala sam u preko 30 predstava. Pjevala sam u operi za djecu „Immermehr”, što je bila svjetska premijera, a tempo je bio nevjerojatan – 21 predstava u mjesec i pol. Ta mi je opera posebno draga jer su djeca pjevala solističke uloge, kad vidite nekoga od 12 godina kako pjeva, prožme vas osjećaj oduševljenja i ponosa. U istoj sam sezoni radila i Die Meistersinger von Nürnberg na velikoj sceni. Sjećam se da sam šokirala kad sam vidjela koliki je kapacitet te dvorane.
Kako ste se nosili s pritiskom nastupa pred toliko ljudi?
- Očekivala sam da će biti stresno, ali svi su bili tako profesionalni i izražavali dobrodošlicu na svakom koraku da sam se vrlo brzo opustila i uživala. Predivno iskustvo. Osim toga, to mi je bio prvi Wagner u životu, a cijeli sam život slušala da ću jednom pjevati Wagnera zbog svojega tamnog glasa. No nisam mogla ni sanjati da će se sve posložiti baš ovako rano. Bilo je odlično što sam počela s manjom ulogom i učila od ljudi koji se bave isključivo Wagnerom.
Young Singers Project velik je skok u razvoju mladoga pjevača. Kako je tekao Vaš put u tom projektu?
- Otišla sam na audiciju u Salzburg za Young Singers Project 2025. Htjela sam pokušati jer sam osjetila da me ondje čeka nešto posebno. Bilo je oko 1500 prijavljenih kandidata, a 14 nas je izabranih. Naš tenor Tomislav Jukić i ja zajedno smo bili u tome, bili smo iznimno ponosni što čak dvoje ljudi iz naše male države predstavlja svoju Hrvatsku na tako velikom festivalu. Nije mnogo hrvatskih opernih pjevačica nastupilo na Salzburger Festspiele, a neizmjerna je čast znati da je to prije tebe pošlo za rukom Zrinki Kunc Milanov i Ruži Pospiš Baldani. Ta mi je scena bila gotovo nedostižni san, pjevači razmišljaju o tome, La Scali i Metropolitan Operi. I danas mi zvuči nestvarno.
Te sam se godine prijavila na brojne audicije i jako detaljno se pripremala. Mnogo sam radila na vokalnoj tehnici, scenskom nastupu i generalno sebi kao pjevačici. Bila sam spremna upijati znanje, slušati kolege, rasti u svakom smislu. Imali smo jako puno koncerata, masterclassa i puno smo radili, gledali i slušali. Nastupala sam kao solistica uz orkestar Camerata Salzburg u sklopu natjecanja za mlade dirigente Herbert von Karajan Young Conductors Award. Pjevala sam Mozartovu ariju od 15 minuta. Mislim da me taj projekt naučio najviše o vlastitoj tehnici, ali i strpljenju.
Čime ste ih osvojili žiri Young Singers Project?
- Donijela sam vrlo raznolik repertoar. Sjećam se da su mi rekli da se moj glas obično prerano stavi u jednu kategoriju, a ja sam na audiciji, uz operne arije, izvela i operetu. Jako sam puno radila na sebi i drago mi je da je moj rad prepoznat. Savjetovala bih svim mladim pjevačima da se prijave na Young Singers Project i općenito slične programe. U projektima tog opernog studija koji traje dva mjeseca nismo pjevali samo njihov program, nego i nastupali na sceni s velikim pjevačkim imenima. U Mariji Stuardi sam bila cover za ulogu Anne, a glavnu je ulogu pjevala Lisette Oropesa. Biti s takvim ljudima na probama iskustvo je koje je teško usporediti i s čim. Vjerojatno je moj vrhunac na tom festivalu pjevanje uloge Contesse di Coigny u operi Andrea Chénier, uz Piotra Beczału i Elenu Stikhinu, pod ravnanjem maestra Marca Armilliata. Isprva mi je bio šok uopće doći na probu s takvim pjevačkim imenima, a kolika je tek bila odgovornost odraditi sve na najvišoj razini kad se dogodi koji duet s njima… U dva mjeseca žestokoga pjevačkog režima dobije se zbilja mnogo znanja, iskustva, samopouzdanja. Naučilo me fokusiranosti i uživanju u okruženju mladih pjevača koji su kvalitetni i vole raditi. Rekli su nam da smo djelovali kao prava skladna klapa.
Pjevali ste i u Lyonu, kako se dogodio taj angažman?
- Nakon Salzburg Festivala, dva dana nakon što sam došla kući, zvao me direktor Nacionalne opere u Lyonu i pitao mogu li doći sutradan i uskočiti u predstavu, s ulogom koju nikad prije nisam pjevala. Bilo je to otvorenje sezone 2025./2026. s operom Boris Godunov. Rekla sam da mogu i naučila ulogu u avionu.
Kako se nosite s konkurencijom?
- Nisam tip osobe koji se zamara konkurencijom, a pogotovo netko tko je negativan prema ljudima iz svoje struke. Ako čujem dobru mezzosopranisticu, naravno da ću je pohvaliti. Ovaj je svijet premalen da bismo se međusobno gazili. Kolege treba poticati, to nas samo gura naprijed. Ljepše mi je raditi ondje gdje sam okružena ljudima koji su mi dragi i kojima sam ja draga.
