Šubići otvorili put Anžuvincima prema hrvatsko-ugarskom prijestolju
S druge strane, upravo su Šubići Bribirski - prethodnici Šubića Zrinskih - predstavljali glavni oslonac dolasku napuljske dinastije Anžuvinaca na ugarsko-hrvatsko prijestolje početkom XIV. stoljeća. Tako je zahvaljujući uvjeravanju kneza Jurja I Šubića godine 1300. godine na put iz Napulja prema istočnojadranskoj obali krenuo Karlo I. Robert Anžuvinski - sin Karla Martela i unuk Marije Arpadović (kćeri ugarsko-hrvatskoga kralja Stjepana V.). Hrvatsko-dalmatinski ban Pavao I. Šubić dočekao je Karla I. u Splitu i otpratio ga do Zagreba, gdje mu je prisegnuo moćni hrvatsko-mađarski velikaš Ugrin Csák. Karlo Robert je iduće godine, nakon iznenadne smrti kralja Andrije III. Mlečanina (1290.-1301.), bio u Ostrogonu okrunjen za ugarsko-hrvatskoga kralja.
Tako je personalna unija između Hrvatske i Ugarske bila obnovljena, nakon izumrća prethodne dinastije Arpadovića, upravo zahvaljujući hrvatskom rodu Šubića Bribirskih i južnotalijanskim Anžuvincima, koji su Napuljskim Kraljevstvom gospodarili od sredine XIII. stoljeća.
Tajanstvena Mamma Schiavona kod Napulja
No, još jedna zanimljivost povezuje Šubiće i južnu Italiju. U Avellinu, mjestu koje je smješteno oko 50 km istočno od Napulja, nalazi se poznato svetište s početcima još iz XII. st., a u kojem se stoljećima časti Gospin lik zvan Madonna di Montevergine ili Mamma Schiavona. Potonji naziv (Mamma Schiavona tj. slavenska majka) upućivao je neke istraživače na zaključak kako taj Gospin lik ima određene veze s istočnojadranskim hrvatskim krajevima, koji su se također iz (talijanske perspektive) nazivali slavenskim zemljama (Schiavonia).
Je li „Schiavona“ zapravo značilo „hrvatska“?
Primjerice don Mladen Parlov u svojoj monografiji o fra Tomi Iliriku iz Vrane (“Fra Toma Ilirik”, objavljenoj 2025.) navodi kako je upravo u vrijeme djelovanja tog hrvatskog franjevca i poznatog propovjednika na apeninskom poluotoku djelovala velika skupina umjetnika i drugih pojedinaca koji su redom bili nazivani Schivone (Andrija, Augustin, Grgur, Ivan, Jakov, Juraj, Luka, Mihovil Anđeo, Nikola, Pavao, Stjepan), a od kojih samo nekima znamo prava prezimena: Andrija Medulić, Juraj Čulinović, Ivan Statilić. Zanimljivo je kako za neke od njih - koji su u Italiju dolazili iz okolice Zadra (uključujući i fra Tomu Ilirika) - postoji samo oznaka Schiavone. Pritom treba imati na umu kako se prostor u zaleđu Zadra (današnji Ravni kotari) u srednjem vijeku nazivao izričito “Hrvati”, pa bi prema tome talijanski izraz Schiavone u slučaju tih pojedinaca možda bio doslovno prijevod naziva “Hrvati”, a južnotalijanska Mamma Schiavona bi bila “Majka hrvatska”, a ne “slavenska”!
Legenda o Mariji Ugarskoj i ikoni drukčijeg podrijetla
S obzirom na ikonu Majke Božje koja se časti u okolici Napulja navodi se kako je prema jednoj legendi tamošnjoj opatiji sliku darovala Marija Ugarska, tj. supruga Karla II. Anžuvinskog (vladara Napuljskog Kraljevstva, 1285.-1309.) i baka ugarskog-hrvatskog kralja Karla I. Roberta (Marija Arpadović). Prema nekim drugim legendama darovatelji ikone su bili ili Filip Tarantski ili Ludovik Tarantski, a svi navedeni su živjeli tijekom XIII. Ili XIV. stoljeća. Međutim, monsinjor Juraj Batelja (u svojoj knjižici “Mamma Schiavona iliti Majka Božja Hrvatska”, objavljenoj 2024.) zaključuje sljedeće, budući je glava Bogorodice iz Avellina naslikana na drugoj vrsti drveta, to može značiti kako je i različitoga podrijetla od ostatka ikone.
