Hrvatica s njemačkom adresom pomogla Splićanki i ostala prevarena

"Neki ljudi jednostavno ne žele raditi, lakše im je jadikovati i stvarati od sebe žrtvu"

Fenix Magazin je na svoj stranicama objavio priču čitateljice, Hrvatice koja već desetak godina živi u Münchenu, a javila se s ljetovanja u rodnom Splitu. Naime, ranije je novčano pomogla poznanici iz Splita, a tijekom ljetovanja je shvatila da je prevarena.


Evo njene priče:

Prije nekoliko mjeseci javila mi se jedna moja poznanica iz Splita. Bila smo susjede dok sam živjela u Hrvatskoj. Kasnije se udala, odselila iz naše ulice, viđala sam je rijetko. Nakon što sam otišla u Njemačku izgubile smo svaki kontakt. Sve što sam o njoj znala jest da ima kćer.

Prije nekoliko mjeseci mi se javila. Poslala mi je poruku na Facebook. Kazala je kako je u jako lošoj situaciji i da nema što jesti. Rekla je kako joj je neugodno što mi piše, ali eto iz nekog razloga me se sjetila jer smo nekad zajedno izlazile i uvijek smo bile dobre.

Pitala sam, što joj se dogodilo, a onda mi je napisala poruku: “Svašta mi se dogodilo. Ostala sam sama, uzeli su mi kćer jer ne radim i dali je ocu, a Bog zna da tražim posao. Moja obitelj neće ni čuti za mene jer su bili ogorčeni na to za koga sam se udala. Ostala sam sama, bez posla, nemam novca za hranu, čak ni za jogurt i jaja, a od tog živim u zadnje vrijeme. Pomozi mi ako možeš, molim te”.

Pitala sam za koga se udala kad joj obitelj nije zadovoljna, a ona mi je napisala. “To je duga priča, ispričat ću ti je kad dođeš i kad se vidimo”. Napisala je kako je toliko slaba da ponekad ne može ustati iz kreveta, te kako svaki dan čeka da joj isključe struju jer ne može platiti račune.


“Molim te, pomozi mi ako možeš”, ponovljala je u porukama.

I sama sam majka pa mi je najteže bilo kad je rekla da ne može pozvati sebi kćer jer joj ne može pripremiti ručak, nema novca.



Rekla sam joj kako ću joj poslati nešto novca, i poslala sam. Kad je primila novac, napisala mi je: ” Ajme, hvala ti do neba. Jedva čekam da se najedem i da mi kćer može doći pa makar i na pola sata. Hvala ti puno, od svih ljudi jedino si mi ti pomogla. Bože, teško li je”.

Bila sam sretna jer sam nekome pomogla i jer je nekome zbog mene bolje makar na nekoliko trenutaka. Nije mi bilo žao novca. Namjeravala sam joj pomoći i oko posla pa sam počela zvati sve koji bi joj mogli pomoći da pronađe posao. Tu sam doživjela veliko iznenađenje. Jedan dan mi je rođak javio kako traže radnicu u kiosiku i dao mi sve podatke. Odmah sam joj ih poslala, i napisala neka mu se samo javi, posao je njen. Odgovor koji sam dobila, bio je: ” Hvala ti puno, hvala ti što misliš na mene, javit ću im se, ali moram ti reći da to nije za mene. Ne podnosim puno kontakt s ljudima, to je za mene stres”.

Čitala sam poruku i nisam mogla vjerovati. Napisala sam joj kako joj i nije tako loše kad joj rad u kiosku predstavlja toliki stres.

Naravno, nije mi odgovorila. Na tome je naše dopisivanje završilo. Nakon nekog vremena sam slučajno vidjela kako je označila sa “sviđa mi se” odnosno lajkala na Facebooku objavu jedne moje rodice. Poslala sam rodici poruku i pitala je zna li što o toj ženi. Rekla je kako ne zna puno o njoj, ali zna da je uzimala drogu i da je zbog toga izgubila kćer. Neko vrijeme je bila na odvikavanju, ali misli kako više nije u tome, jer viđa kćer, te da ih zajedno viđa po gradu i čini joj se posve normalna. Od čega i kako živi, nije znala.

Prije nekoliko dana sjedila sam u društvu prijateljice iz zajedničkog nam kvarta i pila kavu. Žena kojoj sam pomogla prolazila je nedaleko od nas. Kad nas je spazila, otišla je u desno mahnuvši mi samo u znak pozdrava. Nije se zaustavila kako bi popričala iako mi je ranije u porukama pisala kako mi se kad dođem želi izjadati jer nema komu. Nije izgledala kao netko tko preživljava, izgledala je normalno, dotjerano za jutarnju kavu u gradu.

Sve sam ispričala prijateljici, a ona mi je rekla kako priča koju mi je ova ispričala nije točna. Viđa svoju kćer, njeni je se nisu odrekli, živi koliko toliko normalnim životom, te mi je potvrdila kako je i ona čula da je ta žena neko vrijeme konzumirala drogu.

Sve mi je bilo jasno. Lagala me je kako bi izvukla novac. Bila sam ljuta jer sam nasjela na njenu priču.

Vjerujem kako nisam jedina, jer naslušam se ja priča o neimaštini kad odem kući, u Hrvatsku.

I ne samo ja, već i drugi naši iseljenici. Još uvijek u domovini ima puno njih koji misle kako mi u Njemačkoj zarađujemo velike novce pa što nam je “posuditi” nekoliko stotina eura. Puno je onih koji kažu kako nema posla, ne mogu pronaći posao a radili bi, a i vi u Fenixu ste već pisali o poslodavcima koji u Hrvatskoj ne mogu pronaći radnike. Neki ljudi jednostavno ne žele raditi, lakše im je jadikovati i stvarati od sebe žrtvu.

Pišem vam ovo jer želim upozoriti ne samo hrvatske iseljenike već i Hrvate u domovini da ne nasjedaju na tužne priče i neka dobro provjere što se iza tih tužnih priča doista nalazi. – piše čitateljica Fenix Magazina.

Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0