Upoznajte nadasve zanimljiv opus Ane Paške – popularno prozvane ”svestrana kraljica improvizacije’’. Što je za nju život, sloboda i kako se osjeća na sceni pročitajte u kratkom intervjuu portala Pokreta otoka s Anom.
U jednom intervjuu piše da si se davno odrekla života kojeg ne želiš živjeti, može li osvrt na taj moment?
Može! Ja takav život zapravo nikad nisam ni živila, i zato je možda malo bezobrazno od mene reći da sam se takvog života odrekla. Zahvaljujući roditeljima koji su mi davali podršku i dovoljno rano prepoznali koji su moji afiniteti, istovremeno zalijevajući slobodu izbora kao pitanje osobne higijene, imala sam tu privilegiju da moji osobni čuvari budu ljudi koji su me „tjerali“ da živim život koji ću sama iskreirati.
Puno stvari koje sam maštala u djetinjstvu i kreirala u igri – sada živim. To je jedna od najsnažnijih veza u mom životu- veza sa sobom kao djevojčicom. Kada sam rekla da sam se davno odrekla života kakvog ne želim živjeti, govorila sam iz pozicije promatrača većine ljudi koji su kronično umorni, iscrpljeni, nezadovoljni, bolesni, pomireni, nezainteresirani, izmanipulirani, itd… Živjeti po obrascima takvog društva ne vidim uopće kao moguću soluciju za život. Naročito kad je u pitanju umjetnost. Ona je prostor divljaštva, slobode, ljubavi, igre, ludila, ljepote, mašte…
I takav život je moj izbor, u čežnji i namjeri.
Da li ti i koliko fali otok i misliš li da te luda arija s tvog otoka otpuhala u životne improvizije?
Otok je moja duboka čežnja i mjesto gdje sam živjela stoljećima i to u raznim oblicima. Zato kad sletim na otok, za mene prestaje vrijeme. Ima više otoka na kojima poželim ostarit. Zapravo me svaki obori na svoj način toliko da se znam zapitat koliko puta je moguće eksplodirat od ljepote, a sačuvat tijelo na okupu. Pag mi je djetinjstvo i preci i toliko je specifičan da je vanzemaljski pa mi često dođe da se pravim važna što potječem baš s tog neobičnog kozmičkog tijela koje me, svaki put kad se vraćam, sve više inspirira i čarobira.
Nekoliko mojih novonastalih kratkih glazbenih filmića snimljeno je na Pagu. A odakle drugdje krenut nego od doma?
Imaš li koju predstavu u glavi koje se posebno sjećaš?
Kad sam bila u drugom razredu osnovne škole, moj rođak je išao u vojsku i tradicionalno se okupio skoro cijeli Pag na ispraćaj. U prizemlju kuće, u kuhinji i dnevnom boravku okupile su se većinom stare Paškinje i ja sam ih dva, tri sata zabavljala pričajući viceve, izvodeći gegove koji su mi u tom trenutku padali napamet…
Sjećam se njihovog brisanja suza od smijeha i svog osjećaja moći da razveselim i nasmijem druge ljude. U školi sam glumila Vješticu iz Snjeguljice, Crvenkapičinu mamu, Pijanca iz Malog princa i uvijek mi je bilo najdraže ubacit u tekst nešto svoje, kao mali benigni dišpet kojim pečatiram izvedbeni prostor. Tako sam za Dječje glazbene Festivale na kojima sam nastupala odlučila napisati svoje pjesme, pa su nastale Plava zvijezda i Sjajna Boja (smijeh) pjesme za koje sam dobila Nagradu za najmlađeg kompozitora, ljubičasti fotoalbum.
Kad sam bila u srednjoj školi, malo sam se uozbiljila pa bi često išla sama u brdo i svakakve stvari izvodila ovcama. Pjevala bi im, pričala, plazila jezik, plesala, podrigivala, oponašala ih, ukratko, glupirala se i bila podržana. Ne sjećam se toliko cjeline koliko motiva i detalja, i to su motivi koje danas uvezujem u svoje izvedbe.
Tvoja velika sloboda zahtjeva veliku odgovornost; …. Kako usmjeravaš svoju slobodu prema odgovornosti?
Odgovornost je po meni i pitanje discipline, pitanje poštovanja prema onome čemu smo posvećeni, pitanje balansa. To meni ne znači nužno svaki dan vježbati i vježbati, tehnički se usavršavati, ali mi znači svaki dan bar minutu biti prisutna u onome što radim. I ta minuta vrijedi više od tri dana odrađenog vježbanja. „Velika sloboda zahtijeva veliku odgovornost“ nisu moje riječi i ovako postavljene za mene su prevelike i preširoke i jedino kako ih mogu obuhvatiti u razumijevanju je kroz jednostavnost i male stvari. Jer mislim da je to u suštini jako jednostavno i prirodno, biti slobodan i biti odgovoran.
Neki ljudi su izjavili da su tvoje izvedbe poslastica za osjetila i provokacije za misli izvan granica. Imaš li koju misao izvan granica za čitatelje?
Imam jednu od moje kćerkice: „Pazi na more, mama, da ga ne udreš biciklom!“
U subotu 5. svibnja u 20 sati u Kavani Galeriji HOK u Splitu po četvrti put izvodiš svoje IMPROVIZIJE. O čemu se radi?
Improvizije su nastale, zapravo još se uvijek stvaraju kao ogoljeni proces stvaranja iz Trenutka. Ideja je bila objediniti neke od mojih vizija (bilo na razini priče, bilo na razini glazbe) i improvizaciju pa je tako nastalo ime Improvizije. Unutar riječi koje su zapisane događa se glazba (na klaviru, cajonu i gitari) koju improviziram i nikada ne mogu odsvirati na isti način. Događanje između pjesama, ili bolje rečeno glazbenih poglavlja, također je improvizacija. Takva mjesta uvijek zašivam različitim koncima i materijalima od kojih mi je taj dan i raspoloženje satkano.
Kako bi izgledala ili zvučala tvoja pozivnica ljudima?
Postoji puno stvari u kojima istinski uživam jer pripadam onoj vrsti lijenih hedonista gdje se lijenost ubraja u ritual slavljenja sporosti. Kada govorimo o potrebi da svoje rituale činimo kolektivnim događajem jer kao dijete pucamo od želje da se igra širi i da što više djece sudjeluje u tvojoj radosti, onda mi bude lakše objasniti moju veeeeliku želju za plemenom s kojim mogu dijeliti…. kućicu, stablo, instrumentiće, kopanje nosa, kopanje uzroka i posljedica, pa zato kad kažem podijelite ili šerajte mislim na to, ma neka svi dođu kod mene na vino i kolače, nisam ih spremila, nego sam ih u pjesmu i priču sakrila, šta ću, to je jedino šta trenutno umijem nosit, bez tereta i cilja.
Fala na razumijevanju!
