Dok su sa stepeništa Galerije Meštrović odjekivali prepoznatljivi zvukovi škotskih ikona instrumentalnog rocka, benda Mogwai, Split je dobio večer kakvih mu, barem kada je riječ o ozbiljnom međunarodnom koncertnom programu, godinama nedostaje. O njihovu prvom splitskom nastupu, atmosferi u Galeriji Meštrović, značaju Vibrez festivala, ali i organizacijskim propustima koji nisu prošli nezapaženo, za Dalmaciju Danas komentira poznati novinar i glazbeni poznavatelj Juraj Vrdoljak
Dok su sa stepeništa Galerije Meštrović ikone instrumentalnog rocka, glasveški bend Mogwai, besprijekorno izvodili taktove svoje stare uspješnice Take Me Somewhere Nice, za njihove fanove u tom trenutku teško da je moglo postojati ljepše mjesto. Kod njihove glazbe, koju provlače kroz više od 30 godina aktivnog rada i 11 izdanih studijskih albuma, možda nema prostora za sumnju; Mogwai je toliko uigran sastav da su njihovi nastupi demonstracija glazbene sile, u kojoj je svaki akord točno postavljen na svoje mjesto, čak i kada krenu u svoje zaigrane, bučne improvizacije.
Za mene osobno ovo je bio osmi put da bend, kroz razne periode, gledam uživo, i to u poprilično različitim okruženjima. Od stagea na Primavera festivalu u Barceloni, ponajvećem europskom glazbenom festivalu, pa do intimnijih klupskih varijanti, Mogwai je svaki put isporučio i više od onoga što svaki njihov poznavatelj unaprijed itekako očekuje. Ono što je, međutim, redovito činilo razliku između njihovih nastupa i njihove pamtljivosti bio je upravo ambijent, koji bi onda savršeno nadopunjavao široki spektar njihovih instrumentalnih bravura.
Primjerice, njihov nastup na danas, nažalost, upokojenom – a briljantnom – Terraneo festivalu u Šibeniku 2011. i dalje je, prema mom i više nego solidnom iskustvu koncertnih pohođenja, pozicioniran kao jedan od najboljih nastupa kojima sam svjedočio. Upravo su taj ambijent ljetne večeri i pogled na šibenski kanal, koji se tada otvarao iza bine, bili začin dokazano sjajnom bendu.
Upravo je zato njihov prvi dolazak u Split, u fenomenalan ambijent vanjskog prostora Galerije Meštrović, po tom istom ključu itekako obećavao. Sama činjenica da u Splitu, a pogotovo u takvom ambijentu, uopće imamo priliku gledati jedan tako važan bend u svom fahu predstavlja možda tek naizgled nišni, ali u stvarnosti jako bitan kulturni događaj koji je zapravo sve ove godine – otkako se Split čvrsto pozicionirao na globalnoj turističkoj mapi – trebao biti sasvim logičan organizacijski potez. Ali, u gradu u kojem se prečesto stvari odvijaju po inerciji, logika ostaje precijenjena.
Vibrez festival, koji je za ovogodišnje izdanje pikirao lokacije ispred Meštrovićeve galerije i na Peristilu, vrhunac je zaista fenomenalnog rada koji Vanesa Kleva, ravnateljica Hrvatskog doma Split i selektorica programa, već dulje vrijeme zajedno sa svojim timom radi na kulturnom sadržaju te gradske institucije.
Cjelogodišnji program Hrvatskog doma na prvu je izrazito ambiciozan, pogotovo kada uzmemo u obzir frekvenciju samih događaja za grad koji je uvijek skeptičan spram "drugačijeg" vida kulturnog sadržaja. Zato i jest ambiciozan samo na prvu, jer bi u bilo kojim normalnim okolnostima Split, kao drugi najveći grad u državi, uistinu trebao imati prostor za takav vid sadržaja kao nekakav minimalni standard.
FOTO / VIDEO Mogwai oduševili Split: Pogledajte atmosferu s prve večeri Vibrez festivala
Vibrez festival, kako su organizatori naglasili, "gradi narativ o Splitu kao gradu koji programski i konceptualno slijedi standarde najrelevantnijih europskih festivala", i to, unatoč kudikamo manjem profilu samog festivala, apsolutno drži vodu.
