Na dan obilježavanja obljetnice Oluje ponovno se u središtu pozornosti našla crkva Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta u Kninu, jedan od najprepoznatljivijih sakralnih objekata izgrađenih u Hrvatskoj posljednjih desetljeća. Pisali smo tada o crkvi, njezinoj povijesti i arhitekturi, ali i o Anti Vrbanu, autoru izvedenog interijera, koji se toga dana oglasio na Facebooku i poručio kako se tim projektom i danas ponosi.
Nekoliko dana poslije priču o kninskoj crkvi nastavljamo gotovo 90 kilometara južnije, u Splitu.
Na poziv slavnog splitskog arhitekta Jerka Rošina dolazimo u njegov dom. Dočekuje nas sa suprugom, a razgovor o jednoj od najpoznatijih crkava izgrađenih u Hrvatskoj posljednjih desetljeća vrlo brzo prerasta u priču o arhitekturi, vjeri, politici i autorstvu. Pred nama je čovjek koji crkvu u Kninu nedvojbeno smatra svojim arhitektonskim djelom, ali ono što je u njezinoj unutrašnjosti na kraju izvedeno - smatra nakaznim za zamišljeni duh crkve.
Crkva u Kninu je, kaže, bila njegov fortissimo. Dok nije izgubio kontrolu nad njezinim uređenjem.
Pred nama su izvorni natječajni rad, prikazi i vizualizacije crkve kakvu je zamislio mnogo prije nego što su fotografije dovršenog interijera 2015. izazvale buru u javnosti. Rošin nam ih pokazuje kako bi objasnio razliku između onoga što je projektirao i onoga što je na kraju izvedeno.
"Odbio sam raditi projekt bez natječaja"
Rošin je jedan od najpoznatijih hrvatskih arhitekata i Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske.
Rođen je 1942. u Splitu, diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a tijekom duge karijere projektirao je turističke, stambene, javne i brojne sakralne objekte. Među njima su crkva sv. Ivana Krstitelja na Trsteniku u Splitu, sv. Antuna Padovanskog u Lasinji, Kraljice mira u Makarskoj te upravo crkva Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta u Kninu. O svom radu na sakralnim građevinama objavio je i knjigu "Krov nad oltarom".
A priča o Kninu, kako nam je danas prepričava, počinje detaljem koji je zanimljiv i zbog svega što će uslijediti. Rošin govori da mu je projekt crkve u početku ponuđen izravno, temeljem dobrog iskustva koje su predstavnici Provincije imali s njim na realizaciji njegova projekta Franjevačkog klerikata u Splitu. Odbio je.
Nije želio, kaže, da mu se tako važan posao dodijeli izravnom pogodbom. Inzistirao je da se raspiše arhitektonski natječaj i da njegov prijedlog bude izložen konkurenciji drugih arhitekata.
Natječaj je na kraju raspisan. Arhivska dokumentacija Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja potvrđuje da je riječ bila o pozivnom, anonimnom natječaju za idejno urbanističko-arhitektonsko rješenje župne crkve i pastoralnog centra, koji je trajao od 31. listopada 2008. do 31. siječnja 2009. Ocjenjivački sud odabrao je upravo Rošinov rad.
Gotovo sedamnaest godina poslije sjedimo pred tim istim projektom.
Rošin ga je izvadio iz svoje arhive kako bi nam detaljno pokazao što je u Kninu zamislio, što je tijekom godina gradnje doista izvedeno i gdje je, prema njegovoj verziji događaja, prestao imati kontrolu nad vlastitim djelom.
A kada počne objašnjavati razliku između svoje zamisli i današnjeg interijera, brzo postaje jasno da ovo za njega nije rasprava o tome sviđa li se nekome jedna boja, luster ili komad namještaja.
Za Rošina je riječ o nečemu puno većem - o smislu crkve i autorstvu nad njom.
"Moja crkva bila je najbolja dok je bila u betonu"
Da bi objasnio zašto ga konačni izgled toliko smeta, Rošin nas prvo vraća na samu ideju građevine.
Jedno od njegovih glavnih polazišta bila je Kninska tvrđava. Tvrđava je, objašnjava, kroz povijest bila fizičko uporište Hrvata na tom prostoru, a crkva je trebala predstavljati duhovno uporište.
Zato je izvana zamišljena gotovo kao tvrđava - stamena, kamena i bez ukrasa.
"Ona je sva od kamena, ali taj kamen nema nijednu dekoraciju, nema nijednu profilaciju, nema nikakve bižuterije, nema nikakva nakita. Samo da se vidi ta stamenost", objašnjava.
