Nakon dugog izbivanja s koncertnih pozornica, Dragan Lukić Šegedin Luky obradovao je tisuće obožavatelja najavom povratničkih koncerata i novom glazbom. Veliki povratnički koncert nakon 13 godina održao je početkom lipnja na Tvrđavi svetog Mihovila u Šibeniku, a u međuvremenu je održao koncert i u Zadru. U petak stiže pred publiku u solinsku Gradinu.
Iza Lukyja je karijera koja ga je duboko upisala u povijest splitske i hrvatske glazbene scene. Svirao je klavijature u Tužnim ušima i Đavolima, s Dinom Dvornikom i TBF-om, dok je kao producent i glazbenik sudjelovao u stvaranju albuma Urbana, Daleke obale, Dina Dvornika, Olivera Dragojevića i TBF-a. Za svoj je rad osvojio više Porina, a potom krenuo i u samostalnu kantautorsku priču obilježenu albumima „Ararita“, „V.I.T.R.I.O.L.“ i „Hvala :)“.
A onda je, nakon posljednje turneje 2012. godine, jednostavno nestao.
Početkom 2013. pokupio je stvari i otišao na Korčulu, u svojevrsni dobrovoljni egzil koji će potrajati više od desetljeća. Split je zamijenio škojem, gradski život osamom na južnoj strani otoka, a glazbene instrumente – brodom i motikom. Prvih nekoliko godina, kaže nam, glazbom se uopće nije bavio.
U međuvremenu je postao otac, pjesme su se počele vraćati, a s njima i potreba da ponovno nešto kaže. Luky koji se danas vraća na pozornicu zato nije sasvim isti autor koji je prije dvadesetak godina uglavnom pjevao o moru i ljubavi. Sve više ga zaokuplja ono što vidi oko sebe - turizam, krupni kapital, betonizacija, nestajanje starog Splita i Dalmacije kakvu poznaje te pitanje kakav svijet njegova generacija ostavlja svojoj djeci.
Uoči koncerta u Solinu s Lukyjem smo razgovarali o velikom povratku, 13 godina života daleko od scene, Korčuli, stvaranju novih pjesama i Dalmaciji za koju otvoreno kaže da mu se ne sviđa smjer u kojem ide.
Nedavno ste održali veliki povratnički koncert u Šibeniku koji je bio prepun i spektakularan. Nakon toliko godina bez velikih koncerata, kako ste doživjeli tu večer?
Bilo je fantastično, stvarno. Doći na Tvrđavu svetog Mihovila, koja je trenutačno, pogotovo što se ljeta tiče, jedna od najekskluzivnijih pozornica u Hrvatskoj, i doživjeti takve ovacije... Dan-danas to vraćam.
Ljudi znaju sve pjesme, sve pjevaju. A većina tih pjesama, pogotovo najvećih hitova, bila je prije 20 ili 25 godina u eteru. To znači da su pjesme ostale u ljudima, ostale među ljudima, ostale u eteru. Postale su svojevrsni evergreeni koje svi još uvijek jako dobro znaju. Jedva su dočekali da ih ponovno mogu slušati na koncertu i pjevati zajedno s nama. Bio je to fantastičan osjećaj.
A sada slijedi Solin. Kakvi su vaši osjećaji prema vlastitim koncertima, imate li tremu ikad?
Ja zapravo nikad nemam neku tremu jer sam cijeli život na sceni. Što u Hrvatskom narodnom kazalištu, što kao glazbenik. Još sam kao dijete počeo svirati, iz glazbene sam obitelji. Imao sam koncerte na klaviru, a kasnije sam kao tinejdžer počeo svirati s bendom.
Što se scene tiče, osjećam se kao riba u moru. Nemam s tim nikakvih problema ni treme.
Već godinama ste na otoku, daleko od gradske vreve.
Prije 14 godina preselio sam se na Korčulu, otok mojih obiteljskih korijena. Majka mi je Korčulanka, otac Splićanin. Tako da sam cijeli život bio paralelno vezan uz Split i Korčulu.
Moj dida bio je kapetan duge plovidbe i dugo je prije mirovine bio šef Hidrografskog instituta u Splitu. To je institut koji izrađuje pomorske karte i peljare Jadranskog mora. Tako da možete misliti koje sam predznanje o moru i svemu tome imao i što sam sve tijekom života prošao i doživio s brodom.
Još kao dijete išao sam u vrtić na Korčuli i tamo provodio dosta vremena. Cijeli život postojala je težnja da se jednoga dana, kada završim školovanje, karijeru i sve ono što treba, vratim na škoj. Uspjelo mi je to prije 14 godina.
