Jedan od utemeljitelja legendarne 4. gardijske brigade otvoreno govori o tajnim pripremama za obranu Splita, prvim dragovoljcima bez dovoljno oružja, borbama prsa o prsa u Maslenici, oslobađanju Dubrovnika, operacijama na Dinari, ulasku u Knin i stvaranju Hrvatske vojske koje naziva sociološkim fenomenom General zbora u mirovini Mirko Šundov jedan je od hrvatskih časnika koji su Hrvatsku vojsku stvarali od njezinih samih početaka. Bio je među utemeljiteljima legendarne 4. gardijske brigade, njezin ratni zapovjednik, obnašao je niz najodgovornijih vojnih dužnosti, predstavljao Hrvatsku pri NATO-u i Europskoj uniji, a profesionalni vojnički put zaključio je kao načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U velikom intervjuu za Dalmaciju Danas govori o pripremama za obranu koje su u Splitu započele još 1990. godine, ustrojavanju prvih postrojbi, dragovoljcima koji su pristizali iz Dalmacije i Bosne i Hercegovine, nedostatku naoružanja i opreme, prvim borbenim iskustvima, obrani Zadra i doline Neretve, oslobađanju Dubrovačkog primorja i Konavala, operacijama "Maslenica", "Zima '94.", "Ljeto '95." i "Oluja".
Otkriva i zbog čega su ga visoki međunarodni vojni dužnosnici u Bruxellesu pitali kako je Hrvatska u tako kratkom vremenu uspjela stvoriti pobjedničku vojsku, zašto smatra da je povezivanje bivših časnika JNA, pripadnika Teritorijalne obrane, policajaca, dragovoljaca, pričuvnika i pripadnika stranih vojski jedan od najvećih fenomena Domovinskog rata te zbog čega vjeruje da bi današnji mladi, kada bi se našli u okolnostima iz 1991. godine, jednako stali u obranu Hrvatske.
Bili ste u samim počecima organiziranja obrane Republike Hrvatske i jedan ste od osnivača legendarne 4. gardijske brigade Hrvatske vojske. Kako je sve počelo?
- Nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine dobili smo novog zapovjednika Teritorijalne obrane Općine Split. Bio je to general Ivo Jelić, koji je tada među raspoloživim osobljem u Štabu Teritorijalne obrane odabrao nekoliko ljudi s kojima je, u dogovoru s čelnim ljudima grada Splita, započeo pripreme za obranu. Pripreme su se provodile u suradnji s gospodinom Mladenom Bujasom, koji je bio sekretar za narodnu obranu u Općini Split, te s Policijskom upravom Split. Teritorijalna obrana, Sekretarijat za narodnu obranu i Policijska uprava bile su institucije koje su u tom trenutku zakonito mogle provoditi takve aktivnosti. Pripremali smo i uređivali kartoteku pričuve tadašnje Teritorijalne obrane i Jugoslavenske narodne armije. To se radilo s ciljem priprema za popunu postrojbi koje su se ustrojavale u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova. Tako je početkom listopada 1990. godine ustrojena i popunjavana prva pričuvna bojna MUP-a, i to u suradnji s tadašnjim Brodogradilištem Split. U to vrijeme imali smo jako dobru suradnju s mjesnim zajednicama na području grada Splita, ali i sa susjednim općinama – Solinom, Kaštelima, Omišem i Trogirom. Cilj je bio pripremiti se za obranu, osobito kada je riječ o popuni i organizaciji dragovoljačkih postrojbi. Tijekom travnja 1991. godine donesena je odluka da se započne s ustrojavanjem profesionalnih gardijskih brigada u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova. Sukladno tome, tadašnji zapovjednik Teritorijalne obrane Općine Split Ivo Jelić dobio je zadaću ustrojiti jednu profesionalnu brigadu Zbora narodne garde. Zapovjedništvo i pristožerne postrojbe trebali su se ustrojiti u Splitu, dok su bojne trebale biti ustrojene u Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. Tadašnje političko vodstvo Republike Hrvatske, na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, shvatilo je da te snage neće biti dostatne za obranu zemlje. Zbog toga se započelo i s ustrojavanjem pričuvnih brigada Zbora narodne garde. U Zadru je ustrojena 112. brigada, u Šibeniku 113. brigada, u Splitu 114. brigada, a na području Dubrovnika i Metkovića 116. brigada. Bojne 4. brigade Zbora narodne garde koje su se već počele ustrojavati postale su jezgre tih pričuvnih brigada, osim na području Splita. Ustrojavanje 4. brigade Zbora narodne garde nastavljeno je ustrojavanjem i popunom bojni u Splitu, Drnišu, Sinju i Imotskom. Proces ustrojavanja i popune odvijao se u suradnji s općinskim sekretarijatima za narodnu obranu, policijskim upravama i policijskim postajama na terenu te sa Zapovjedništvom Zbora narodne garde u Zagrebu. Prvi gardisti raspoređeni su početkom svibnja iz središta za obuku policije. Bili su to dragovoljci s područja Dalmacije te Bosne i Hercegovine. Nakon toga brigada se uglavnom popunjavala dragovoljcima s područja Splita, Kaštela, Trogira, Drniša, Sinja i Imotskog, kao i dragovoljcima iz Hercegovine.
