Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen u srijedu je u Europskom parlamentu izgovorila rečenicu koja je do prije nekoliko dana zvučala gotovo nezamislivo: Europska unija spremna je razmotriti mogućnost da Kanada postane njezina prva „pridružena članica”.
„Željela bih s vama raditi na otvaranju vrata Kanadi kao prvoj pridruženoj članici Europske unije”, poručila je von der Leyen kanadskom premijeru Marku Carneyju, koji je njezin govor o stanju Unije pratio u Strasbourgu. Europska komisija pritom predlaže široko partnerstvo koje bi obuhvatilo tehnologiju, obrambenu industriju, energiju, kritične sirovine, Arktik, umjetnu inteligenciju, kvantne tehnologije i kibernetičku sigurnost.
Čitava priča razvila se nevjerojatnom brzinom. Carney je samo nekoliko dana ranije govorio o želji Kanade za stvaranjem „jedinstvenog saveza” s Europskom unijom, jasno naglašavajući da Ottawa ne traži klasično članstvo. Već u srijedu predsjednica Komisije pred cijelim Europskim parlamentom javno je otvorila vrata potpuno novom statusu.
Ali postoji važna kvaka: „pridruženo članstvo” zasad ne postoji
Iako naslov zvuči kao da Kanada praktički ulazi u predvorje Europske unije, pravna stvarnost znatno je složenija.
U postojećim ugovorima EU-a ne postoji kategorija „pridružene članice”. Štoviše, članak 49. Ugovora o Europskoj uniji propisuje da zahtjev za punopravno članstvo može podnijeti „svaka europska država” koja poštuje vrijednosti Unije. Kanada zato prema sadašnjim pravilima ne može jednostavno krenuti klasičnim putem kojim su išle Hrvatska ili današnje države kandidatkinje.
Ono o čemu govore Bruxelles i Ottawa vjerojatno bi zato bio novi, posebno skrojeni oblik vrlo duboke integracije, a ne članstvo s pravom glasa u europskim institucijama.
Koliko bi Kanada imala pristupa jedinstvenom tržištu, bi li Kanađani dobili šira prava rada i boravka u državama EU-a, koliko bi Ottawa morala prihvatiti europskih pravila i kakav bi institucionalni položaj imala – zasad nije definirano.
I upravo zato je pojam „pridruženog člana” u ovom trenutku više politička najava nego gotov pravni status.
Pogled prema hrvatskom susjedstvu daje cijeloj priči dodatnu dimenziju
Iz Hrvatske cijela stvar izgleda posebno zanimljivo zbog jednog jednostavnog razloga: nekoliko država u neposrednom susjedstvu već godinama pokušava postići upravo ono što Kanada ni ne traži – punopravno članstvo.
Najdalje je stigla Crna Gora. Do sredine srpnja ove godine otvorila je svih 33 pregovaračkih poglavlja, a 18 ih je privremeno zatvoreno. Države članice već su pristale započeti i izradu pristupnog ugovora, pa Europska komisija Crnu Goru otvoreno opisuje kao predvodnicu procesa proširenja.
Albanija je također znatno ubrzala. U srpnju je prvi put privremeno zatvorila tri pregovaračka poglavlja – znanost i istraživanje, obrazovanje i kulturu te vanjske odnose.
Situacija s državama koje neposredno graniče s Hrvatskom znatno je složenija.
Bosna i Hercegovina ima status kandidatkinje, a Europsko vijeće još je u ožujku 2024. odlučilo otvoriti pregovore. Ipak, predsjednik Europskog vijeća António Costa još je u lipnju ove godine u Sarajevu govorio da je zemlja tek „nekoliko koraka” udaljena od sljedeće konkretne faze procesa i pozvao vlasti na ubrzavanje reformi.
Srbija pregovara već godinama, dok je Sjeverna Makedonija međuvladinu konferenciju održala još 2022., završila screening, ali i dalje mora ispunjavati uvjete potrebne za daljnje otvaranje pregovaračkih klastera.
Dakle, priča se ne može svesti na jednostavno „Kanada ulazi preko reda”. Kanada ne prolazi proces pristupanja EU-u i zasad joj nije ponuđeno punopravno članstvo. Zemlje zapadnog Balkana, s druge strane, žele upravo to, zbog čega moraju uskladiti ogromne dijelove zakonodavstva s europskom pravnom stečevinom, provoditi reforme pravosuđa, javne uprave, gospodarstva i demokratskih institucija te na kraju dobiti jednoglasnu suglasnost svih članica.