Je li preseljenje bilo samo ostvarenje te stare želje ili je postojalo i zasićenje gradom, pa i Splitom?
I to je dio te priče. Moja je težnja bila da ostatak života provedem na škoju, ali tu je bilo i zasićenja velikim gradovima i kompletnim urbanim načinom života.
Što se Splita tiče, dijete sam iz najužeg centra grada. Na Pazaru mi je doslovno splitski stan, i danas imamo stan tamo. Cijelo svoje školovanje i život u Splitu proveo sam na Pazaru, 50-ak metara od Peristila.
To je moj Split. Nažalost, toga Splita više nema. Potpuno ga je uništila monokultura turizma koja se tu dogodila. Stanovništvo je iz centra grada praktički protjerano u ime kapitala i financijskog inženjeringa. Tako da Split više nije Split.
Nažalost, to se događa i sa starim dalmatinskim gradovima. I u samom gradu Korčuli sve je vidljivije.
Mi imamo prekrasno, kvalitetno i toplo more uvučeno duboko s juga Europe prema centralnoj Europi. Mislim da su drugi već shvatili potencijal cijelog Jadrana, pogotovo naše istočne strane. Bojim se da to ne ide u dobrom, nego u jako lošem smjeru. O tome govorim i u svojim novim tekstovima.
Nekada ste prvenstveno pisali o moru i ljubavi... Sada ste se okrenuli društvenim temama?
Jesam. Trilogijom Ararita, V.I.T.R.I.O.L. i Hvala 🙂 zapravo sam zadovoljio svoju unutarnju autorsku potrebu da pišem o moru i ljubavi. Sad više ne pišem toliko o tome.
Puno više me intrigiraju društveno angažirane teme. To je ono što radim trenutačno i što ću raditi u budućnosti. Naravno, prvi dio mog opusa, vezan uz more i ljubav, ljudi poznaju. Dolaze na koncerte i pjevaju sve te pjesme uglas. Ali ubuduće ću puno više biti posvećen društvenim temama i poeziji.
Kada se vratimo 13 ili 14 godina unatrag, izvana je izgledalo kao da ste jednostavno nestali sa scene. Je li to bilo planski?
S albumom Hvala 🙂 imali smo turneju i do kraja 2012. bio sam aktivan. Odmah nakon Božića i Nove godine jednostavno sam rekao: „Evo, to je to“, pokupio stvari i pravac Korčula.
Nisam odmah ni otišao u grad Korčulu, gdje mi je kuća. Otišao sam na južnu stranu otoka, gdje imamo jedan dio obiteljske baštine. Tamo je jedna prekrasna kuća, cijela od kamena, gleda prema Lastovu. Južna strana škoja, nema nikoga, apsolutno nikoga.
Tamo sam proveo prvih pet-šest mjeseci.
Jednostavno mi taj dotadašnji način života više nije bio mio. Prestao me ispunjavati. Mislim da me možda nikada nije ni ispunjavao. O toj vječnoj želji da se vratim na škoj govorio sam još davno u svojim pjesmama.
I što onda radi čovjek koji je godinama živio od glazbe kada se odjednom makne od svega?
Kad sam došao na Korčulu, prve tri-četiri godine uopće nisam imao plan što ću sa sobom. Nisam imao nikakav konkretan plan.
Samo sam se pokupio i rekao: „To je bilo to.“ Prvih pet-šest mjeseci bio sam tamo na južnoj strani otoka, a kada je došlo ljeto i počeli dolaziti gosti, preselio sam se u našu obiteljsku kuću u Korčuli.
I onda sam se iduće tri-četiri godine bavio isključivo morem i baštinom. Brod i motika. To su mi bili jedini instrumenti. Glazbom se uopće nisam bavio.
Zapravo, najviše vas je oduvijek ispunjavalo samo stvaranje glazbe?
To je jedan od aspekata glazbe koji me najviše raduje - samo stvaranje. Ta nevina faza čistog stvaranja, ona prava, iskonska. Netko bi rekao božanska. To je ono što se u tom trenutku jednostavno pojavi u svijesti autora ili kantautora.
Ja kažem da svoje pjesme nisam sam pisao. Jednostavno ne znam odakle meni te pjesme, stihovi i glazba. Ja ih, tako da kažem, samo pribilježim.
Je li inspracija za vas stvar kondicije i može li se ona izgubiti kada se pauzira od stvaranja?
Pa, možete se baviti nekim drugim poslovima i drugim stvarima, a ideje svejedno dolaze. Ja imam brod ovdje na Korčuli i volim ići okolo po drugim škojima - Lastovo, Mljet, Šćedro, Vis... Mogao bih cijelo vrijeme provoditi na brodu. Tako sam odgojen.
