U srpnju 1995. u zaštićenoj zoni, koju je proglasilo Vijeće sigurnosti i koje su trebale štiti snage UN-a, vojska, policija i paravojne formacije bosanskih Srba počinile jedan od najvećih zločina od Drugog svjetskog rata u Europi. U samo nekoliko dana ubijeno je više od 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, dok su žene, djeca i starije osobe prisilno protjerani.
Ove godine na obljetnicu genocida u Srebrenici Net.hr donosi priču o svjedoku pokajniku Draženu Erdemoviću.
U tišini haške sudnice, riječi Dražena Erdemovića odzvanjale su težinom neizrecivog zločina. Bivši pripadnik 10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske (VRS), stajao je kao svjedok tužiteljstva na suđenju Ratku Mladiću i mirnim, gotovo mehaničkim glasom opisivao kako je, zajedno sa svojim suborcima, u jednom danu strijeljao više od tisuću bošnjačkih muškaraca i dječaka, priznavši pritom da je osobno usmrtio između 70 i 100 ljudi.
Njegovo priznanje, prvo takve vrste pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, nije bilo samo ključan dokaz u procesu protiv Mladića, već i duboko uznemirujuća ispovijest čovjeka koji je postao stroj za ubijanje, a zatim odlučio progovoriti, progonjen, kako je rekao, vlastitom savješću i duhovima prošlosti.
Šest sati pakla na farmi Branjevo
Tog srpnja 1995. godine, dan je na poljoprivrednom dobru Branjevo kod sela Pilica, nedaleko od Zvornika, započeo kao i svaki drugi. No, oko deset sati ujutro, idilu je prekinuo dolazak prvog autobusa. U njemu su bili muškarci i dječaci iz Srebrenice, od petnaestogodišnjaka do staraca od 60 godina. Bili su u civilnoj odjeći, vezanih ruku i s povezima preko očiju. Erdemović i sedam drugih pripadnika njegovog odreda dobili su naređenje od časnika Brane Gojkovića: "Strijeljajte ih."
Ono što je uslijedilo bio je metodičan, hladnokrvan masakr koji je trajao gotovo šest sati. Zarobljenici su izvođeni iz autobusa u skupinama po deset, postrojavani na livadi iza zgrade farme i ubijani rafalima iz automatskih pušaka, s leđa. Autobusi su neprekidno pristizali, između 15 i 20 njih toga dana, piše Net.hr.
"Tog dana strijeljali smo između 1.000 i 1.200 civila", posvjedočio je Erdemović. Krvoproliće je zaustavljeno tek oko 16 sati, kada je njihovu "smjenu" preuzela druga jedinica iz Bratunca.
Nakon masakra na Branjevu, isti visoki, sijedi potpukovnik VRS-a koji im je ujutro prenio instrukcije, vratio se s novim zadatkom: u Domu kulture u Pilici čekalo je još oko 500 zarobljenika koje je trebalo pogubiti. Prema Erdemovićevom svjedočenju, tada su on i ostali pripadnici 10. diverzantskog odreda odbili poslušnost. Sjedili su u kafiću preko puta Doma kulture i slušali pucnjeve i eksplozije dok su vojnici iz Bratunca izvršavali i taj zadatak.
'Ubij ili ćeš biti ubijen'
Tko je bio Dražen Erdemović prije nego što je postao egzekutor?
Rođen 1971. u Tuzli, u radničkoj obitelji miješanog podrijetla - majka Hrvatica, otac Srbin - odrastao je u multietničkom duhu Jugoslavije.
Po struci bravar, vojni rok odslužio je u JNA, a s izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini našao se u vrtlogu u kojem su, kako je rekao, izbori bili svedeni na preživljavanje. Nakon kratke epizode u HVO-u, 1994. godine priključio se Vojsci Republike Srpske, primarno iz ekonomskih razloga i kako bi izbjegao prisilnu mobilizaciju.
Dodijeljen je elitnoj jedinici, 10. diverzantskom odredu, koji je bio izravno podređen Glavnom stožeru VRS-a. U svom svjedočenju i pravnom procesu, Erdemović je tvrdio da je bio suočen s ultimatumom. Kada je pokušao odbiti sudjelovanje u strijeljanju na Branjevu, nadređeni mu je, prema njegovim riječima, zaprijetio smrću.
Poruka je bila jasna: "Ubij ili ćeš biti ubijen". Iako Haški sud kasnije nije prihvatio prisilu kao potpunu obranu od optužbe za ubojstvo, taj je argument uvažen kao značajna olakotna okolnost koja je utjecala na visinu njegove kazne.
Ostatak pročitajte OVDJE.