Kad je krajem travnja na sinjskoj Pijaci službeno objavila svoju kandidaturu, Nataša Delonga Poparić (59) postala je prva žena koja se dvaput natjecala za gradonačelničku lentu „krajiškoga srca Dalmacije“. Dugogodišnja SDP‑ova vijećnica i bivša predsjednica Gradskog vijeća Sinja poznata je po izravnom nastupu i navici da, kako kaže, „na svako gradsko mito i krivo stavim prst“. Posljednjih je godina radila kao vanjska članica saborskog Odbora za zakonodavstvo , a u kampanju 2025. ulazi s podrškom vrha stranke te ambicijom da nekadašnji industrijski i kulturni centar Cetinske krajine „vrati na tračnice razvoja".
Rođena Sinjanka u politici je od 1990‑ih: najpoznatija je po akciji sinjskog Foruma žena SDP‑a kojim je 2003. za Dom zdravlja nabavljen prvi mamograf, ali i po javnim sukobima s vlastitim kolegama kada, tvrdi, „partija radije plati kaznu nego da na listu stavi sposobne žene“. Iz „macho“ grada koji slavi Alku i brkajlije na konjima, u utrku ulazi s listom na kojoj je čak devet žena, među njima i dvije braniteljice iz Domovinskog rata. Kritičari je opisuju kao „surovo iskrenu“, ona uzvraća da Sinju treba stručnost, a ne „balote, janjce i komine“.
U nastavku donosimo razgovor u kojem objašnjava zašto vjeruje da posljednji bastion muške politike može pasti i što joj je važno u budućem razvoju grada.
Kandidatkinja ste za gradonačelnicu tradicionalno „macho“ grada. Vaša zamjenica je također žena. Koliko je žena na vašoj listi?
Meni je uvijek bila zanimljiva stereotipna slika Sinja koju imaju ljudi koji ga ne poznaju. Sredina u kojoj brkajlije jašu konje, gađaju Alku i slave pobjedu nad Turcima, a žene hodaju pet koraka iza njih – pa mi više ni u sprovode ne idemo odvojeno. Međutim, Sinjanke nikad nisu bile potlačene ni podređene nikome. Ako se vratimo u prošlost, tvornica „Dalmatinka” najviše je promijenila položaj žena u cijeloj Cetinskoj krajini. Ondje je radilo 2 800 žena koje su prvi put putovale u drugi grad na obuku, prvi put se susrele s modernizacijom i – što je najvažnije – stekle ekonomsku neovisnost, preduvjet potpune emancipacije.
Na mojoj listi je devet sjajnih žena, među njima i dvije dragovoljke Domovinskog rata: Nada Bešljić (4. gbr) i Ankica Runje (126. brigada). Politika je, nažalost, jedino područje u koje Sinjanke još nisu ušle, ali kako se u Trilju trči Ženska alka, nadam se da će i ovaj posljednji mačistički bastion uskoro pasti.
Smatrate li da je dominantna kultura podozriva prema zahtjevima za ravnopravnošću i neprijateljski nastrojena prema pravima žena?
Problem nije toliko u sredini koliko u načinu na koji se u Sinju vodi politika. Odluke se po običaju donose u zatvorenim krugovima – na kominima, u gostionama i na balotama, a najmanje u stranačkim prostorijama. Kad vidim da na drugim listama žena nema ili su samo ukras, muka mi je, jer znam dovoljno sposobnih žena koje su posljednjih 25 godina prošle HDZ, HNS, HSLS i jednostavno nestale. Stranke radije plate kaznu od 5 000 eura nego da ispune zakonsku obvezu o zastupljenosti žena.
Mi iz Foruma žena SDP‑a 2002. odradile smo nekoliko uspješnih akcija, uključujući nabavku prvog mamografa za sinjski Dom zdravlja. Znam i sada žene u HDZ‑u koje bi bile fantastične vijećnice, ali su predaleko na listi – ili ih uopće nema.
Prisjetili ste se i komičnih zgoda na temu ‘žene u Sinju’.
Jednom je u Sinju organiziran okrugli stol o položaju žena, a gosti iz Splita i Zagreba ostali su zatečeni jer su u gradskoj vijećnici dočekani isključivo – ženama. Pet pročelnica Grada, voditeljica županijske ispostave, direktorica gradske tvrtke, predsjednice općinskog i prekršajnog suda, državna odvjetnica, a šlag na tortu bila je načelnica Policijske postaje Sinj.
Druga anegdota: muška ekipa iz Grada otišla je u Italiju s Viteškim alkarskim društvom, a nama je na vrata došao predstavnik Kauflanda s prijetnjom ovrhe od 48 milijuna kuna ako u 24 sata ne uđu u posjed kupljene nekretnine – riječ je o kafiću u gradskom vlasništvu čiji zakupac nije htio izaći. U Gradu smo tada bile tri pročelnice i jedna članica Poglavarstva, sve žene. Odluku smo donijele „u roku keks“: noću smo organizirale rušenje objekta. Kad su ujutro stigli predstavnici firme, nisu mogli vjerovati – godinama su prepričavali da je to nemoguća misija.