Volim krstariti i putovati od škoja do škoja. Imam prijatelje iz djetinjstva po svim tim otocima jer sam ih obilazio s didom. Ljudi koji su imali tri, četiri ili pet godina kada smo se upoznavali danas su odrasli ljudi koji su ostali na tim mjestima, imaju svoje poslove, baštine, lokale, konobe. Poznajem jako puno ljudi po različitim škojima.
Ali ideje su se ipak počele pretvarati u pjesme.
Kada se dogodio prijelomni trenutak da se vratite na scenu? Jesu li vas ljudi oko vas i obožavatelji nagovarali da se vratite?
U početku su me nagovarali, ali prvih pet-šest godina bilo me gotovo nemoguće dobiti. Potpuno sam se izolirao od svega.
Ali od ideja se ne mogu braniti. Dolazile su, povremeno sam ih zapisivao, samo im nisam pridavao previše pažnje.
Možda se ključni trenutak dogodio kada sam saznao da ću postati otac. Tada se pjesma Srce od zlata, koja je posvećena mom prvom sinu, starijem Antunu, jednostavno sama napisala. Posvećena je njemu, što se vidi i u spotu.
Taj je trenutak možda bio prijeloman.
Nekima se po rođenju djeteta svijet suzi... Vi intenzivnije nego ikad razmišljate o planetu i svijetu koje ostavljamo djeci?
Apsolutno. Ovo što trenutačno radimo našem planetu i što ostavljamo svojoj djeci u amanet, po mom je mišljenju jedna svjetska, fatalna katastrofa.
Sve one vrijednosti na kojima je svijet bio izgrađen, vrijednosti koje su uspostavljene nakon Drugog svjetskog rata, određena ravnoteža – i u financijskom i u moralnom smislu – mislim da je ta brana ili potpuno popustila ili upravo popušta.
Ne sviđa mi se na što će ovo završiti. Ne sviđa mi se ono što potencijalno ostavljamo svojoj djeci, a onda im kažemo: „Evo, mi smo vam ostavili Zemlju u ovakvom stanju, a vi sada vidite što ćete dalje.“
Kažu da nikada nije bio viši životni standard, da nikada nije bilo više mogućnosti, hrane i svega ostalog. Ali postoji jedna neumoljiva vaga. S jedne strane imate duhovne i moralne vrijednosti, a s druge materijalizam.
Svaki put kada je neka civilizacija otišla predaleko prema materijalnom, a zapostavila moralnu stranu, propadala je.
Materijalnim dobrima jednostavno ne možete nadomjestiti ono što ljudskom biću treba. Čovjeku treba voda da ne umre od žeđi, relativno kvalitetna hrana da preživi i kakav-takav krov nad glavom.
A sve ovo drugo – Ferrariji, jahte, helikopteri, ogromni novac, resorti i kojekakvi biznisi... Moram reći da osobno takav pogled na svijet i prezirem. Mislim da gotovo uništava ovaj svijet.
Poznajete li vi danas onda onog Lvkyja koji je pisao o ljubavi i moru? Sjećate li ga se uopće?
Poznajem ga jako dobro. Bio je mlad, nadobudan, u nekim stvarima naivan. Možda sam i danas naivan u puno stvari.
Moj mentalni sklop jednostavno nije izgrađen tako da se može nositi s investicijama krupnog kapitala koje nas sve više okružuju i praktički zarobljavaju. Nisam pobornik toga i ne slažem se s onima koji tvrde da je to način da se razvijemo u kvalitetnu državu.
Po meni je to potpuno pogrešna politika.
Samo investitor, investitor, investitor, investicije... Te investicije već su u desetak godina jako načele Dalmaciju. U gradove, ali i mala mjesta, interpolirane su stvari koje tamo ne pripadaju. Neke od njih, da u ovoj zemlji ima zakona i da se oni primjenjuju, trebalo bi i srušiti.
Dakle, najveći problem vidite u načinu na koji se Dalmacija danas razvija?
Pogledajte samo što se događa uz obalu. Nekada je postojao Urbanistički zavod Dalmacije u Splitu, postojalo je Poduzeće za izgradnju Splita. Split je bio grad s ogromnom građevinskom operativom. Naše su firme gradile po Bliskom istoku i Africi, radile brane i najzahtjevnije infrastrukturne projekte.
Danas smo praktički ostali bez svega toga. Grade nam Kinezi Pelješki most jer ga više nismo sposobni sami napraviti.
Otišli smo u smjeru koji možda trenutačno donosi profit određenim ljudima, ali lokalno domicilno stanovništvo praktički istjeruje iz njegovih vjekovnih ognjišta i kuća.