Koliko su bili teški ti počeci? JNA vam je praktički bila za vratom, a njezine sigurnosne službe i KOS još su bili prisutni.
- Početak ustroja i razvoja brigade bio je posebno važan jer je to zapravo bio nastanak buduće Hrvatske vojske. U tom razdoblju imali smo velik broj dragovoljaca kojima je brigada popunjavana, ali nije bilo dovoljno opreme i naoružanja. Provodili smo određene oblike obuke i priprema jer je bilo jasno da će prve borbene aktivnosti uslijediti vrlo brzo. Prve aktivnosti uslijedile su kada se pojavila opasnost da JNA preuzme Zračnu luku Split. Zapovjedništvo je tada, u suradnji s Ministarstvom unutarnjih poslova, rasporedilo određene snage i na taj je način pokušaj preuzimanja Zračne luke spriječen. Nakon toga jedna je satnija bila raspoređena na području Vrlike i Maovica. Krajem srpnja i početkom kolovoza brigada je s dvije bojne angažirana na području Kruševa. Potom su uslijedile borbene aktivnosti na području Drniša, Kijeva, Vrlike i Sinja. Brigada je tako stjecala svoja prva borbena iskustva, koja su se kasnije pokazala dragocjenima u složenim obrambenim i napadnim operacijama. To se posebno odnosi na obranu Zadra, tijekom koje je brigada pokazala borbeno umijeće i hrabrost svojih pripadnika. Sve su te operacije na poseban način kalile brigadu. Ljudi su razvijali svoja znanja, vještine i sposobnosti, ali još više moral i odlučnost da obrane svoju domovinu. Moram reći da su sve te obrambene operacije bile iznimno važne. Međutim, kada je brigada raspoređena u zaleđu Metkovića i Neuma, s ciljem zaustavljanja neprijatelja i sprečavanja da ovlada desnom obalom Neretve, pokazala je odlučnost i hrabrost svojih ljudi, umijeće zapovijedanja i istinski borbeni duh.
Vi ste potom, u lipnju 1992. godine, preuzeli zapovijedanje 4. brigadom?
- Zapovijedanje brigadom preuzeo sam 1. lipnja 1992. godine od generala Ive Jelića. Tada smo već bili u fazi provedbe prvih borbenih djelovanja tijekom kojih smo napadali neprijatelja i oslobađali dijelove teritorija koji su bili privremeno zauzeti. To je značajno podiglo moral pripadnika brigade, koji su se s još snažnijom motivacijom borili za slobodu i opstojnost svojega naroda i svoje Hrvatske. To se osobito pokazalo u operaciji oslobađanja Dubrovačkog primorja, deblokade grada Dubrovnika i oslobađanja Konavala. Četvrta brigada Zbora narodne garde tijekom te je operacije prvi put bila angažirana u svojem punom sastavu, što se pokazalo izuzetno značajnim za njezin tijek. U suradnji s 1. brigadom Zbora narodne garde, ojačanom Taktičkom skupinom 2. brigade Zbora narodne garde, te domicilnim postrojbama s dubrovačkog područja predvođenima 163. brigadom Hrvatske vojske, operacija je uspješno provedena. Shvaćajući važnost te operacije, volim istaknuti da Hrvatska nikada ne bi bila ista s Dubrovnikom u svojem sastavu i bez njega.