Interijer je trebao biti sasvim druga priča. Umjesto monumentalnosti izvana, unutra je želio prostor koji čovjeka smiruje i usmjerava prema jednoj točki - oltaru.
"Ja ne radim dopadljiv interijer. Ja radim interijer koji ti omogućava koncentraciju prema oltaru, koji ti omogućava vlastitu kontemplaciju", govori Rošin.
Svjetlo je u toj zamisli imalo jednu od glavnih uloga. Prirodne sunčeve zrake trebale su se tijekom dana kretati zidovima i same stvarati dinamiku prostora, bez potrebe za dodatnim dekorativnim efektima.
I upravo tu Rošin izgovara rečenicu koja možda najbolje sažima njegov odnos prema onome što se kasnije dogodilo.
"Moja je crkva, ta kninska, bila najbolja još dok je bila u betonu. Bila je najrustičnija, najbliža izvornome. Bila je čisti materijal od kojeg je sagrađena, čisti beton. Nije bila potrebna ni boja da bih taj beton učinio ljepšim. Pogotovo što su betoni u izvedbi Graditelja svratišta bili savršeni"
"Četiri godine sam bio na gradilištu. Nitko drugi osim mene"
Gradnja crkve službeno je počela 25. rujna 2011. godine. Otvorena je i posvećena u kolovozu 2015., uoči 20. obljetnice Oluje. Grad Knin danas kao autora arhitektonskog rješenja navodi Jerka Rošina, a kao autora interijera Antu Vrbana.
Rošin kaže da je praktički cijelo vrijeme izgradnje građevine bio uključen u projekt.
"Te četiri godine ja stvarno pratim gradilište, ja sam stvarno na gradilištu, ja dajem potrebne odgovore. Nitko drugi osim mene. To vam može potvrditi fra Kruno Bekavac koji me pratio od početka pripreme gradnje Klerikata u Splitu do Knina", kaže.
Prekretnica, prema njegovoj verziji događaja, nastaje kada su betonski radovi završeni i počinje uređenje unutrašnjosti.
"Na gradilištu sam bio sve do kraja. Kad je počeo interijer, onda više nisam", kaže.
Tvrdi da ga nitko nije službeno obavijestio da će uređenje preuzeti drugi arhitekt.
"Ja sam saznao da se to događa", kaže.
Obratio se investitoru tražeći objašnjenje. Danas tvrdi da nikada nije dobio odgovor na pitanje što je u njegovu radu bilo toliko pogrešno da ga se ukloni iz završne faze projekta.
Posebno ga, kaže, pogađa činjenica što je i interijer bio sastavni dio njegova natječajnog rada. U natječaju su, tvrdi, bili obuhvaćeni i eksterijer i unutarnje uređenje.
"Mimo moje volje"
Rošin nam pokazuje 3D prikaze interijera s kojima je pobijedio na natječaju. Na razradi je poslije surađivao sa slikarom Zvonkom Mihanovićem.
"Ono što sam ja natječajem već ponudio, što je prihvaćeno i što je nagrađeno prvom nagradom, mogu vam pokazati u 3D-u", govori.
A onda govori o onome što je na kraju izvedeno.
"Kad ja u tom interijeru zateknem, mimo moje volje, elemente koji spadaju u islamsku kulturu ili spadaju u interijere diskoklubova, poput svjetala ispod skala..." govori Rošin.
Objašnjava da takva podna rasvjeta ima funkciju u mračnim prostorima poput klubova, gdje čovjeku omogućuje orijentaciju, ali da joj ne vidi mjesto u crkvi.
"Crkva ne funkcionira na takav način poput diskoklubova. U sasvim je drugom ozračju."
Njegova kritika nije samo estetska. Rošin smatra da je dekorativno bogatstvo izvedenog interijera suprotno franjevačkoj jednostavnosti, ali i osnovnom arhitektonskom konceptu u kojem je sama konstrukcija trebala voditi pogled prema oltaru.
"Interijerist ne može biti autor čitave građevine"
Rošin je posebno osjetljiv na pitanje autorstva.
Ne spori da je Ante Vrban dobio posao uređenja završnog interijera. Spori, međutim, svako poistovjećivanje autorstva interijera s autorstvom same crkve.
"Ja samo branim svoje autorstvo. Interijerist ne može biti autor čitave građevine. Jer taj interijer sutra može biti prepiturán drugom bojom. To svjetlo može se ugasiti. Ona slika koja je sada stavljena može biti druga", kaže.
Rošin i Vrban poznavali su se i prije kninskog projekta. Upravo zato kaže da mu je zasmetalo što ga mlađi kolega nije kontaktirao nakon što je dobio posao.
