Zagrebačku glumicu Antoniju Stanišić Šperandu dio javnosti poznaje po sjajnim kazališnim ulogama u Gradskom dramskom kazalištu Gavella, dio po filmskim ulogama, dio po utjelovljenju Bele u humorističnoj TV seriji „Zauvijek susjedi“, mlađa publika prepoznala bi i njezin glas koji je oplemenio mnoge sinkronizacije crtanih filmova i audioknjige, ali kad bismo trebali nabrojiti sve važnije angažmane i talente svestrane umjetnice, jedan bi intervju bio premalo. S Antonijom Stanišić Šperandom razgovarali smo tijekom njezina kratkog odmora u Dalmaciji, a povod je i izlet u sasvim novi žanr – dječju književnost. Nedavno je izdana njezina slikovnica „Siri“, s fantastičnim ilustracijama Andreje Živko, a njihova zajednička umjetnička priča o dobroti, pomaganju, opasnosti toksičnih ambicija i borbama s tamnom stranom sebe oduševit će čitatelje svih generacija.
Kad ste shvatili da ste umjetnička duša i da je gluma Vaš put? Jeste li već u djetinjstvu imali ideju čime se želite baviti u budućnosti?
- Rođena sam u Požegi i imala sam sreću da nam je u osnovnoj školi na zamjenu kao profesor Hrvatskoga jezika došao Tin Kolumbić, književnik za djecu, koji je bio vrlo neklasičan profesor. Nije lektiru obrađivao standardno, nego smo radili prave male predstave kao interpretacije teksta. Kasnije me pozvao u literarnu grupu, gdje smo često morali pisati svoja zapažanja o svijetu. Bila sam četvrti ili peti razred osnovne, a on je sat počeo s Lorcinom pjesmom „Umrem li, ostavite balkon otvoren“. Dan-danas kad ga se sjetim, vidim koliko je bio ispred svojega vremena. S literarnom mi je grupom dobro krenulo, dobila sam i nagradu Modre laste, a onda me nastavnik pozvao na dramsku. Nakon toga se više nikad nisam htjela maknuti sa scene. Požega je malen grad, okolina je često sugerirala da je gluma samo hobi, da treba raditi nešto „od čega možeš živjeti“. Tu je došlo do sukoba svijeta sigurne egzistencije i mene koja želim sve što nije sigurno, koju zanima istraživanje unutarnjih svjetova. Roditelji su mnogo uložili u moje učenje stranih jezika i obrazovanje, a i uvijek sam voljela putovati, pa su rekli da upišem hotelijerski menadžment, a ako to završim, mogu pokušati s Akademijom. Nakon treće godine menadžmenta imala sam tako dobre ocjene da više nisam morala dolaziti na predavanja, iako sam bila redovna studentica, nego samo izlaziti na ispite pa sam tu situaciju iskoristila i otišla na prijamni ispit iz glume.
Jeste li glumu upisali iz prvoga pokušaja? Kako pamtite taj dio života, jeste li preispitivali svoju odluku?
- Upisala sam glumu iz trećeg pokušaja. Nakon trećeg srednje prvi sam put otišla na prijamni i ušla u uži izbor. Dobila sam slušački status uz uvjet da formalno ponovim prijamni nakon mature. Jako sam se umislila, uvjerena kako to meni lako ide, i ništa nisam radila za sljedeći pokušaj. Dva-tri tjedna prije odabrala sam neki monolog – i pala. Tada sam se jako uvrijedila i pitala je li gluma uopće za mene. Upisala sam menadžment, izgledalo je da će moj život ići u nekom drugom smjeru.