Koliko je bila zahtjevna operacija oslobađanja juga Hrvatske?
- Operacija je bila izuzetno složena, teška i zahtjevna. Uvjeti su bili iznimno teški.
Nismo imali helikoptere za prijevoz ni za izvlačenje ranjenika. Do prve prometnice ranjenike smo često morali nositi dva do tri sata. Ipak, zahvaljujući našim liječnicima koji su bili na prvoj crti, kao i znanju pripadnika brigade u pružanju prve pomoći, uspijevali su se spašavati životi naših ranjenika. Prve tenkove dobili smo tijekom provedbe operacije, početkom srpnja 1992. godine. To je utjecalo na sposobnosti i borbene mogućnosti brigade. Tenkovi su tijekom operacije iskorišteni na najbolji mogući način. Nakon uspješno provedene operacije brigada je držala crtu obrane na bojišnici i istodobno započela preustroj u gardijsku motoriziranu brigadu. Bio je to vrlo zahtjevan proces. Uslijedila je reorganizacija brigade, popuna ljudima nije bila dostatna, nije bilo dovoljno opreme, a ljudi su bili iscrpljeni stalnim borbenim aktivnostima. U takvoj situaciji dobili smo zapovijed za provedbu operacije "Maslenica".
Operaciju "Maslenica" često se opisuje kao jednu od najtežih operacija Hrvatske vojske. Koliko je ona bila zahtjevna za 4. gardijsku brigadu?
- Jedna od najtežih i najsloženijih operacija za brigadu bila je upravo operacija "Maslenica". Brigada je bila nositelj borbenih djelovanja. Operacija "Maslenica" bila je iznimno teška. Još nismo bili dovoljno uigrani, kako na razini brigade tako ni na razini Zbornog područja. Nisu sve postrojbe bile jednako uvježbane. Izvidnička satnija brigade ubačena je u borbeni raspored neprijatelja. Neprijatelj se uspio reorganizirati i ojačati različitim dragovoljačkim postrojbama, među kojima su bili i takozvani "Vukovi s Vučjaka". Vodile su se borbe prsa o prsa. Novoustrojena tenkovska bojna, koju je vodio general Andrija Matijaš, izvela je taktički manevar koji je bio vrlo uspješan. Uz sve poteškoće i složenost, operacija "Maslenica" polučila je uspjeh i pokazala da je Hrvatska vojska spremna i sposobna provesti najsloženije operacije te osloboditi svoju zemlju. Želio bih istaknuti i da nam je tadašnji načelnik Glavnog stožera general Janko Bobetko, nakon provedbe operacije "Maslenica", dao zadaću da promišljamo i predlažemo na koji način strateški, operativno i taktički osloboditi Knin.
Operaciji "Oluja" prethodila je operacija "Zima '94.". Koliko je ona bila važna za ono što će se dogoditi u kolovozu 1995. godine?
- Zapovijedanje brigadom 1. travnja 1993. godine preuzeo je general Damir Krstičević, koji je vrlo uspješno vodio brigadu kroz operacije "Zima '94.", "Ljeto '95.", "Oluja", "Južni potez" i "Maestral". Ja sam imenovan na dužnost načelnika stožera Zbornog područja Split. Zapovjednik je bio general Ante Gotovina, a zamjenik zapovjednika general Luka Džanko. Zborno područje Split tijekom 1993. i 1994. godine provodilo je aktivna djelovanja prema konceptu koji je promicao tadašnji zapovjednik, general Ante Gotovina. Stalno smo nastojali izravnati crtu bojišnice kako bi nam obrana bila lakša, ali i zato što smo znali da će doći vrijeme kada ćemo krenuti u oslobađanje privremeno okupiranog područja. U tom razdoblju provodili smo vrlo intenzivnu obuku. Izvodili smo brojne obučne aktivnosti duž cijele crte bojišnice, pripremajući naše postrojbe, a posebno gardijske brigade kao udarnu snagu Hrvatske vojske.
