Zagrepčanka Suzana Rešetar odlučila je ispričati svoju mučnu priču o bolničkom sustavu. Kaže da ne želi da se ovo ikad više dogodi ijednoj drugoj ženi u Hrvatskoj.
Ovo nisam gotovo nikome ispričala. Osim mojih prijateljica, vi ste prvi ljudi koji ovo slušate, počinje Suzana isprepletenih prstiju. Sjedi na kauču u svom domu. Kraj nje su slike s ultrazvuka nastale prije nekoliko godina. Na njima je njena nerođena beba. Morala ju je pobaciti u petom mjesecu trudnoće.
Suzana Rešetar već ima jedno dijete, sina Ivana, dječaka s autizmom. Noć prije smo razgovarali o ovoj priči. Pristala je ispričati je, bez obzira koliko bila mučna, za dobrobit svih žena koji će se možda naći u njenoj situaciji.
Ivano trči po svojoj sobi. Suzana priča tiho, da je sin ne čuje. Gleda u pod.
- Zatrudnjela sam prije dvije godine. Iz jedne normalne, planirane i željene trudnoće došlo je do teške malformacije ploda. Saznali smo da s djetetom nešto nije u redu na redovnom pregledu u 12. tjednu trudnoće. Uočeno je da djevojčica na vratu ima veliku vodenu cistu, što je potencijalno značilo da su u pitanju kromosomske anomalije. Liječnik mi je odmah dao do znanja da situacija nije dobra. Trebalo je napraviti dodatne testove i uputio me u bolnicu. O vlastitom trošku sam platila Nifty test 5.5 tisuća kuna. Nalaz je pokazao da djevojčica ima Edwardsov sindrom, i to 94 posto - priča Suzana. Radi se o rijetkoj bolesti, višku osamnaestog kromosoma.
- Koliko znam, takve djece nema žive u Hrvatskoj. Bilo je par slučajeva i nespojivi su sa životom. Ako se i rode, imaju velike teškoće i ne požive drugo. Pate. Javila sam se u Sveti Duh i naišla na predivnu liječnicu koja me odmah primila. Sjećam se, dok sam čekala, pogledala me i okrenula ekran...
Suzana plače. Treba joj je nekoliko trenutaka da se sabere.
- Okrenula je ekran od mene da ne vidim koliko su velike malformacije. Rekla mi je, Suzana, jako mi je žao, ali ovo jednostavno nije spojivo sa životom. Prevelike su teškoće koje bi dijete imalo da se rodi, ako bi uopće izdržalo do kraja trudnoće. Sama ta trudnoća je opasna i za majku. Pitala sam, hoćete li mi reći što je djetetu. Htjela me poštedjeti, da ne vidim tu sliku na ultrazvuku. Rekla mi je da joj je trbušna šupljina otvorena. Srce joj je bilo u ošitu. Nožice su joj... Srce je kucalo. Pitala sam što da radim. Rekla je da imam dvije opcije. Ili pustiti da dijete umre u meni, što je vrlo opasno jer porod vjerojatno neće dočekati. Ili prekid trudnoće. Nisam mogla doći sebi. Bilo mi je loše. Rekla sam da ne želim prekinuti. Rekla sam da ću roditi. Znala je da imam dijete s autizmom. Rekla mi je da mislim na sebe i na dijete koje imam doma - priča Suzana. Uporno gleda u pod.
Liječnica joj je objasnila da, ako želi prekid, mora postupiti po zakonu iz 1978. godine. Mora podnijeti zahtjev i čekati što će reći etičko povjerenstvo bolnice.
- Otišla sam doma. Porazgovarala s mužem. Bila sam uvjerena da ću roditi. I da će ona izdržati. Čuješ na ultrazvuku kucanje srca svog djeteta. I znaš da je ono živo. Ali znaš da je nespojivo sa životom. Da neće dočekati... To je najgori osjećaj koji jedna žena može doživjeti. Strah, krivica, neizvjesnost... Što ako stvarno odlučim prekinuti trudnoću? Nije moguće da ću ubiti vlastito dijete. To su osjećaji s kojima se dan danas nosim i borim - nastavlja žena. Plače. Trudi se artikulirati svaku riječ.
Ipak, odlučili su se na prekid. Kaže da su htjeli smanjiti agoniju djetetu. Suzana je vjernica. Ne boji se govoriti o ovome.
- Svaki vjernik vjeruje u vječni život. Najviše me motivirala činjenica da moje dijete ne bi u ovoj državi imalo život. Imam već sina s teškoćama, znam o čemu govorim. Odluka je bila teška. U glavi sam složila da ću to dijete imati u vječnom životu. A ako sam u nečijim očima donijela krivu odluku, to je moj grijeh i to meni ide na savjest. Mislim da se nitko u to ne bi trebao petljati - čvrsto govori za 24 sata.
Predala je zahtjev. Obavila administraciju. Zaokružila sve što je morala. Liječnica joj je rekla da će se osobno založiti na povjerenstvu. Prošlo je.
- Vidjela je da sam užasno emotivno rastresena. Agonija koju nitko ne bi trebao preživjeti. Otišla sam doma, izvadila od ginekologa uputnicu i javila se u bolnicu. Došla sam s torbom i higijenskim potrepštinama kao da idem roditi. Tada sam ušla u peti mjesec trudnoće. Smjestili su me na odjel ginekologije. Tamo su žene operirane od raznih karcinoma. U mojoj sobi je bila djevojka koja je prijevremeno rodila i imala je bebu u inkubatoru. Dojila ju je. Bila je i djevojka koja je imala spontani pobačaj. Bila je i jedna koja se oporavljala od operacije. Smjestili su me u krevet - opisuje Suzana. Tek tada krenulo je najgore.
Više pročitajte ovdje.