No politička optika teško se može ignorirati.
Balkan čeka desetljećima, Kanada je odgovor dobila gotovo odmah
Europska perspektiva zapadnog Balkana službeno je potvrđena još na summitu u Solunu 2003. godine. Više od dva desetljeća poslije većina regije još uvijek nije u Europskoj uniji.
Nasuprot tome, kanadska ideja o novom odnosu s EU-om pojavila se vrlo nedavno, a Bruxelles joj je gotovo trenutno dao najveću moguću političku pozornicu.
To ne znači da će Kanada jednako brzo dobiti i konkretna prava.
Dapače, Financial Times izvijestio je da među državama članicama postoje rezerve prema nekim kanadskim idejama, dok stručnjaci upozoravaju da „pridruženo članstvo” trenutno nema jasnu pravnu definiciju. Čak ni postojeći trgovinski sporazum EU-a i Kanade, CETA, desetak godina nakon potpisivanja još nije ratificiran u svim članicama.
Ipak, sama brzina političke reakcije pokazuje koliko se geopolitička situacija promijenila.
Zašto je Europa toliko zainteresirana za Kanadu?
Odgovor nije samo u simpatijama između Bruxellesa i Ottawe.
Kanada raspolaže velikim rezervama kritičnih minerala, energenata i industrijskih kapaciteta, posebno važnih u trenutku kada Europa pokušava smanjiti ovisnost o pojedinim globalnim dobavnim lancima.
Tu je i obrana. Kanada je već postala prva neeuropska država koja je sklopila sporazum za sudjelovanje u europskom instrumentu SAFE, a Ottawa i Bruxelles posljednjih mjeseci ubrzano povezuju obrambene industrije.
Treći faktor nalazi se južno od kanadske granice.
Odnosi Ottawe i Washingtona posljednjih su mjeseci znatno opterećeni trgovinskim sporovima. Carney zbog toga otvoreno pokušava diverzificirati kanadske gospodarske i sigurnosne veze, dok Europa u Kanadi vidi politički stabilnog partnera s kojim već dijeli velik dio sigurnosnih i vanjskopolitičkih interesa.
Von der Leyen je zato u Strasbourgu govorila o stvaranju zajedničkog „prostora prosperiteta i ekonomske sigurnosti”, integraciji obrambene industrije i zajedničkom radu od Arktika do umjetne inteligencije.
Može li kanadski slučaj promijeniti i način na koji se Europa širi?
To je možda i najzanimljivije pitanje cijele priče.
Europska unija posljednjih godina sve više govori o postupnoj integraciji država kandidata i prije punopravnog članstva. Zapadni Balkan već se postupno uključuje u pojedine europske sustave. Srbija, Albanija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija, primjerice, napreduju u integraciji u jedinstveni europski platni prostor, a EU pregovara i o daljnjem približavanju regije jedinstvenom tržištu.
Ako se za Kanadu doista izgradi potpuno novi institucionalni model između običnog partnerstva i članstva, teško je očekivati da se neće pojaviti pitanje može li se slična arhitektura jednog dana primjenjivati i drugdje.
Za države zapadnog Balkana to ipak ne bi automatski značilo kraći put do punopravnog članstva. Ali bi moglo dodatno otvoriti raspravu o Europi s više razina integracije – u kojoj neke zemlje sudjeluju u tržištu, sigurnosti, fondovima ili pojedinim politikama mnogo prije nego što postanu članice sa svim pravima.
Za sada je sigurno samo jedno: Kanada sutra neće postati 28. članica Europske unije. No činjenica da Bruxelles ozbiljno razmatra potpuno novu kategoriju odnosa s državom s druge strane Atlantika pokazuje koliko ratovi, trgovinski sukobi i promjene odnosa sa Sjedinjenim Državama ubrzano mijenjaju ono što se donedavno smatralo čvrstim granicama europskog projekta.
A iz Hrvatske će se taj proces posebno pozorno promatrati – jer su zemlje kojima je punopravno članstvo obećavano više od dvadeset godina doslovno s druge strane naše granice.