Zbog čega operaciju "Zima '94." smatrate jednom od ključnih prekretnica?
- Operacija "Zima '94." bila je jedna od ključnih prekretnica u borbenom djelovanju Zbornog područja Split i njegovih postrojbi. Bila je složena, teška i zahtjevna zbog klimatskih uvjeta, prostora i neprijatelja koji je bio raspoređen u obrani toga područja. Postrojbe Zbornog područja i njihovi pripadnici pokazali su hrabrost, izdržljivost i odlučnost u njezinoj provedbi, a zapovjednici inovativnost u procesu priprema i zapovijedanja postrojbama tijekom operacije. To se odnosilo na raspoređivanje i djelovanje tenkova na Dinari, uspostavu funkcionalnog logističkog sustava, zbrinjavanje ranjenika i sve drugo što je bilo potrebno za izvođenje operacije u takvim uvjetima. Naše postrojbe u vrlo teškim zimskim uvjetima na Dinari izvršile su sve postavljene zadaće i dovele neprijatelja u izrazito nepovoljan taktički i operativni položaj. Knin je praktički doveden u poluokruženje, čime su stvoreni uvjeti za daljnje napredovanje.
Gdje ste se vi nalazili tijekom završnih priprema za operaciju "Oluja"?
- Početkom 1995. godine imenovan sam načelnikom Uprave za školstvo u Glavnom stožeru Hrvatske vojske. Postrojbe Hrvatske vojske i policije provodile su manje operacije i aktivna djelovanja na cjelini bojišnice. Posebno je važna bila operacija "Bljesak", kojom je oslobođena zapadna Slavonija, kao i operacija "Ljeto '95." na Dinari, kojom je Knin, kao neprijateljsko gravitacijsko središte, doveden u još nepovoljniji položaj. Sve te operacije i borbena djelovanja, kao i niz obučnih aktivnosti koje je Hrvatska vojska provodila tijekom 1995. godine, bile su u službi priprema i provedbe operacije "Oluja". Tijekom operacije "Oluja" bio sam zamjenik čelnika Prvog operativnog tima Glavnog stožera Hrvatske vojske, koji je vodio general Pavle Miljavac. Tako sam s razine Glavnog stožera Hrvatske vojske pratio provedbu operacije "Oluja".
Što operacija "Oluja" predstavlja u vojnom, povijesnom i državnom smislu?
- Operacija "Oluja" predstavlja vrhunac taktičkog, operativnog i strateškog umijeća Hrvatske vojske. Njezinom uspješnom provedbom potvrdili smo međunarodno priznate granice Republike Hrvatske, opstojnost hrvatskog naroda te samostalnost i neovisnost Republike Hrvatske. Njezina uspješna provedba temeljila se na uporabi svih elemenata nacionalne moći. Naravno, vojska i policija bile su na prvom mjestu, ali su vrlo važnu ulogu i potporu imali i ostali elementi, kao što su gospodarstvo i diplomacija. Provedbom "Oluje" osujećen je plan srpskih snaga u Bosni i Hercegovini da zauzmu Bihać i ostale dijelove koje je na tom području držala Armija Bosne i Hercegovine. "Oluja" je pokazala i vrlo dobru suradnju te međusobnu potporu snaga Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i Armije Bosne i Hercegovine tijekom njezine provedbe, kao i tijekom operacija na teritoriju Bosne i Hercegovine nakon završetka "Oluje". Posebno valja istaknuti da je provedba operacije "Oluja" pokazala visoku razinu interoperabilnosti, odnosno uigranosti i uvježbanosti, kako na razini Hrvatske vojske i hrvatske policije tako i u njihovu međusobnom djelovanju. Upravo zbog načina na koji je planirana i provedena, "Oluja" se danas proučava na vojnim učilištima diljem svijeta. Bila je profesionalno planirana, odgovorno vođena i izvedena u vrlo kratkom vremenu, što je tada predstavljalo veliko iznenađenje za mnoge vojne analitičare i stratege koji su proučavali vojne operacije.