Trag preko Šubića vodi prema Zadru, Krapnju i Montevergineu
Autor u svojoj knjizi postavlja tezu da je upravo taj dio ikone tj. glava Bogorodice (ili clipeus) naslikan negdje u hrvatskim krajevima te da je kao dar velikaškog roda Šubić dospio do napuljskih Anžuvinaca (s kojima su Šubići imali čvrste veze), a preko te južnotalijanske dinastije naposljetku do svetišta Montevergine, gdje se i sada nalazi. Tome u prilog J. Batelja donosi druge Gospine likove, primjerice “Gospa benediktinki” iz Zadra (tj. ikona Bogorodice na prijestolju s Djetetom Isusom, nastala oko 1300.) kao i ikonu Majke Božje “Hodegitrije” iz XV. i XVI. stoljeća iz franjevačkoga samostana sv. Križa na otoku Krapnju, a koje likovno odgovaraju prikazu Bogorodice iz svetišta nedaleko Napulja.
Savezništvo Šubića i Anžuvinaca nije trajalo vječno
Nadalje, poznato je da kako su sami Anžuvinci u bitci kod Bliske (vjerojatno Blizna u zaleđu Trogira) u kasnu jesen 1322. godine nanijeli poraz banu Mladenu II. Šubiću (sinu bana Pavla) i odlučujući udarac rodu Šubića Bribirskih u njihovom nastojanju da postanu nasljednim banovima Hrvatske i Dalmacije. Također, nakon smrti nasljednika Karla Roberta, moćnog Ludovika I. Anžuvinca, uslijedilo je dugotrajno razdoblje prijestolnih borbi tijekom kojih su neki hrvatski i ugarski velikaši na prijestolje pokušavali dovesti drugu lozu napuljskih Anžuvinaca, točnije Karla II. Dračkog (1385.-1386.) a potom i njegova sina te nasljednika Ladislava. Sam Karlo Drački je osim toga od 1371. do 1376. obavljao službu hrvatsko-dalmatinskog hercega, u Zagrebu imao svoj dvor te ostao u dobroj uspomeni hrvatskim plemićima.
Ladislav Napuljski okrunjen u Zadru
Međutim, ti pokušaji naposljetku nisu bili plodonosni, a Karlov sin Ladislav Napuljski se gotovo odmah nakon krunidbe za ugarsko-hrvatskog kralja 5. kolovoza 1403. u Zadru odlučio na povratak u Napuljsko Kraljevstvo. Tako je nakon tek tri mjeseca boravka u hrvatskim krajevima (19. srpnja - 7. studenoga 1403.) tek okrunjeni kralj napustio istočnu obalu Jadrana i otplovio prema Napulju odnosno Apeninskom poluotoku. Također je kao svog glavnog namjesnika za Ugarsku, Hrvatsku, Dalmaciju i Bosnu postavio bosanskoga velikog vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji je bio nazočan i na krunidbi u Zadru, jednoj od posljednjih održanih na hrvatskom tlu.
Je li u Sv. Stošiji korištena Zvonimirova kruna?
Za Ladislava Napuljskog i njegov kratkotrajni boravak u Zadru veže se jedna zanimljivost. Naime, povjesničar Rudolf Horvat smatra kako je on početkom kolovoza 1403. godine bio okrunjen u zadarskoj crkvi Sv. Stošije od ostrogonskog nadbiskupa Ivana Kanižaja za ugarsko-hrvatskog kralja i to kraljevskim znakovima (insignijama) Dmitra Zvonimira - koje su se čuvale u nekom od obližnjih dalmatinskih gradova, budući da anžuvinski vladar ugarske regalije nije posjedovao (nalazile su se u rukama Sigismunda Luksemburškog!). Tako sam Ladislav u to doba piše mletačkom duždu: “Uz najveće odobravanje sviju i uz najsilnije oduševljenje primismo na glavu svetu krunu (diadem), u desnicu žezlo, a u ljevicu jabuku”, dok se upravo ti znakovi kraljevske časti i vlasti (tj. žezlo i kruna) navode u sačuvanoj Zvonimirovoj krunidbenoj zavjernici iz posljednje četvrtine XI. stoljeća.
„Nije li ju plašljivi Ladislav sa sobom odveo u Napulj?“
Povjesničar Rudolf u prvoj polovici XX. stoljeća zaključuje da je doista bila riječ o starohrvatskoj kruni na sljedeći način: “Na tu misao dovodi nas činjenica da Hrvati priznavaju Ladislava kraljem svojim, dočim ga još iste godine ostavljaju njegove pristaše u Ugarskoj. A možda bi se tako dala protumačiti i zagonetka, da iza toga nestaje svaki trag hrvatskoj kruni. Nije li ju plašljivi Ladislav sa sobom odveo u Napulj?”. Bilo kako bilo, ako stara kruna Hrvatskog Kraljevstva početkom XV. stoljeća i nije zajedno s Ladislavom otplovila na suprotne obale Jadrana i naposljetku bila sklonjena u južnoj Italiji, tamo je danas nalazimo barem u virtualnom obliku.
