Dane Jurić, sin Frane, majke Kate, rođene Laća, kćeri Nike i majke Ike, kako se često sam predstavlja, živi u Dubravicama kod Skradina. Ima 70-tak godina i živi za svoju djecu, ženu Jelu, ali ni dan ne može zamisliti bez glazbe.
Svira gusle, usnu harmoniku, gajde… Dvije zbirke njegovih pjesama su već tu, u pripremi je i treća.
Gusle moje, stari instrumentu, proslavljene po cijelome svijetu, kad bi mi ko milijune dao, bez gusala ja ne bi ostao…
- Po prirodi sam čovjek veseljak. Pisme sam pisao još od malih nogu. A gusle nisam počeo dok nije došao onaj nesretni rat. Onda sam pisao neke stvari i ljudi su više voljeli da uz gusle ja to njima ispričam nego da ovako izrecitiram, to je kao manje dosadno – priča za HRT šjor Dane.
Ko upitnik na Tuđmana stavlja, taj slobodno nek mi se ne javlja. To je vladar iznad svih vladara, naša povijest i nova i stara.
To je pjevanje, kaže, najjednostavnije i ljudi ga jako vole. Zato ga i stalno zovu - nema sela od Bribirskih Mostina, od Skradina do Zadra gdje nije bio na folklornoj večeri.
70 ja sam premašio, al razuma nisan izgubio, škole neman, neman, neman fakulteta, domovina je moja za me sveta...
Šjor Dane voli svoj kraj i svoj život. Dubravice ne bi mijenjao, kaže, nizašto.
-Tu sam odživio život, uvijek od svog rada. Meni je ovdje najsigurnije, evo kad pogledate Slavoniju i neke krajeve, to nosi poplava, odronjava se teren, ovdje ne. Za 15 minuta si na autoputu, za 15 minuta na Krki, za 15 minuta na moru, ako ćeš raditi, imat ćeš, nema biljke koja ne rađa u našem polju. Ja sam orao konjem, magarcem, radio sam, a danas imam traktor – kaže.
Živi od mirovine, ali ima svoja polja i neumorno radi.
-Imam 100 maslina, proizvodim što treba, najsretniji sam kad mi dođu dica. Imam troje dice, šestero unučadi i troje praunučadi. I kad njima dida može stoju ubaciti ili nešto u torbi, to je… to je život – smije se.
Svak ko želi živit malo dulje, mora trošit maslinovo ulje. Pravog ulja, eko zdrave hrane, to imate u Jurića Dane…
Bio je u Göteborgu, u Švedskoj, kod naših iseljenika, u Münchenu, u Beču, na Međunarodnoj smotri folklora dva puta, u Hercegovini, po Zagori, Osijeku, Vukovaru… Bio je i u Trossingenu, sudjelovao na prvenstvu svijeta usne harmonike.
- To sam ja od malih nogu svirao, ali nikad nisam mogao zamisliti da ću ići na prvenstvo svijeta usne harmonike u Trossingen, to je bilo 2009. godine. Među 28 svirača usne harmonike, bio sam, dijelili smo ja i još jedan 4. i 5. mjesto, jednako bodova, ovi su ljudi svi imali note i svirali su po notama, a ja sam, moje sviranje oni su nazvali slobodni stil, tako da su me proglasili najatraktivnijim sviračem slobodnog stila – priča nam Dane.
Ja san guslar, prvi u mom selu, imam svoju dragu ženu Jelu, kravu muze i ovce mi čuva, pere, pegla i ovce mi kuva. Roditelje je poštovala meni kao da su njezini rođeni, svaki posa' u polju mi radi, ore, kopa i krumpire sadi…
- Moja sadašnja baba, moj ministar unutarnjih poslova, ona je prvi junak opjevan na mojoj gusli – smije se Dane i priznaje kako nije lako živjeti s njim i njegovim sviranjem jer se guslanje uči praksom, a ne iz knjige. Zna se i po noći dizati kada mu neka pjesma ne daje mira.
Ali baka Jela je na sve to navikla. I ako njen Dane po noći svira, ona se okrene na drugu stranu i spava. Sve se može, kaže, treba se ponekad i otrpjeti nešto jer je najljepši mir u kući.