Imala sam sreće što sam za vrijeme srednje škole upoznala Mariju Kohn, prvakinju zagrebačkog HNK-a, koja mi je rekla da bi voljela da se nas dvije družimo, pijemo čaj i, onako usput, malo glumimo. Ona me postavila, ne samo kao glumicu, nego i životno. Zajedno smo prošle mnogo toga, ona je toliko vjerovala u moj talent i u mene općenito da sam morala skupiti snagu i pokušati treći put. Odlučila sam ići na prijamni i u Zagreb i u Rim, jer mi je baka s tatine strane Talijanka pa sam mogla dobiti papire. Uz Mariju Kohn, posebno sam zahvalna Heleni Buljan, koja mi je također bila mentorica, mnogo mi je pomogla oko pripreme za Italiju jer su ondje drugačija pravila prijamnih ispita. Od nje sam mnogo naučila, a kasnije sam spletom sretnih okolnosti kod nje i diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti. Prošla sam i na jednom i na drugom prijamnom pa sam se našla pred pitanjem – što sad. Kako je gluma na materinjem jeziku ipak lakša i spontanija, odlučila sam se za Zagreb.
Kako ste se snalazili u tom periodu multitaskiranja s dva studija?
- Paralelno sam završila zadnju godinu menadžmenta i prvu godinu Akademije. Danas ne znam ni sama kako sam to uspjela, nisam stizala jesti ni spavati, stalno sam putovala… Svi su mi izlazili ususret jer je na Akademiji strašan režim, od jutra do navečer, ali eto – prošlo je! Uvijek mi je bilo drago što sam znala da imam plan B, ako mi ne bude išlo kao glumici. A naučila sam i tri strana jezika, stekla znanje iz turističke geografije, psihologije, sociologije, dobila sam neku širinu koja me izgradila. Profesori su mi govorili da je prije bilo pravilo prvo završiti neki drugi fakultet, pa tek onda ići na Akademiju. S osamnaest godina još se ne znaš zaštititi od nekih situacija i životnih izazova, ima u tome nešto, čast iznimkama, naravno. Ali s dvadeset dvije si ipak zreliji i bolje znaš procijeniti što je za tebe, a što nije.
Tko provede čak i kratko vrijeme s Vama, odmah uoči da ste velika zaljubljenica u književnost. Kako se rodila Vaša ljubav prema čitanju, a kasnije i pisanju?
- Obožavam književnost. Nekidan smo suprug i ja razgovarali s kćeri o tome gdje smo najviše provodili vrijeme kao tinejdžeri – on u jednom kafiću gdje je igrao biljar, a ja u knjižnici. Nedavno sam ušla u Državni arhiv, a kad uđem na takva mjesta i osjetim energiju knjiga, to je za mene neopisivo. Pročitala sam negdje da je otac Tonka Maroevića, kad ga je doveo u Zagreb, uz sve znamenitosti s njim obišao i u Sveučilišnu knjižnicu. Kad je Tonko ušao, rekao je: „Ovo je moja domovina“. Tako se i ja nekad osjećam među knjigama, sigurno i na poznatom tlu, a opet mogu otploviti kamo god poželim. Sličan me osjećaj prožme u knjižnicama i u studiju, kad posuđujem glasove nestvarnim likovima koji postaju stvarni. Literarna grupa bila je moj dodir s pisanjem, a moja je starija sestra završila kroatistiku, pa sam uz nju saznala mnogo novih informacija koje su me zanimale. Znam da ima glumaca kojima čitanje nije najdraži hobi. Kad radim neki komad, pročitam sve do čega mogu doći o tom djelu. Dobivam kontekst, ideje, pronalazim podtekst – koji je možda bio u piscu, a nekad ga i sama izmaštam.
Ove ste godine zaplovili i u spisateljske vode – nedavno je u izdavačkoj kući Alfa objavljena Vaša prva slikovnica „Siri“, s prekrasnim ilustracijama Andreje Živko. Kako je nastala „Siri“?
