„Vidite, ovo je moj dom koji dijelim sa šest stotina tisuća svoje braće i sestara“, rekao je Suleman (37), lokalni fikser kojeg smo unajmili za obilazak Makoka, jednog od najvećih slamova na svijetu.
Bez njega bi ulazak u Makoko bio puno teži. Suleman je ondje čovjek od poštovanja; svi ga poznaju, pozdravljaju i klimaju glavom dok prolazimo uskim vodenim prolazima između kuća podignutih na drvenim stupovima.
Zovu ga „Afričkom Venecijom“, ali svaka sličnost tu prestaje
Slam smo obilazili u tradicionalnom drvenom čamcu kojim se upravlja dugom motkom, gotovo poput gondola u Veneciji, zbog čega Makoko često nazivaju „Afričkom Venecijom“. No svaka sličnost tu prestaje.
Dok Venecija miriše na romantiku i turizam, Makoko miriše na mulj, dim, znoj i fekalije. Kaos je potpun. Tisuće ljudi žive doslovno jedni na drugima, između improviziranih kuća, plutajućih tržnica i uskih kanala u kojima djeca plivaju dok svega nekoliko metara dalje netko obavlja nuždu ravno u vodu ispred vlastitog doma.
Pitao sam Sulemana kako uopće funkcionira život na takvom mjestu.
„Mi smo ovdje kao jedna velika obitelj“, odgovorio je mirno. „Ima lokalnih ljudi, ima puno izbjeglica iz Benina, ali svi živimo zajedno. Nije lako, ali držimo se.“
Dok smo prolazili pokraj plutajuće tržnice na kojoj žene prodaju ribu, voće i vodu iz plastičnih kanistera, pokazivao mi je školu na vodi, male dućane i improvizirane radionice.
„Imamo sve što nam treba. Škole, tržnice, crkve, džamije… čak i javne kuće“, dodao je uz glasan smijeh.
Vlasti su ga pokušale srušiti, stanovnici su pružili otpor
Na trenutak je zašutio, pa ozbiljnijim tonom nastavio priču o sukobu s vlastima. Nigerijska vlada pokušala je 2012. godine srušiti dio Makoka kako bi ondje izgradila moderne zgrade za bogate. Stanovnici su se pobunili.
Izbili su neredi u kojima je bilo mrtvih i ranjenih, ali slam je tada obranjen.
„Za sada“, zaključio je Suleman i pogledao prema vodi.
U želji da snimim što bolje fotografije, u jednom sam trenutku nogama ugazio ravno u fekalije. Bilo je to dovoljno da bacim sandale, operem noge i obilazak nastavim bosonog.
Kasnije sam obišao Nacionalni muzej i tržnicu Elegudhi, ali neću previše pisati o lokalitetima o kojima ionako možete sami čitati na internetu. Iskreno, za takve informacije puno su korisniji Instagram travel blogeri. Oni to rade daleko bolje od mene.
Mene zanimaju ljudi i njihove priče.
Pivo, pakleno ljuti ražnjići i let prema sjeveru
Dan prije polaska prema muslimanskom sjeveru, gdje zapravo i počinje ova priča, moj ruski suputnik Ivan i ja nazdravili smo pivom uz suyu – poznati nigerijski pikantni ražnjić od mesa.
Ako niste ljubitelj spaljenog želuca i potencijalnih hemoroida, moj je savjet da ga preskočite.
Ujutro nas je čekao let za Kano.
Putovanje je napokon moglo početi.