Svi su čuli za rašeljku, a rijetki su je vidjeli. Spominje se po selima, u starim razgovorima, u rečenicama koje počinju s: „Na to ti se nekad kalemilo…“, ali malo tko bi je danas znao prepoznati kad bi je susreo uz put. Rašeljka je postala gotovo fantomska biljka — postoji više u pričama nego po voćnjacima.
Možda zato što je cijeli život provela služeći drugima.
Na nju su se kalemile trešnje, višnje, maraske i svakakve pitome sorte koje bi same od sebe bile previše nježne za buru, kamen i škrtu zemlju. Rašeljka bi držala korijen, podnosila sušu, izvlačila vodu iz dubine i šutke nosila na sebi tuđi rod. Nije bila ona koja se pokazuje. Nije bila voćka zbog koje bi se djeca penjala po granama. Nije imala slavu smokve ni trešnje. Bila je podloga. Temelj. Nešto što se podrazumijeva.
A takvi najlakše nestanu iz vida.
Meni nije.
„Gledao bi grančice kao da čita ljude“
Ja sam odrasla uz čovjeka koji je kalemio sve redom. Moj otac bi u proljeće izlazio s nožićem, špagom i nekim svojim strpljenjem koje danas više nigdje ne vidim. Gledao bi grančice kao da čita ljude. Znao je gdje će što primiti, gdje neće, koja je voćka tvrdoglava, a koja zahvalna. I uvijek je negdje bila ta rašeljka — mršava, žilava, nepretenciozna — spremna da opet nosi nečiji drugi život.
Ah, otac…
Danas mi se čini da su ljudi njegove generacije bili baš poput rašeljki. Nisu mnogo tražili za sebe, ali su držali sve ostalo. Na njima su se „kalemile“ obitelji, kuće, poslovi i običaji. Oni su podnosili buru kako bi drugi imali hlad. I nisu očekivali zahvalnost jer se tada živjelo drukčije: radilo se ono što treba.
Samo što ni rašeljku ni takve ljude nitko nije naučio gledati.
Kalemljenje je bilo gotovo obred
Kad bi otac kalemio, to je bio gotovo obred. Najprije rez — precizan, miran, bez suvišnih poteza. Onda umetanje mlade grančice, pa vezivanje, pa čekanje. I nikad nije govorio „ako primi“, nego „kad primi“. Imao je povjerenje u prirodu kakvo mi danas više nemamo ni jedni u druge.
A ja sam tada mislila da je to nešto sasvim obično.
Danas bih dala pola života da ga još jednom vidim kako stoji pod stablom, briše nož o hlače i govori da ne smijem dirati kalem „jer se treba primiti“. Tek kasnije čovjek shvati koliko su nježnosti skrivali ti grubi pokreti naših očeva.
Rašeljka me zato uvijek malo zaboli.
Danas svi gledaju plod, a nitko ne pita za korijen
Jer je ostala simbol svega što je bilo nužno, a nevidljivo. Kao ljudi koji nisu imali velike riječi, ali su znali učiniti da nešto raste. Kao očevi koji nisu govorili „volim te“, nego bi ti iz pogleda iščitali sve što ti treba i prije nego zatražiš, zagrlili te baš kad treba i ulili ti sigurnost za cijeli život. Kao majke koje su posljednje sjedale za stol. Kao cijeli jedan svijet koji je nestao tiho, bez velike ceremonije.
Danas svi traže plod, cvat, boju, fotografiju za pokazati.
Nitko ne pita za korijen.