"Ako je on to dobio kao posao, ja razumijem, svatko se bori za posao pa će ga dobiti. Ali kolega kolegi iz respekta barem dođe i kaže: 'Dobio sam taj posao, što mi je činiti?'", govori.
Vrban ga, kaže, nikada nije kontaktirao iako su se upoznali nekoliko godina ranije. Njegov današnji sud o rezultatu izrazito je oštar.
"U moju duhovnost te crkve u Kninu uleti netko koji tu duhovnost nema, nego ima sasvim druge ideje kako da to riješi. No on je napravio najbolje što zna i umije, krivnja je na onima koji su ga angažirali", kaže.
A nekoliko trenutaka poslije ide još dalje:
"Istina, on je autor, ali samo destrukcije te crkve."
Gospa koja je trebala izlaziti iz zida
Jedan od elemenata na kojima se možda najjasnije vidi razlika između izvornog i izvedenog koncepta nalazi se na stijeni iza oltara.
Crkva je posvećena Gospi Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta, a u Rošinovu projektu Gospa nije trebala izgledati kao naknadno postavljena slika ili reljef. Na rješenju je surađivao sa Zvonkom Mihanovićem.
"Moja Gospa izlazi iz tog zida. Ona izlazi iz tog zida da bude s narodom, da mu pomogne", opisuje.
Ta ideja nije izvedena.
"A oni to maknu i stave neku dekoraciju po temi Kristovoj koja odudara od osnovne misli, jer se crkva podiže Gospi u čast", kaže.
Rošin nam je dao izvorni projekt i vizualizacije interijera kako bi čitatelji sami mogli vidjeti kako je crkva prema njegovoj zamisli trebala izgledati.
Zašto je crkva toliko velika?
Jedna od čestih kritika kninske crkve odnosila se na njezinu veličinu. Crkva ima 1100 sjedećih mjesta i Grad Knin je navodi kao jednu od najvećih u Hrvatskoj.
Rošin kaže da veličina nije nastala iz želje za monumentalnošću radi monumentalnosti. Za svakodnevne mise predvidio je manju kapelu posvećenu Ivanu Pavlu II., kako se za nekoliko desetaka ili stotina ljudi ne bi morao koristiti čitav golemi prostor.
Velika crkva trebala je odgovoriti na posebnost Knina - prije svega na proslave Oluje i velike blagdane, kada se ondje okupljaju tisuće ljudi.
Ali ni tada njegova ideja nije bila sve ljude ugurati pod isti krov.
"Napravio sam staklenu stijenu prema vanjskom prostoru da ljudi mogu biti vani. I kroz tu staklenu stijenu komunicirati s oltarom", objašnjava.
Na tom su dijelu poslije postavljeni vitraji.
"A onda je oni zatvore vitrajima koji su potpuno obesmislili to", kaže.
Izvorni natječajni rad predviđao je i znatno širi kompleks, uključujući prostor za franjevce i druge javne sadržaje, dok je dio crkve trebao sadržavati naznake hrvatskih marijanskih svetišta. Ni taj dio nije realiziran.
Je li u pozadini bio Sanader?
Ovdje razgovor iz arhitekture prelazi u politiku.
Rošin smatra da njegovo uklanjanje iz završne faze projekta nije bilo isključivo profesionalna odluka. To ne predstavlja kao nešto što može dokumentarno dokazati, nego kao svoje tumačenje okolnosti u kojima se sve dogodilo.
Pitanje nalazi li se u središtu tog tumačenja njegovo prijateljstvo s Ivom Sanaderom nije htio komentirati, ostavljajući odgovor nama samima. Mnogi upravo u njihovom prijateljstvu vide razlog promjene odnosa prema Rošinu, ali odbio je to potvrditi kao i navesti tko bi iz političkih i kleričkih krugova mogao stajati iza toga.
"U svakom slučaju netko je imao slobodu maknuti me s ovog posla koji sam izborio na natječaju i imao pravo ugovorom potvrđeno posao dovesti do kraja. No nisam htio ratovati, neka im na njihovu dušu."
Iz razgovora s Rošinom lako je razabrati njegovu povrijeđenost, ali ističe kako neki ljudi nisu vrijedni ni spomena u negativnom kontekstu.
"Rekao bih da sam više od svega tužan što se moja ideja nije ostvarila do kraja i što moram govoriti: ovo je po mom projektu, a ovo po projektu obezvrjeđenja prostora bogoslužja."
No, ostaje činjenica je da na prvoj svetoj misi nije bio prisutan.