-„Siri“ je nastala prije 17 godina kad sam radila projekt u Parizu s jednom predivnom glumicom koja je vodila „Hero's Journey“, nešto poput glumačkog masterclassa. U sklopu toga projekta svatko je morao napisati svoju priču, jedino je pravilo bilo da mora imati strukturu Ramajane, što znači da mora imati lik heroja, čudovišta i čarobnog pomoćnika. Tada sam napisala „Siri“, mnogo prije iPhoneova asistenta Siri. Za ime moje junakinje, leptirice Siri, inspirirala me genijalna američka spisateljica Siri Hustvedt. Kad sam to izvela na našem zadnjem satu, svi su rekli da je „Siri“ tekst za slikovnicu koja se mora objaviti. Nakon što sam se vratila u Hrvatsku, zaboravila sam priču u ladici. Igrom slučaja pisci su me mnogo pozivali da čitam na njihovim promocijama pa sam jednom prilikom pitala Miru Gavrana što misli o tekstu, njemu se jako svidio, a i ostalima koji su pročitali. Te su me afirmativne kritike razveselile, ali i dalje sam se mnogo preispitivala, sve dok nisam dobila kćer i dok nisam njoj počela čitati. Tada sam shvatila da je „Siri“ materijal s potencijalom i odlučila pokušati, ali nisam znala kako krenuti. Ta pitanja treba li prvo pronaći izdavača, urednika, ilustratora, kako to sve ide, zasula bi me uvijek kad sam imala previše glumačkog posla, pa bih uvijek stala, dok jednom nisam otišla na promociju slikovnice Andreje Živko. Nakon jedne od predstava sjedila sam s kolegom Svenom Šestakom koji je inzistirao da mu pošaljem priču i da je on proslijedi Andreji. Ona se oduševila, rekla da su to baš motivi i boje za nju, i odmah je pristala uz riječi „Ja s tobom hoću sve“. Moj je suprug predložio da pokušamo u izdavačkoj kući Alfa, odakle smo dobile potvrdan odgovor i ta je priča sad, nakon dugo vremena, dobila svoj opipljivi oblik.
Kako ste zadovoljni umjetničkom suradnjom s Andrejom Živko i njezinom vizijom Vašega teksta?
- Andreja mi je rekla da podijelim priču u odjeljke kako ih zamišljam uz ilustracije, a imala je potpunu slobodu što se tiče stila. Spomenula sam joj samo da volim kadriranje, primjerice krupni kadar ljubičastih očiju kamena Titusa, što je ona odmah prihvatila. Mislim da neke stvari ne moraju biti izrečene do kraja, dovršene, već više poticaj ili sugestija, to volim i na filmu. Čim je došla do mene s mapom, onako starinski, debeli papiri oslikani bojama, mirisi i gustoća namaza, oduševila sam se. Baš smo se našle!
Što želite postići tekstom svoje slikovnice, kakav trag želite ostaviti, pogotovo u djeci?
- Htjela sam djecu podsjetiti da je život jedna velika transformacija, kao što se leptir transformira iz gusjenice, da se cijeli život možemo, smijemo i moramo mijenjati. Želim da se usude napraviti nešto, da vjeruju u sve što je njihovo i što im je dano, čak ako je to nešto prešareno, preintenzivno, potpuno bez boje, preveliko ili premalo po mjerilima ovog svijeta. Vječni sam optimist, uvijek tražim žarke boje i živim punim plućima. Kad sretnem iskrenost, jednostavnost, ljubaznost, suosjećanje i dobrotu, srce mi brže zakuca. Nisam nesvjesna lošeg i tamnog, ali namjerno svoju energiju dajem lijepom i toplom i malim koracima činim barem svoj mikrokozmos ljepšim. Sve je to sadržano u liku moje junakinje Siri.
