GORAN PELAIĆ

Ovu sam priču namijenio jednom glazbenom jubileju, po mnogo čemu značajnom. Dalmatinska šansona šibenski je festival koji ove godine slavi 25 godina postojanja. Rođen je dakle pri kraju XX. stoljeća i izrastao u pristojnog i postojanog mladića. Ponekad i malo drskog, jer se usudio pored niza bezrazložni hvalisavaca glazbenog usmjerenja, uzdignuti i pokazati svoje mišiće i sve ostale atribute…
S glazbom se treba igrati, glazba nema nikakvih granica i treba spojiti nespojivo, spojiti ono nemoguće... Odvažila sam se, otpjevala sam pjesmu Žena zna Maje Marije koja je Splićanka, i koja je mislila da to nije pjesma za mene. Mislila sam i za pjesmu Godinama da nije moj stil pa sam se eto odvažila, poslušala svoj unutarnji glas da je to tô i svi znamo što sam postigla s tom skladbom. Uvijek slušam svoj unutarnji glas i mislim da je nepogrešiv…
Jedno deset godina sam pjevala u Metropolitan Operi. To je bilo najviše Aida, Azucena u Trubaduru…Eboli u Don Carlosu. To mi je bilo ono što kažu Francuzi cheval des batagle. Zato što su visine tu. I to su posebni događaji i osjećaji. Ta sala, pa uvijek najveći pjevači, orkestar…Ali, to nije kompliment! Ono što sam osjećala, ne u kazalištu nego na Peristilu, to ne mogu objasniti. To je nešto najjače, to su bila takva uzbuđenja. Jer onda mi u isto vrijeme dođe čitava moja mladost, moj Split, mama koja je pivala cili dan dalmatinske pesme – vjerojatno sam ja to od nje dobila…
Sjećam se predstave Duhanski put od Caldwella, koju je režirao Kosta Spaić. U toj prvoj glumačkoj predstavi zapravo nisam ni riječi progovorila, a imala sam glavnu rolu! Režiseru je trebala jedna lijepa djevojka, trebala je imati prelijepu dugu plavu kosu. E, ne znam, izgleda sa sam to bila ja i to mi je bio prvi nastup u splitskom kazalištu...
More je vječna tema umjetnika. Svojim čudesnim prostranstvom kao da mami, zove njihove duše. Ponekad u svojoj igri zna biti i okrutno ali, u svojoj božanstvenoj ljepoti oproštaj traži nadahnjuje i dariva. Mnogi su ga pjesnici opjevali, a slikari pokušavali oteti onu predivnu modru boju i prenijeti na platno, uklesati u kamen…
ČudNoReĐe se ove godine vraća u autorsku formu pjesmom "Djeca korova". Ovoga puta se žanrovski ne radi ni o šansoni, ni o folku, ni rocku, ni nekakvom pop/rap/reggae hibridu već o melodičnoj punk rock pjesmi koja tematizira određeni segment današnjeg načina života omladinske supkulture, ali i ljudskog stanja svijesti općenito…
Što je bilo presudno za moju popularnost kod gledatelja? Možda bi se u traženju odgovora na to pitanje trebao vratiti malo unatrag. Mene su svi ljudi zapamtili onoga trenutka kada je započeo rat. Ja radim na HTV-u već šest godina, i prije sam radio kao crv, ali se to nije vidjelo jer je bilo drugo vrijeme…
Plovio sam prije nego sam se uhvatio mikrofona. O novinarstvu nisam razmišljao. Dobro poznajem taj svijet, te ljude, njihove probleme i život. U početku su se ljudi javljali s pismima. Stiglo bi ih na stotine. Pisale su najvećim dijelom majke, babe, dide, cure...
Razgovor s jednim od najpoznatijih djelatnika HTV-a o djetinjstvu, panorami s prozora dvorišne zgrade, o emisijama i ljudima poznatim pod zajedničkim naslovom „srdačno vaši, putovanjima i knjigama, o poticajima s obiteljskim predznakom, o tome tko je John George Jullian i još puno toga što nije moglo stati na bjelini novinskog papira ograničenom ciceražama…
Televizijska prognoza vremena mogla bi izgledati modernije. Sinoptičari su tu da daju, odnosno da ispričaju sadržaj i da ta prognoza bude stručna i interesantna. Koliko će taj prilog biti televizičan, ovisi od tehnike. Možda bi mogao taj prilog izgledati ljepše, sa sadašnjim tehničkim sredstvima. Talijani imaju pet minuta vremena, a mi minutu ili možda malo više…
Doša san u Hajduka ka junior. Ima san 11 godina kad sam počeja igrat. To ti je bilo tići i repci. Tako smo se zvali, igrali, trenirali, trenirali… Oni govoru danas se više trče! A onda se više znalo! Jer, trčat bez znanja - nema ploda. Ako smo mi manje trčali, onda smo više znali!
Nogomet je meni bio opsesija. To je bila moja prva ljubav. Bio sam lud za balunom. A i danas sam! Draže mi se družiti s balunom nego trčati u nedogled po Marjanu. Trenirao sam nekoliko godina u NK "Split". Izbacili su me jer nisam htio čistiti travu pred susret "Splita" i "Šibenika". Tu sam posustao i sad mi je i zbog toga malo žao…