Nakon rata obnašali ste niz važnih dužnosti, a na kraju ste došli i na čelo Glavnog stožera Hrvatske vojske. Kako gledate na taj dio svojega profesionalnog puta?
- Nakon Domovinskog rata obnašao sam niz dužnosti u Hrvatskoj vojsci. Bio sam zamjenik zapovjednika Zbornog područja Ston, zapovjednik Zbornog područja Knin, zapovjednik Zapovjedništva za obuku, zapovjednik Ratne škole "Ban Josip Jelačić", zapovjednik Hrvatskog vojnog učilišta, vojni predstavnik Republike Hrvatske pri NATO-u i Europskoj uniji, glavni inspektor obrane te načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske. Sve te dužnosti bile su važne i značajne. Služile su stjecanju kompetencija – znanja, sposobnosti i vještina – za onu završnu dužnost. Dužnost načelnika Glavnog stožera vrhunac je vojničkog profesionalnog razvoja. Izuzetno sam zahvalan na prilici da sam obnašao tu visoku i časnu dužnost uz bok našim ratnim načelnicima, kao što su bili general Anton Tus, general Janko Bobetko i general Zvonimir Červenko, kao i poslijeratnim načelnicima poput generala Petra Stipetića, Pavla Miljavca, Davora Domazeta i drugih. Dok sam obnašao tu dužnost, razumio sam koliko je ratnim načelnicima Glavnog stožera bilo složeno i odgovorno voditi vojsku u ratnim uvjetima. Ljudi ginu i bivaju ranjeni, a vi nemate dovoljno opreme, streljiva, naoružanja i svega drugog što vam je potrebno.
Spomenuli ste Bruxelles. Kada ste ondje bili hrvatski vojni predstavnik, jesu li vas međunarodni vojni dužnosnici pitali kako je Hrvatska vojska uspjela tako brzo provesti operaciju "Oluja"?
- Naravno. Bilo je puno pitanja i komentara o tome kako smo uspjeli ne samo provesti "Oluju", nego i kako smo tijekom rata, u tako kratkom vremenu, stvorili tako uspješnu vojsku. Prema mojem mišljenju, to je i sociološki fenomen. Žao mi je što se naši sociolozi time više ne bave jer bi bilo zanimljivo istražiti kako smo uspjeli povezati potpuno različite skupine ljudi. Imali smo časnike iz bivše JNA, pripadnike Teritorijalne obrane, policajce, dragovoljce, pričuvnike, pripadnike stranih vojski i druge ljude različitih vojnih i životnih iskustava. Sve te različite skupine uspjele su se objediniti pod jednim zapovjedništvom i oko jednog cilja – obrane i oslobađanja Republike Hrvatske. To je, prema mojem mišljenju, jedan od najvećih fenomena Domovinskog rata.
Koliko je za uspjehe Hrvatske vojske bila važna nova generacija ratnih zapovjednika?
- Treba istaknuti važnost i ulogu ratnih zapovjednika, posebno od trenutka kada je vojno i političko vodstvo odlučilo podmladiti zapovjedni kadar na gotovo svim razinama. Upravo tada oslobodilačke operacije dobivaju novi zamah. Mladost, kada je spojena s iskustvom, donosi novu energiju i novi polet. Mladi zapovjednici iznikli iz rata, koje su tada odabrali i imenovali na dužnosti u većini brigada tijekom proljeća 1992. godine, dali su novu pokretačku snagu Hrvatskoj vojsci. Zbog toga su oslobodilačke operacije krenule znatno odlučnije i uspješnije.
Kako vam je, kao čovjeku, bilo najteže u ratu? Je li bilo mnogo trenutaka koji su vas posebno pogađali?