S druge strane, lik Azazela u slikovnici „Siri“, antagonist, moj je omaž Phillipeu Petitu. Davno sam pogledala dokumentarac „Čovjek na žici“ o plesaču, žongleru i akrobatu na žici, koji je možda najpoznatiji po svom pothvatu iz 1974. godine kada je razapeo svoju žicu između tornjeva Twin Towers u New Yorku, potpuno ilegalno, i prehodao je. Ostala sam fasciniriana suludošću i opasnošću njegovog sna, posvećenošću, organizacijom, izvedbom. Putom je izgubio sve ljude koji su mu godinama pomagali i bili uz njega, povrijedio ih je svojom sebičnošću i zaslijepljenošću svojim ambicijama. Ipak nije mi bio stran, mogla sam ga razumjeti, pronašla sam dodirne točke – ja sam glumica, identificiram se sa svojim ulogama, ali nisam samo to. Naš se ego tako lako zalijepi za neku ulogu, profesiju, titulu – i ograniči nas. Vlastita te ambicija može progutati a da i ne shvatiš – kao i mojega Azazela u slikovnici. Koliko god ta ambicija bila plemenita, može te zarobiti i lako postaneš svrha sam sebi. Svi se dive tvom umijeću, ali ono nema višu svrhu. Dobrota je moguća svrha. Promišljam vidove skromnosti i zabranjujem si razmetanja. Ova slikovnica je jedna od potraga za svim mojim bojama i sjenama, tamnim i svijetlim stranama, želi reći djeci da su sve nijanse u redu, pa i ako je svijet bijel ili crn, pa i ako su boje nestale.
Hoće li djeca razumjeti da u svakome od nas čuči dio toga Azazela, dio tame ili sjene?
- Mislim da hoće. Imam jedan životni primjer za to dječje razumijevanje onoga što ponekad pokušavamo sakriti od njih da ih tobože zaštitimo. Kad je moja kći bila mala, u našoj je zgradi bio frizerski salon, gdje bi ona svaki dan ušla i pozdravila. U izlogu je živjela jedna ribica u staklenki. Jednog smo dana došle i frizerka mi je počela davati neke znakove, kao da želi da se maknemo. Naime, ribica je bila uginula, a frizerka je to pokušavala sakriti od moje kćeri da se ne uznemiri. Ali ja sam rekla – Lila to mora vidjeti. Tražila je objašnjenje, procesuirala je, a onda je rekla „Mama, znaš kako ti ono kažeš, sad će se naša ribica sigurno roditi kao nešto drugo“. Pronašla je svoj način da probavi tu tešku informaciju. Djeca su mudra i nalaze rješenja bolje nego što mi očekujemo. Ne trebamo im sve bojiti ružičasto, oni su svjesni, intuitivni. Djeca i životinje su apsolutni majstori bivanja u sadašnjem trenutku., utjelovljenja igre, slobode, radosti i ljubavi. Odbijam uljepšavanja, ali zato svakodnevno tražim ljepotu u realnosti.
Osim vlastite Siri, s kojim se književnim junakinjama poistovjećujete?
- Uvijek kažem da sam kroz glumu ostvarila svoja dva najveća dječja sna, a to je da igram Heidi i Pipi Dugu Čarapu. To je bio sukus moga djetinjstva, dvije junakinje koje su toliko različite, ali obje slobodna duha. Voljela bih da svako dijete, ali i odrasla osoba, pronađe taj svoj lik koji će ga nositi kroz život, zbog kojega će letjeti prema svojim snovima i sačuvati čistoću srca.
Kako planirate uskladiti svoje glumačke obveze s onim književnima? Sad Vas čeka neki novi svijet, promocije, književni susreti…
- Jako se veselim, iako ne znam točno što me čeka. Obožavam nove početke, osjećam kao da me iza ljeta čeka nešto novo u čemu se još nisam okušala. Nadam se da će sve dobro ispasti i da ću, uz pomoć svoje izdavačke kuće, biti na visini zadatka. Djeca su najiskrenija i najteža publika, to sam naučila kroz dječje predstave. Željela sam nakon godina dramskog kazališta , ponovo raditi nešto za djecu, da me podsjete zašto se zaljubiš u zalazak sunca, knjigu, leptira, guštera ili pjesmu. Djeca imaju te iskrene i intenzivne reakcije i lako izražavaju svoje emocije koje sve oko njih mogu pretvoriti u čudo. Ne smatram se književnicom, ovo su tek počeci, ali gdje god da me put odnese, donijet će ljepotu boja Andreje Živko, a nadam se i poruku mojih riječi. Ako ta slikovnica donese neku misao, osjećaj ili spoznaju zbog koje će se čitatelj osjećati dobro i lijepo – to je to. Znat ću da sam ispričala dobru priču.