Velik je Tomislav Ivić. Najveći. Pa di ga se onda nećemo sitit. Danas je 15 godina da nas je napustio i sjeti se hajdučka obitelj, što danas u Poljudu zovu stručno i službeno hajdučka zajednica, a mi nekako volimo onaj naš stari đir i uspomene sa Staroga placa i kad ti je tribalo proći puten hajdukologije, od "Zele", priko Holcerovog "Bilog asa", pa priko Gaginog "Balun bara" na Pjaci, onda se spustit malo niže do Zlatarne "Džoni" i da saznaš sve novitade iz doma Hajduka. Bio je to splitski nogometni internet prije interneta, i godina sedamdeset peta, kad je Ivićev Hajduk mogao biti prvak Svijeta. A pripadao je šjor Ivan svom Splitu, čitavom svojom dušom hajdučkom, bio je svjetsko ime, al' bio je naš.
U "Nostradamusu" su mu kao i svake godine upalili lumin, tamo di volimo sist mi davno inficirani hajdukovci, ispod onih starih fotografija, lipo složenih i uređenih, jednoj vrsti Ivićevskog oltara nogometa, pa nam pari kao da opet čujemo huk i onu trešnju nogu sa tribina kraj Plinare, ono kad nismo od infrastrukture, kako danas to zovu, imali ništa, a imali smo sve, radi velikana, možda i nesvjesni da je među nama.
I zato ovaj tekst danas treba slaviti Ivićev život, onako kako je on slavio nogomet, kako je Hajduk, nakon godina krize, pa i borbe za opstanak, pozicionirao velikim klubom. Upravo Ivić, najviše. Spojio je onaj naš dišpet, ono naše splitsko i dalmatinsko sa modernim shvaćanjima nogometne igre. "Mi moramo igrati pressing, to nam je u mentalitetu", govorio je. Pa je i Rinus Michels, tvorac velikog Ajaxa, doletio do Splita da vidi šta se to događa pod Marjanom, gdje se to još igra totalni nogomet, prije njegovog čuda u narančastim dresovima.
Kad su jedan Arsenal, Ajax, Aston Villa, Manchester, dolazili u Split odigrat prijateljsku, kao na kavu, kad bi god to nama palo na pamet. I uvijek bi Ivić donio nešto novo. Jedno prvenstvo na offside zamke, pa drugo na kontranapad, treće na pressing. Volio je Frfu, Peruzovića, Šurjaka. Šuro, Ivićevo veslo kako smo mu tepali, dok leti po livome krilu i vijori dugom kosom. Ili kad je jednom i najvećem Jurici Jerkoviću davao i obrambene zadatke, mi se ljutili, ali Veliki Ivan je želio samo da naš Jure bude još bolji, a bijeli stroj neprikosnoven.
Pustimo sad, je li se moralo proći Saint-Étiennea i PSV-a, Hamburger smo već davno oplakali. Sve u svemu imali smo trenera, vizionara, velikana, koji je živio nogomet i koji nam je davno zacrtao pravac kakav Hajduk treba biti. I hvala Vam, šjor Ivane, za onu pobjedu Hrvatske u Palermu, koju ste u Domovinskom ratu posvetili hrvatskim braniteljima. I za onu antologijsku nakon 6:1 usred Beograda: "Bit ćemo prvi ako nam dozvole", tako aktualnu i danas.