Niste se zaustavili na glazbenom usavršavanju u Njemačkoj, što je uslijedilo?
- Potpisala sam ugovor s agencijom IMG Artists i imam izvrsnog agenta, Andrewa Owensa, što je također jako važno za karijeru. Upoznao me u Salzburgu, krasi ga sjajna radna etika i mnogo ideja, a posebno mi je drago što je i on pjevač pa me razumije. Cijeni razvoj svakog pjevača kojeg zastupa. Ove sam godine bila u i Internacionalnom opernom studiju Éva Marton u Budimpešti. Fantastično je što diva njezina iskustva ima volje i elana raditi s mladim pjevačima. U Budimpešti sam igrala ulogu Orlovskog u „Šišmišu“. Taj mi je zadatak bio sjajan jer je hosenrolle, komična je, a i gluma mora biti na razini. Ove sam godine pjevala i Abru u Paraćevoj „Juditi“ u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. To mi nije prvi nastup u Zagrebu, na prvom gostovanju HNK-a u Splitu na Zagreb Opera Festivalu, tada sam, s 23 godine, pjevala Mammu Luciju iz opere Cavalleria Rusticana. Bilo je veliko zadovoljstvo pjevati u HNK-u u Zagrebu u dva navrata ove godine; uz Juditu, nastupala sam na gala koncertu za 200. godina i ponovno otvorenje HGZ-a.
Jeste li na svojem umjetničkom putu imali podršku kolega iz struke?
- Jesam. Volim raditi, tako sam naučena, i mislim da se to brzo vidi, a i poštuje. I kao srednjoškolka sam radila preko ljeta, volim biti samostalna, ne ovisiti ni o komu, stalno razmišljati kako biti još bolja i produktivnija. Nisam planirala da ću ovako brzo krenuti u konkretan rad u inozemstvu, ali zahvalna sam svim kolegama na tom putu, koji su bili podrška. Nisam imala nikakva negativna iskustva. Prije tri godine sam otišla iz Hrvatske, a dobila sam posebno priznanje za umjetnička postignuća ostvarena tijekom 2025. od Zagrebačke filharmonije, na čemu sam beskrajno zahvalna. Uvijek me posebno takne kad netko u mojoj državi smatra da radim dobro, da sam vrijedna pohvale.
Koju suradnju u Hrvatskoj posebno pamtite?
- U svibnju smo Nela Šarić, Tomislav Jukić, Lobel Barun i ja nastupali sa Zadarskim komornim orkestrom i maestrom Ivanom Repušićem. U Zadru smo izveli Requiem, a rekla bih da je bio na svjetskoj razini. Bila mi je to prva suradnja s maestrom Repušićem, s kojim mi je bila velika želja raditi, pamtit ću to kao jedno od najljepših iskustava. Kolege pjevači također su me oduševili, s nekima sam već prije pjevala, osjećala sam kao da smo zaokružili jednu prekrasnu cjelinu i u Hrvatskoj napravili umjetnički događaj na iznimnoj razini. Requiem sam pjevala više puta, među ostalim i u Salzburgu, pod ravnanjem maestra Vetona Marevcija. I taj je Requiem bio velik uspjeh.
Živite li na više adresa i možete li uopće planirati gdje ćete provesti sljedeću godinu?
- U ovim je pjevačkim godinama vrlo teško planirati, a ne mogu presjeći i reći da bih se uhvatila samo jedne lokacije. Ne bih htjela izgubiti vezu s Hrvatskom, ali svakako želim nastaviti raditi i u inozemstvu. U ovoj me sezoni čekaju dvije uloge u drugim zemljama. Za domovinu me vežu dragi ljudi, jako sam povezana s roditeljima, sestrom, prijateljima, volim imati i privatni život, a ne samo pjevanje. Mogu se, recimo, zamisliti da živim u Hrvatskoj, ali da često putujem na radne zadatke u inozemstvu. Najveća mi je podrška u životu zaručnik, tenor Filip Mikša, s kojim je i poslovni i privatni život ljepši.
Koji Vas angažmani očekuju?
- U studenom pjevam u operi Fausto Louise Bertin u Concertgebouwu u Amsterdamu, u siječnju u Die Walküre u Zurich Operi, u Zagrebu ću u svibnju pjevati Treću damu u Čarobnoj fruli. Veselim se svim budućim angažmanima, posebno domaćim.
Jeste li zadovoljni kako publika reagira na Vas?
- Mislim da je našim ljudima jako stalo, da su srčani oko svega, pa tako i oko umjetnosti, odakle nekad možda proizlazi stigma o „teškoj publici“, no ja u tome ne vidim težinu. Volim kad publika ima visoka očekivanja od opere. Dosad sam imala tu sreću da su reakcije na moje nastupe bile zbilja divne, što me jako motivira da se još više trudim i opravdam očekivanja, i na svoje zadovoljstvo, a pogotovo na radost publike. Majka i otac uvijek su me poticali da radim ono što volim, ali da je najvažnije da u svemu ostanem „čovik“. Nakon moje prve predstave majka je pitala dirigenta jesam li bila pristojna na probama. A ne „Kako je moja mala pivala“. Mislim da je to zdrav stav i uvijek ću to imati na umu – biti čovjek prije svega.