Problem nije samo u vikanju nego i u teškoćama s kontroliranjem emocija zbog kojih roditelji često podižu glas. Povremena burnija reakcija zbog stresa ili frustracije nije isto što i odrastanje u domu u kojem je vikanje svakodnevica.
Takvo okruženje kod djece može stvoriti osjećaj nesigurnosti i stalnog opreza, a neki obrasci ponašanja mogu ih pratiti i u odrasloj dobi, piše YourTango.
Skrivaju stvarne osjećaje
Ako dijete nauči da bi izražavanje zabrinutosti, ljutnje ili nezadovoljstva moglo izazvati novu svađu, s vremenom može početi potiskivati vlastite osjećaje.
U odrasloj dobi takve osobe često izbjegavaju sukobe i zanemaruju vlastite potrebe kako bi sačuvale mir. Otvoreno govoriti o onome što ih muči može im biti teško jer i dalje očekuju ljutnju, kaznu ili odbacivanje.
Nemirni su u stresnim situacijama
Odrasli koji su odrastali uz često vikanje mogu biti posebno osjetljivi na stres. Kada nešto ne ide prema planu ili primijete da je netko uzrujan, mogu brzo očekivati najgori mogući ishod.
Neki reagiraju obrambeno ili ulaze u sukob, dok drugi postaju izrazito nemirni. Ako su kao djeca naučili potiskivati osjećaje kako bi održali mir u kući, kasnije im može biti teško nositi se s napetošću.
Teško prihvaćaju kritiku
Ako su pogreške u djetinjstvu često bile praćene vikom i kažnjavanjem, čak i dobronamjerna kritika u odrasloj dobi može zvučati kao upozorenje da su ponovno „u nevolji“.
Umjesto da kritiku dožive kao priliku da nešto nauče, mogu je shvatiti osobno i odmah početi kriviti sebe.
Osjetljivi su na povišen ton
Osobe koje su tijekom odrastanja često slušale vikanje mogu biti posebno osjetljive kada netko podigne glas.
Povišen ton može kod njih automatski izazvati osjećaj prijetnje i podsjetiti ih na neugodne situacije iz djetinjstva, čak i kada su svjesni da trenutačna situacija nije ista.
Teško vjeruju drugima
Ako su roditelji, od kojih dijete očekuje sigurnost i zaštitu, istodobno bili izvor straha, povjerenje u druge kasnije može biti teže izgraditi.
Takvim se osobama može biti teško otvoriti bez osjećaja ranjivosti, a ponekad unaprijed očekuju da će ih drugi povrijediti, kritizirati ili odbaciti.
Pretjerano ugađaju drugima
Djeca na koju se često vikalo mogu naučiti da će sukob izbjeći ako preuzmu krivnju, ispričaju se ili svoje potrebe stave u drugi plan.
Ono što je u djetinjstvu služilo kao način izbjegavanja vikanja kasnije može postati ustaljeni obrazac. Zbog toga često stavljaju tuđe raspoloženje i potrebe ispred svojih te pokušavaju svima udovoljiti.
Teško se odnose prema autoritetima
Ako su roditelji kao prvi autoriteti bili izvor straha, kasnije se može razviti nepovjerenje prema drugim osobama na pozicijama moći, primjerice nadređenima na poslu.
Autoritet mogu povezivati s ljutnjom, kaznom ili nepredvidivim ponašanjem, zbog čega se u takvim odnosima teško osjećaju potpuno sigurno i opušteno.
Umanjuju vlastite osjećaje
Osobe koje tijekom odrastanja nisu imale priliku naučiti zdravo izražavati emocije kasnije mogu imati poteškoća s razgovorom o vlastitim osjećajima.
Mogu se pretjerano ispričavati, izbjegavati sukobe ili sami sebe uvjeravati da ono što osjećaju „nije važno“. Takav obrazac može se odraziti i na njihove odnose jer vlastite osjećaje i potrebe često stavljaju u drugi plan.