Zvonimirova kruna „preselila“ se na napuljske freske
Naime, upravo negdje između 1403. i 1414. godine Ladislav je naručio izradu ciklusa slika tj. freski s prikazom legende o ugarskom kralju svetom Ladislavu (bratu Jelene Lijepe, supruge hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira) i to u crkvi Santa Maria Incoronata u Napulju. Tako je na tim zidnim ilustracijama čuveni ugarski kralj (1077.-1095.), koji se ujedno smatra i svetcem, prikazan kako prima ugarsku kraljevsku krunu, bori se protiv pogana, a ujedno stječe i staru hrvatsku tj. Zvonimirovu krunu. Štoviše, jedna dosta oštećena freska prikazuje i Ladislavovu sestru Jelenu Lijepu, tj. Zvonimirovu suprugu, kako čini djela neka milosrdna djela. Inače, motiv Jeleninog “prijenosa” hrvatske krune tj. kraljevskih prava njezinom bratu Ladislavu nalazimo prikazan na još jednom mjestu u Italiji - na svodu refektorija Ilirsko-ugarskog kolegija u Bolonji (danas Collegio Venturoli). Taj je prikaz nastao oko 1700. godine, tj. tri stoljeća nakon Ladislavovih freski u Napulju!
Marija Ugarska povezuje dvije velike zagonetke
Inače, štovanje svetoga Ladislava, kao i drugih ugarskih kraljeva zabilježeno je u Napulju još od druge polovice XIII. stoljeća, a zaživjelo je zahvaljujući napuljskoj kraljici Mariji Ugarskoj tj. Mariji Arpadović (oko 1257.-1323.), koja je taj kult donijela u južnu Italiju udajom za Karla II. Anžuvinskog, vladara Napuljskog Kraljevstva. Riječ je o istoj kraljevskoj supruzi za koju legenda kaže kako je svetištu Montevergine poklonila već spomenutu čuvenu sliku Bogorodice s Djetetom Isusom - Mamma Schiavona.
Ladislav prodaje prava Mlečanima za 100.000 dukata
Naposljetku, Ladislav se kao kraljevski izabranik značajnog dijela hrvatskog i ugarskog plemstva 1409. odrekao svih svojih vladarskih prava jednostavno ih prodavši Mletačkoj Republici za 100 000 dukata (čuvena Ladislavova “prodaja Dalmacije”), dok se Sigismund Luksemburški u međuvremenu učvrstio na ugarsko-hrvatskom prijestolju porazivši preostale Ladislavove pristaše (godine 1405. napao je Bosansko Kraljevstvo, a u bitci kraj Dobora 1408. zarobio bosanskoga kralja Tvrtka II. Kotromanića te velik broj plemića koje je dao pogubiti). Upravo od tada datira Sigismundov pokušaj preoblikovanja prvog službenog zemaljskog grba Hrvatske i Dalmacije s leopardovim glavama na plavom polju u “luksemburšku” inačicu s lavljim glavama na crvenom polju - s ciljem heraldičke potvrde legitimnosti svoje vladavine na ugarsko-hrvatskom prijestolju.
Video prilog iz podcast serijala „CLIPEUS CROATORUM – tragom hrvatskih grbova“ u kojem se govori o čestom terminološkom i povijesnom pitanju korištenja izraza leopardove i lavlje glave u kontekstu aktualnog grba Dalmacije
„Anžuvinska Hrvatska“ pod Mlecima ostala gotovo četiri stoljeća
Moglo bi se reći kako se mletačkim zaposjedanjem Zadra i ostalih Ladislavovih posjeda na istočnojadranskoj obali već 1409. godine, a potom i ostalih dalmatinskih gradova do 1420. (uključujući Split i Trogir), iz vlasti Sigismunda Luksemburškog konačno izdvojio onaj dio Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije koji je do kraja ostao vjeran Anžuvincima, a ta “anžuvinska Hrvatska” ostat će u mletačkom posjedu sve do 1797. godine i propasti Mletačke Republike!
Video prilog iz podcast serijala „CLIPEUS CROATORUM – tragom hrvatskih grbova“ u kojem se govori o suvremenoj (re)interpretaciji povijesnog simbola leopardovih glava kao znaka autonomaštva/talijanskog iredentizma ili hrvatskog domoljublja izraženog tijekom Domovinskog rata (1990.-1995.)