Što novo nudite razvoju Sinja?
Problemi su jasni: promet, dostupnost zdravstvene skrbi, nova groblja, digitalizacija uprave, internet... Novo je sljedeće:
1. Aktiviranje sinjskog aerodroma Piket za komercijalne letove i integracija s hipodromom – potencijal za nova radna mjesta.
2. U bivšoj vojarni „Ivaniša Nelipića“ izgradnja doma za umirovljenike i veterane te dnevnog boravka za starije (bilježimo porast demencije).
3. U istom kompleksu, u napuštenoj vojnoj ambulanti (500 m²), otvaranje Centra za mlade.
4. Donošenje prostornih planova „po mjeri Sinjana“ – previše je napuštenih objekata, a mladi nemaju gdje graditi.
5. Premještanje Vodovoda, Čistoće i Kamička u gospodarsku zonu Kukuzovac; oslobođeni prostor iskoristiti za stanove mladih obitelji.
6. Otvaranje i financiranje Centra za mentalno zdravlje – digitalno doba ostavlja danak, osobito među djecom i mladima.
7. Cjelovita sanacija odlagališta Mojanka; na sanirano područje postaviti solarne panele i punjače za e‑vozila, nabaviti manje autobuse te povezati sva prigradska naselja i napokon uspostaviti javni prijevoz.
Sve je to, uz dobar tim, izvedivo u jednom mandatu.
Kako biste sepisali?
Većina kaže da sam tolerantna, ali jesam i zlopamtilo. Ako mi jednom zabiješ nož u leđa, drugi put ti leđa neću okrenuti. Što sam starija, brže reagiram na nepravdu i sve manje trpim glupe i zatucane ljude.
Odgojena sam u obitelji u kojoj je jedna strana bila ‘crvena’, a druga konzervativna i religiozna. Nikada nisam ljude dijelila osim na čovjeka i „onu drugu vrstu“. Moj otac potjecao je iz partizanske obitelji, a najbolji susjedi bili su Bilandžići iz ustaškog okruženja – nikad se nisu posvađali. U obitelji imam i priču o didi koji je 1929. pronašao tursko blago i poklonio ga za izgradnju splitske crkve Gospe od Zdravlja; njegovo je ime i danas uklesano na jednom od stupova.
Inače, moj stric završio je 1948. na Golom otoku i obitelj je prošla kalvariju. Kad sam pitala oca zašto me, kao odličnu učenicu, nitko ne poziva u Partiju, rekao je da „Partija radije uzme člana obitelji ustaša nego posrnulog partizana“.
Veliki ste navijač Hajduka. Jeste li imali problema zbog toga?
Nogomet pratim od šeste godine: otac me vodio na svaku domaću utakmicu Junaka, stric je nekoć bio predsjednik kluba, a rođak Ranko Sumina „najjača liva noga“ toga doba. U srednju sam išla u splitski Spinut – torcidašku školu. Ozbiljniji incident? Jednom sam od Armade dobila kamen u leđa. A prije dvije godine, na putu prema Sutjesci, zabunom sam ušla u „četničko leglo“ na benzinskoj postaji: ja u Hajdukovoj majici, u autu cvijeće s hrvatskim grbom, a unutra četrdesetak muškaraca. Faktor iznenađenja odradio je svoje – nitko nikome ni riječi.
Rano ste podržali Zorana Milanovića u SDP‑u. Kakav odnos imate danas?
Sinj i Dugopolje bile su jedine organizacije koje su mu dale prvu podršku. Vidjela sam ga kao osvježenje izvan partijskog inkubatora, i opravdao je to – uz pokoje kadrovsko rješenje s kojim se nisam slagala. Znali smo se posvađati, primjerice oko Bernardića ili Linića i Autoprijevoza, ali spriječio je najgore. Nikad ga se nisam bojala ni molila za liste; veći mi je gušt reći što mislim. Odnos nam je korektan: ni danas mu ne šaljem poruke bez razloga, ali očekujem odgovor njegova savjetnika za obranu zašto je Sinj preskočen pri pozivu ročnika.
Da možete vratiti vrijeme, biste li se ponovno bavili politikom?
Da nisam ušla u politiku, umrla bih, a ne bih do kraja upoznala ljudski rod. U politici sve izađe na površinu – i lijepo i ružno. Puno sam ružnih stvari doživjela, pucala su lažna prijateljstva, a najteže je vrijeme kampanja, kada vas ljudi lažu u oči. Medijske zaštitnike nemam, ne nosim janjce ni balote, ali znam da od svih kandidata najviše znam i mogu. Danas svima poručujem: zaokružite koga hoćete, ali svaki glas nosi posljedice i za vas i za vašu djecu. Kandidiram se s vlastitim imenom jer mi ne treba nijedan muškarac iza leđa – uostalom, kako je rekla Margaret Thatcher: „Ako želiš da nešto bude rečeno, pitaj muškarca; ako želiš da nešto bude učinjeno, pitaj ženu.“