Naprosto je nevjerojatno da se u gradu s gotovo četiri milijuna noćenja na godišnjoj bazi – i to samo u gradu i užoj okolici, ne uzimajući u obzir nešto širu okolinu koja je povezana s gradom – nitko ne usudi pomisliti da bi u srcu sezone trebalo organizirati ovakav vid kulturnog sadržaja, gotovo pa neviđen još od legendarnog nastupa Arctic Monkeysa na Prokurativama 2009. godine. Nastupi Iron Maidena donekle mogu parirati toj definiciji, iako je tu riječ o stadionskim nastupima koji organizacijski, logistički, a naravno i financijski, spadaju u neku drugu kategoriju.
Uvijek je tu prisutan faktor rizika u financijskom smislu i sigurno je da je Vibrez tu dobio zaleđe i podršku samog Grada Splita, ali oko potencijala ovakvog sadržaja unutar sezone, s nizom međunarodno priznatih izvođača poput Mogwaija, Morcheebe, Marija Biondija, Marize i Laibacha ili Virtuosa del Teatro alla Scala di Milano, uz Fazıla Saya i Anouara Brahema na peristilskom dijelu programa, ne bi trebalo biti sumnje u kulturnu vrijednost. I sinoćnji sjajan nastup Mogwaija bio je baš dobar primjer toga.
Prostor Galerije sam po sebi teško da može biti pogođeniji za ovakav vid nastupa; ta simbioza domaće publike gladne ovakvog vida sadržaja i stranih gostiju, kojih je također očekivano bilo, odlično je funkcionirala. Ipak, jednako kao što treba naglasiti da je jedini način odgoja novih splitskih generacija sklonih ovom sadržaju konstantan rad na organizaciji i promociji događaja poput Vibreza, tako treba naglasiti i da je, u izostanku ovakvog tipa programa, sinoć kao nuspojava bila vidljiva i nemala organizacijska falinga.
Naime, činjenica da je na nastupu ovakvog kolektiva, čiji nastupi trajanjem ne idu ispod sat i pol vremena, za četveroznamenkasti broj posjetitelja bio predviđen samo jedan (!) šank – i to onaj na kojem je neobjašnjivo slaba ponuda dodatno bila "oslabljena" nefunkcionalnim hladnjacima – na ovakve ljetne večeri zaista je neshvatljiv propust. Ali, to je isto tako posljedica i dalje manjkavog iskustva u organizaciji ovakvog vida otvorenog festivala, s (nažalost?) kudikamo većom prosječnom posjetom od ovih cjelogodišnjih događaja u Hrvatskom domu.
Srećom po sve, Mogwai je sve osim neiskusnog kolektiva. Njihova jednostavna, a opet vrlo efektna scenska prisutnost i vizualizacije koje su pratile zid najbolje gitarske buke koju možete doživjeti veoma su se lijepo uklapale u monumentalnost samog predvorja Galerije. Rutinska kvaliteta koju Mogwai ima u izvedbi došla je poput podrške iskusnog kapetana u timskom sportu, spremnog da čuva leđa željnom i angažiranom novajliji za kojeg su greške očekivana stvar, ali pod uvjetom da na njima uči.
Za talentiranu ekipu iza Vibrez festivala siguran sam da će učiti i dalje, a na Gradu i građanima ključno je da im se omogući daljnji razvoj ovakvog programa koji zbilja može Split staviti na ozbiljnu koncertnu mapu i idealno stopiti neupitnu turističku snagu s otvaranjem prostora za još jednu populaciju gostiju. Ne treba ići puno dalje od posla koji na tom polju radi Šibenik; sada, kada Split ima ljude koji razumiju ovakav sadržaj i način kako ga približiti gradu i njegovoj ponudi, red je da, uz odgoj domaće publike nastavkom ove novopečene tradicije, sve zajedno i dalje odvlačimo "negdje lijepo", baš kao što nas je sinoć odveo Mogwai.