Pola stoljeća potrage, desetljeća znanstvene upornosti i jedno izvanredno arheološko otkriće pretvoreni su u dokumentarni film koji je oduševio splitsku publiku. Švicarski redatelj Sébastien Reichenbach jedan je od velikih dobitnika 9. Međunarodnog festivala arheološkog filma (MFAF), koji je u srijedu, 28. listopada, završio u splitskoj Kinoteci Zlatna vrata.
Njegov dokumentarac „Artemida – izgubljeni hram” (Artémis, le temple perdu) osvojio je čak dva priznanja – prvu nagradu publike i prvu nagradu studentskog žirija. Riječ je o švicarsko-francuskom ostvarenju iz 2023. godine koje u 52 minute donosi priču o pronalasku jednog od najzagonetnijih svetišta antičkoga svijeta.
Nakon dodjele nagrada razgovarali smo s redateljem koji nije skrivao zadovoljstvo festivalskim uspjehom, a tijekom razgovora doznali smo da njegov dolazak u Split nije bio prvi susret s Dalmacijom.
Više od 50 godina tražili su izgubljeno svetište
U središtu filma nalazi se gotovo nevjerojatna znanstvena priča. Artemidino svetište u Amarintu, na grčkom otoku Eubeji, stoljećima je bilo poznato iz antičkih pisanih izvora, ali njegova točna lokacija dugo je ostala nepoznata.
Jedan od najzaslužnijih za rješavanje te zagonetke bio je švicarski arheolog Denis Knoepfler, koji se još šezdesetih godina prošlog stoljeća počeo baviti potragom za izgubljenim svetištem. Njegova istraživanja trajala su desetljećima, a upornost se naposljetku isplatila 2017. godine, kada je švicarsko-grčki arheološki tim identificirao ostatke svetišta.
Otkriće se ubraja među najvažnije arheološke pronalaske u Grčkoj posljednjih desetljeća, a otvorilo je nove mogućnosti proučavanja starogrčke religije i kultova.
„Film govori o otkriću antičkog svetišta u Grčkoj, koje je pronašao švicarsko-grčki arheološki tim. Bilo ga je iznimno teško pronaći, a potraga je trajala više od 50 godina”, ispričao nam je Reichenbach, objašnjavajući zašto ga je ova tema toliko zainteresirala.
No njegov film ne donosi samo priču o konačnom otkriću. Prati i ljude koji su desetljećima pokušavali riješiti zagonetku te pokazuje kako se strpljivim znanstvenim radom može rekonstruirati davno izgubljeni dio povijesti.
Arhivske snimke iz sedamdesetih, animacije i deseci istraživača
Poseban izazov bio je povezati povijest višedesetljetne potrage sa suvremenim arheološkim istraživanjima.
Redatelj nam je otkrio da je tijekom snimanja pratio arheološki tim koji je 2022. godine nastavio istraživati lokalitet. U tim je istraživanjima sudjelovalo pedesetak ljudi, a pred kamerama su se nizali novi nalazi i zanimljivi detalji.
„Imali smo i arhivske materijale još iz sedamdesetih godina. Koristili smo animacije kako bismo pokazali kako je život u drevnom svetištu mogao izgledati”, objasnio je.
Upravo je spajanje arhivskog materijala, suvremenih istraživanja, animacija i zvuka postalo jedan od glavnih elemenata dokumentarca. Time je priča koja se proteže kroz više od pola stoljeća dobila filmsku dimenziju razumljivu i gledateljima koji se inače ne bave arheologijom.
„Na filmu je radilo između 10 i 15 ljudi”
Iako je Reichenbach naviknut raditi različite vrste filmskih projekata, ovaj dokumentarac zahtijevao je znatno veći produkcijski angažman.
„Inače radim komercijalne i naručene kratke filmove, ponekad s malim timom, a ponekad samostalno. No na ovom projektu imali smo veliku ekipu, između 10 i 15 ljudi”, ispričao je za Dalmaciju Danas.
Posebno je istaknuo važnost suradnika zaduženih za snimanje, montažu, zvuk, glazbu i animacije. Film je nastao u produkciji kuće Climage, a producent je Stéphane Goël, uz sudjelovanje švicarske televizije RTS i francusko-njemačke televizijske kuće ARTE.
Reichenbach naglašava da završni rezultat nije djelo samo jednog čovjeka, nego zajednički rad brojnih talentiranih profesionalaca.
Film je obišao europske festivale, a dostupan je i na ARTE-u
Dokumentarac je nastao 2023. godine, a nakon televizijskog prikazivanja u Švicarskoj i Francuskoj započeo je njegov festivalski život.
Kako nam je ispričao redatelj, film je prikazivan na brojnim europskim festivalima, među ostalim u Grčkoj, Francuskoj i Italiji. Splitsko izdanje MFAF-a sada mu je donijelo još dva vrijedna priznanja.
Zanimljivo je da su ga u Splitu posebno nagradile dvije različite skupine gledatelja – festivalska publika i studentski žiri. Time je dokumentarna priča o arheologiji, koja na prvi pogled može djelovati kao tema namijenjena užem krugu stručnjaka, pokazala da može privući i širu publiku.
Reichenbach nam je otkrio i da zainteresirani gledatelji njegov dokumentarac mogu pronaći putem interneta, odnosno na platformi ARTE, gdje je ponuđen za online gledanje uz najam.
Split i Hvar već su mu poznati: „Ovo je za mene posebno mjesto”
Pri kraju razgovora otkrili smo i zanimljiv detalj koji nema veze s arheologijom, ali ima s Dalmacijom.
Na pitanje je li mu ovo prvi posjet Hrvatskoj, švicarski redatelj odmah je odgovorio da nije.
Prije otprilike deset godina Hrvatsku je posjetio sa suprugom, a tijekom putovanja boravili su upravo u Splitu i na Hvaru.
„Ovo je za mene posebno mjesto. Bio sam ovdje prije desetak godina sa suprugom i bilo nam je jako lijepo”, prisjetio se Reichenbach. No Švicarac nije tu stao. "Deveti mjeseci nakon boravka u Splitu dobio sam dijete".
Otkrio nam je i da živi i radi u Lausannei, švicarskom gradu poznatom po položaju uz Ženevsko jezero. Govoreći o svojoj domovini, istaknuo je ljepotu prirode, planina i jezera, ali i razlike u odnosu na hrvatski krajolik.
Posebne uspomene na Split i Hvar tako su dobile i svojevrsni festivalski nastavak. Gotovo desetljeće nakon turističkog posjeta, Reichenbach se u Dalmaciju vratio kao filmski autor, a kući odlazi s dvije vrijedne nagrade.



