Još se ne stišava tuga zbog odlaska Ivana Gudelja.
Ni neće, veliki je igrač i čovjek bio.
Sinoć je u amfiteatru na Žnjanu, gdje su se prikupljala sredstva za stradale u katastrofalnom požaru u Omišu i omiškom kraju, u okviru zadnjih godina vrlo aktivnog i posjećenog Kulturnog ljeta na Mertojaku, organizirana večer povodom 75 godina KUD-a „Filip Dević“.
Nije ni slutio organizator Branko Bosanac, neumorni sportski i kulturni entuzijast, humanitarac, da će večer Devićevaca biti posvećena njegovom velikom preminulom prijatelju Ivanu Gudelju.
Ali sudbina je takva, neumoljiva i nikad ne znamo što nas čeka.
A potaknut našim tekstom o Ivanovim nogometnim počecima i Hajdukovom „novom valu“, kako su ih nazvali krajem sedamdesetih, javio nam se iz švicarskog Basela Damir Maričić, nekadašnji Gudeljev suigrač iz one najranije faze u bijelom dresu.
„Jaki, lijepo ste napisali o Gudelju i Kemi, bili su posebni i jako dobri. Mene je jako pogodilo kad sam čuo da je Ivan umro.
U juniorima smo ga zvali Čif, bio je velika dobričina.“
Vi ste igrali zajedno, još od juniorskih dana?
„Ja sam 1974. došao u Hajduk, u mlađe kategorije. Gudelj i ja smo se družili, imali zajedničke prijatelje. San nam je bio zaigrati za prvu momčad onda velikog Hajduka. Trenirali smo skupa, družili se poslije treninga.“
Sjetno će Maki, poslao nam je i naslovnicu nekadašnje „SN Revije“, na njoj tadašnji Hajdukovi mladi lavovi: Mladen Pralija, Robert Juričko, Damir Maričić i Ivan Gudelj.
„Gudelj je bio uporniji od mene, napravio je veličanstvenu karijeru, znamo svi da bi bila puno veća da je bolest nije zaustavila.
Na gostovanjima smo često bili cimeri, zajedno smo nastupali na brojnim turnirima. Drago mi je da je uspio kao igrač, šteta što ga je bolest spriječila da napravi još puno više, ali velika je njegova nogometna ostavština, prevelika, i njegov primjer mladima.
Bili su to lijepi dani mladosti u Hajduku, zajedno bismo ručali u „Aspalatosa“ u Matošićevoj, kraj Starog placa, ili u restoranu „Zagreb“, mislim da više ne postoji, pa predvečer na Rivu…
Jako me pogodila i iznenadila Ivanova smrt, ne prestajem misliti na njega. Ni sportski, ni privatno život ga nije mazio, poštenjačina…“