Njegovo prijateljstvo sa Sanaderom i nakon njegova političkog pada nije novost. Rošin je i ranije javno govorio da prijatelja nije želio zatajiti nakon što je bivši premijer završio u zatvoru.
"Nisu mi dozvolili da dođem na prvu misu"
"I prva sveta misa u kninskoj crkvi prošla je bez mene." Pitali smo ga zašto, a on nam je odgovorio da pitamo one koji to znaju. Gorčinu ipak nije uspio skriti.
"Onda vam to potvrđuje misao da su bile neke političke intervencije", govori. Imena ljudi za koje smatra da su mogli stajati iza takve odluke ne želi izravno nabrajati.
"Sve su to poznata imena koja su u to vrijeme bila u Kninu", kaže, spominjući tadašnje političke i crkvene funkcije, ali bez izravnog imenovanja osobe kojoj pripisuje odluku.
2015. kreće bura
Još prije dovršetka crkve, u proljeće 2015., objavljene vizualizacije interijera izazvale su burne reakcije.
Povjesničar umjetnosti Zvonko Maković usporedio je prostor s kockarnicom i prostorom zabave, a Jurica Pavičić pisao je o "disko-crkvi" i "Las Vegas crkvi".
Tada se javio i Rošin. Za Novu TV rekao je da se osjeća povrijeđeno i podsjetio da je u natječajnom radu zamislio vrlo jednostavnu crkvu "bez nakita". Za 24sata također je izrazio žaljenje što njegov koncept interijera nije realiziran.
No nije ulazio u priču koju nam iznosi danas. Nije javno govorio o političkim intervencijama koje sada spominje, o okolnostima u kojima je izgubio projekt, niti ovako otvoreno komentirao Vrbanovu ulogu.
Njegova supruga tijekom našeg razgovora kaže da mu je obitelj upravo to zamjerala - što se nije ozbiljnije javno branio.
"On se nikad nije htio obraniti javno. Mi smo mu to svi zamjerali, djeca i ja", govori.
Investitor je 2015. govorio nešto drugo
Važno je, međutim, navesti i tadašnje objašnjenje druge strane.
Fra Josip Gotovac 2015. potvrdio je da je Rošin pobijedio na natječaju i da je imao vlastito rješenje interijera, ali je rekao da se investitor naknadno odlučio za drugog autora. Za 24sata tada je rekao da nije bilo govora o tome da je Rošinova ideja neprikladna, nego da su jednostavno odlučili promijeniti autora i odabrati Antu Vrbana.
U drugim tadašnjim izvještajima prenesena je njegova izjava da je ugovor omogućavao investitoru traženje drugih rješenja te da im Rošinov interijer nije bio prihvatljiv jer, prema njihovoj procjeni, nije donosio ništa novo.
No, temeljem uvida u završno Izviješće Ocjenjivačkog suda, naša opaska bi bila: zašto onda pri odabiru Rošinova rada kao najboljeg niste odbili njegov prijedlog interijera crkve i zatražili da ga uskladi s vašim traženjima. Sam žiri nije na njegov prijedlog unutrašnjeg uređenja imao primjedbe, ali je imao određene sugestije za neke stvari koje je autor prihvatio.
Mediji su tada izvještavali i da Vrban posao interijera nije dobio na natječaju, nego na poziv Josipe Rimac.
Rošin danas upravo u toj kronologiji vidi paradoks i ponavlja da je na početku odbio mogućnost da dobije cijelu crkvu bez natječaja, inzistirao da se njegov rad natječe s drugima i na tom natječaju pobijedio, da bi završetak interijera godinama poslije bio povjeren drugome.
Dovršenu unutrašnjost vidio tek godinama poslije
A možda najneobičniji detalj cijele priče dolazi na kraju.
Čovjek koji je projektirao crkvu, godinama pratio njezinu izgradnju i, prema vlastitim riječima, bio na gradilištu sve dok nije započelo uređenje interijera, kaže da završenu unutrašnjost nije vidio prilikom otvorenja.
Pitali smo ga kada je prvi put ušao unutra nakon što je sve bilo gotovo.
"Par godina nakon toga sam ja to vidio. I bio sam zgrožen."
Danas, više od desetljeća nakon otvorenja crkve, Rošin ne traži da mu se pripiše ono što nije napravio. Upravo suprotno. Želi da se jasno razdvoje arhitektura koju je projektirao od interijera koji je izveden nakon što je ostao izvan projekta.
"Ja samo branim svoje autorstvo", kaže.
A onda ponovno pogleda projekt koji nam je dao da objavimo - crkvu kakva je trebala biti.