- Bilo je mnogo teških trenutaka. Ali najteže je bilo kada poginu ljudi. Kada poginu prijatelji koje poznajete cijeli život. Ljudi s kojima ste odrasli, išli u školu, družili se, igrali nogomet ili zajedno izlazili. To je bilo najteže. Posebno je teško bilo kada se u jednom danu održavalo nekoliko sprovoda, a vi ste na svaki željeli otići. Još je teže bilo kada bi poginuo mladi vojnik koji nije bio oženjen i nije imao djece. Često smo tada govorili kako bi barem ostalo dijete kao uspomena na njega. Danas, kada u Udruzi veterana 4. gardijske brigade gledam djecu poginulih hrvatskih branitelja, vidim da upravo oni čuvaju uspomenu na svoje roditelje koji su dali život za Hrvatsku.
Najljepši trenutak bio je zasigurno ulazak Hrvatske vojske u Knin i podizanje hrvatske zastave na tvrđavi?
- To je poseban osjećaj. Iako sam tada bio u Zagrebu, naravno da sam želio biti u Kninu. Ali bio sam ondje gdje mi je, kao profesionalnom vojniku, bilo zapovjeđeno da budem. Bilo mi je neizmjerno drago kada sam vidio kako naše postrojbe uspješno izvršavaju svoje zadaće, posebno na području Zbornog područja Split. Najljepši trenutak bio je kada su hrvatske postrojbe izbile na međunarodno priznate granice Republike Hrvatske. Poseban je trenutak bio kada se na kninskoj tvrđavi zavijorila hrvatska zastava, a prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman stajao okružen hrvatskim zapovjednicima. To je prizor koji ostaje za sva vremena.
Uče li danas mladi dovoljno o Domovinskom ratu ili bi na tome trebalo učiniti znatno više?
- Mislim da se općenito može i treba učiniti više. Postoje izvrsni primjeri kako se to može raditi. Nedavno sam bio pozvan u Dubrovnik, gdje je Memorijalni centar Domovinskog rata okupio nastavnike povijesti iz cijele Hrvatske. General Marijan Mareković, tadašnji ratni zapovjednik 1. brigade Zbora narodne garde "Tigrovi", ja kao ratni zapovjednik 4. brigade Zbora narodne garde te general Veselko Gabričević kao ratni zapovjednik 163. brigade Hrvatske vojske govorili smo im o tome kako su oslobođeni Dubrovačko primorje i Konavle te kako je deblokiran grad Dubrovnik. Govorili smo kao neposredni sudionici tih događaja. Reakcije nastavnika bile su izvrsne. Mnogi od njih prvi su put imali priliku slušati ratne zapovjednike koji su osobno sudjelovali u tim operacijama. To je odličan primjer kako mladima treba prenositi istinu o Domovinskom ratu. Isto tako, vrijedno je ono što radi Udruga veterana 4. gardijske brigade. Oni uključuju djecu poginulih branitelja i mlade ljude te organiziraju sportske susrete na kojima se govori o Domovinskom ratu. Imao sam priliku govoriti i skupini mladih Hrvata iz iseljeništva koji su došli u Split. Bilo ih je pedesetak, a govorio sam im o operaciji "Oluja". To su mi bila vrlo lijepa iskustva i vjerujem da bi takvih susreta trebalo biti više. Mislim da bi Hrvatska radiotelevizija, škole i druge institucije trebale organizirati još više kvalitetnih sadržaja o Domovinskom ratu. Ne zato da se mlade militarizira, nego da saznaju što se dogodilo i da sami stvaraju svoje zaključke.
Imali ste priliku svoja neposredna ratna iskustva prenositi i novim generacijama hrvatskih časnika. Kakva su bila vaša iskustva s mladima?
- Imao sam priliku predavati četirima naraštajima kadeta Hrvatskog vojnog sveučilišta. Tako sam kroz nastavu imao mogućnost iznositi svoja neposredna ratna iskustva. Oduševljavala me njihova želja za učenjem. Uvjeren sam da bi i današnja mladost, kada bi se našla u istoj situaciji, jednako stala u obranu svoje domovine kao što smo to učinili mi 1991. godine. Često mi suborci kažu: "Današnji mladi ništa ne znaju." Ja im uvijek odgovaram: "Nismo ni mi tada znali. Ali smo naučili." Vjerujem da bi i današnja mladost naučila. Ja vjerujem u našu mladost.