To više nije istjerivanje nekakvim nasilnim operacijama. Ovo je financijsko istjerivanje – upumpavanjem tolikih količina kapitala i investicija na našu obalu da ona to jednostavno ne može podnijeti.
Ljudi koji vole Dalmaciju i navikli su na Dalmaciju kakva je bila stotinama godina više se ne osjećaju ugodno u vlastitom zavičaju. Okružili su nas sa svih strana. Možda ćemo uskoro morati skočiti u more i plivati prema Italiji da im ne smetamo u upumpavanju kapitala.
Ali netko će reći da su ljudi sami odlučili prodati svoje kuće i zemlju.
Istina je da smo sami krivi kada nešto prodamo. Ali zamislite čovjeka koji je cijeli život radio u firmi, 45 godina, osnovao obitelj i u cijeloj karijeri zaradio možda 100 ili 200 tisuća eura.
I onda mu netko ponudi pet milijuna eura za kućicu od 30 kvadrata na tri kata u centru nekog dalmatinskog grada.
Što ćete napraviti? Prodate kuću svog pradide nekom Norvežaninu, Englezu ili nekome tko ima toliko novca da mu jednostavno ne možete konkurirati.
A onda se ljudi sele u nove dijelove naših gradova. Ja ih zovem Alcatraz. Grade se nova naselja u kojima vam svatko gleda u vrata, svatko gleda u ponistru. Ljudi prodaju djedovinu i sele se u te betonjare, često jako loše izgrađene i loše kvalitete. Tako se stvaraju svojevrsna geta.
Na kraju smo kao lokalno stanovništvo, pod pritiskom kapitala i prodajom djedovine, svedeni na to da živimo u novoizgrađenim betonskim getima. Getoizirani smo u službi oplodnje kapitala investitora koji dolaze na našu obalu.
Došli smo do toga da u Dalmaciji ponekad morate govoriti engleski da bi vas netko razumio dok kupujete obične stvari. Eto, do toga smo došli. To je ta naša suverenost - da u Dalmaciji moramo govoriti engleski da bi nas netko razumio. A to je kapitalizam.
A čujte, kapitalizam...
Što smo htjeli, to smo dobili. Imamo kapitalizam.
Samo mi se ne sviđa smjer u kojem taj kapitalizam ide. Ne bih rekao da je to neki uobičajeni kapitalizam uređene demokratske zemlje. Rekao bih da sve više postajemo poput nekih otoka na kojima se pere novac.
Na ovom području nastale su naše suverene državice, ali mislim da smo svjesno pristali, u ime kapitalizma i navodne demokracije, postati kolonije. A znate što se radi s kolonijama. Crpe se njihovi izvori.
A zanimljivo je da, iako sada toliko pišete i govorite o društvu, kažete da uopće ne pratite vijesti.
Ne gledam vijesti više od 15 godina. Potpuno sam neobaviješten čovjek o tome što se događa u svijetu. Ne mogu to ni slušati ni gledati. Imam osjećaj da je jedini zadatak onih koji danas drže medije, televizije, novine i ostalo u rukama da nam što kvalitetnije lažu.
Pa onda te laži jednostavno manje slušam. Sigurno 15 godina praktički nemam pojma što se događa.
Što onda čitate?
Puno sam toga u životu pročitao pa mi je teško izdvojiti, ali trenutačno čitam knjigu jednog kolege, Ricka Rubina. Svjetski je poznat producent.
To je jedna vrlo opsežna knjiga o kreativnosti. Rick Rubin možda je jedan od najvažnijih glazbenih producenata posljednjih pola stoljeća, a u knjizi praktički ni u jednom trenutku ne piše o tehničkoj strani glazbene produkcije ili samoj izvedbi.
Piše o stanjima, o načinima na koje čovjek ulazi u određena psihološka stanja tijekom kreativnog rada.
A nakon Šibenika i sada Solina, što slijedi? Je li ovo stvarni povratak koncertima i možemo li očekivati da ćete ponovno redovito nastupati?
Stvarno imam fantastično okupljenu ekipu. Pažljivo sam je birao jer sam, što se koncertnih aktivnosti tiče, sada ponovno krenuo od nule.
Imam tour managera kojeg poznajem cijeli život, ali dogovorili smo se da nećemo imati klasičnu turneju. Gradina u Solinu bit će poseban ambijent, a s organizatorima smo dogovorili da ulaz bude besplatan pa smo prilagodili i našu cijenu.
Poučen iskustvom u Šibeniku i Zadru, apelirao bih na publiku da se parkira malo dalje i prošeta do Gradine.