Gradovi nastali na obali stoljećima nisu gledali na more kao na prepreku, već kao na jedinu pravu cestu koja spaja ljude, običaje i sudbine. Upravo taj neraskidivi mediteranski čvor i zajednički šušur prošlosti i sadašnjosti ponovno je zaživio na šestom izdanju festivala Dani u vali, koji se od 17. do 20. rujna održao u Starom Gradu na Hvaru.
Kao jedina međunarodna manifestacija na Jadranu posvećena očuvanju maritimne baštine, festival je ove godine za zemlju partnera imao Italiju, a čast da predstavlja venecijansku lagunu pripala je čuvenoj udruzi Arzanà (Associazione Culturale Arzanà).
Iz Venecije su u starogradsku valu doplovila dva autentična tradicijska broda, donijevši sa sobom miris smole, drva i drevnih venecijanskih kanala. Iskoristili smo ovu jedinstvenu priliku za ugodan, šarmantan i dubok mediteranski razgovor s predsjednikom udruge, Giorgiom Suppiejem, čovjekom koji neumorno čuva „drvene divove“ od valova zaborava.
Čuvari mletačkog identiteta i „živog muzeja“
Dok masovni turizam i bučni motorni čamci unose nemir u kanale Venecije, udruga Arzanà još od 1992. godine vodi svoju tihu bitku za očuvanje autentičnog mletačkog pomorskog identiteta. Ime udruge potječe od starog mletačkog naziva za brodogradilište – onog istog koji je pjesnik Dante Alighieri ovjekovječio u svom „Paklu“. Za razliku od klasičnih muzeja, Arzanà djeluje kao „živi muzej“, u čijim se spremištima nalazi više od 60 autentičnih drvenih plovila.
„Naš cilj nije samo sačuvati brod kao drveni objekt, već sačuvati znanje, alate i tehniku zvanu 'voga alla veneta' – venecijanski način veslanja stojeći koji je oblikovao ovaj grad“, ističu u udruzi.
Osim očuvanja starih zanata i tradicije brodogradnje, Arzanà se glasno bori i protiv takozvanog moto ondoso – opasnih valova koje stvaraju motorni čamci, a koji oštećuju stoljetne temelje venecijanskih palača i ugrožavaju ekosustav lagune. Njihovi su brodovi redovit i prepoznatljiv prizor na manifestacijama poput Regate Storice i veslačke utrke Vogalonga.
Giorgio Suppiej, predsjednik udruge Arzanà
Gospodine Suppiej, predstavite se našim čitateljima.
– Ja sam Giorgio Suppiej, Venecijanac iz obitelji duge i stare tradicije. Moja obitelj živi u Veneciji od 1508. godine, a prije toga bila je jedna od obitelji iz velikaške zajednice Cadore, Ampezzane. Potječemo iz Cortine, a kada je Cortina nakon događaja povezanih s Cambraiskom ligom (1508. – 1509.) pripala Austriji, preselili smo se u Veneciju jer smo bili prijatelji Venecije i bavili se trgovinom drvom s Mletačkom Republikom.
Koji je bio glavni motiv za osnivanje udruge Arzanà i koje su vaše temeljne vrijednosti?
– Moja generacija je ona koja je doživjela kraj svijeta tradicionalnih radnih brodova. To je bio svijet drevnog podrijetla jer je grad Venecija – ali i sve zajednice koje su imale veze s Venecijom, a posebno Dalmacija – živio na moru, na vodi i od brodova. Ta stara povijest znanja, vještina, obrtničkih zanata, brodogradnje i pomorstva uglavnom je nestala u svojem povijesnom obliku.
Nekolicina prijatelja Venecijanaca i ja shvatili smo da je potrebno osnovati udrugu koja bi se bavila očuvanjem te povijesne baštine. To je posebno važno u Veneciji, gdje nije postojala samo jedna ili dvije vrste brodova. Svaki je zanat imao svoj brod. Samo gondola ima šest vrsta: gondola za regate, trajektna, za najam, za putnike, obiteljska gondola, gondolino... Postojalo je oko 150 različitih vrsta plovila!
Dolazak plastike i motora potpuno je promijenio način plovidbe i života; nestala su brodogradilišta i stari zanati. Zato smo 1992. godine osnovali udrugu koja je okupila stručnjake i zaljubljenike u venecijansku pomorsku baštinu.
Na kojim projektima udruga trenutačno radi i tko su vaši glavni suradnici?
– Sačuvali smo više od 60 tradicionalnih radnih plovila. Gondole ne treba spašavati jer, dok god ima gondolijera i turista, one će postojati. No sve ostale vrste brodova počele su nestajati pa smo sakupili ono što je još postojalo.
Djelujemo već više od 30 godina. Počeli smo predstavljati povijest venecijanskih brodova na pomorskim susretima u Brestu, Sèteu, Engleskoj, Portsmouthu i Southamptonu. Sudjelovali smo i na događanjima u Rovinju, povezanim s njihovim regatama i Muzejom batane. Krku smo darovali jedan bragozzo, koji je izvrsno obnovljen u sklopu projekta „Mala barka“.
Inače, ja sam i predsjednik Odbora za blagdan Festa della Sensa u Veneciji, svečanosti kojom počinje proslava simboličnog vjenčanja Venecije s morem. Počeli smo obnavljati odnose sa svim zajednicama – od Rovinja i Poreča do Kotorskog zaljeva i Hvara, kamo nam je 2015. godine stiglo prekrasno izaslanstvo. S komiškom gajetom falkušom susretali smo se diljem Europe. To je svijet zajedničkog znanja, pomorske strasti i istih tradicijskih vrijednosti.
Kakvi su Vaši dojmovi o Starom Gradu na Hvaru i samoj organizaciji festivala Dani u vali?
– Organizacija je bila izvrsna, a gostoprimstvo iznimno toplo i važno. Mjesto je prekrasno. Stari Grad drevan je, dobro očuvan i obnovljen grad pun šarma, s predivnim mandračem gdje na obali još uvijek možete vidjeti stare bitve za vezivanje galija i brodova.
Ja sam ovamo prvi put stigao jedrilicom prije više od 40 godina, prije rata. Jedrio sam oko Hvara i Korčule... Dolazeći s mora, obuzme vas osjećaj da pripadamo istoj kulturi i tradiciji. Naši brodovi sliče jedni drugima, a manevri i pomorski izrazi koje koristimo vrlo su slični. Hrana je izvrsna, a dalmatinska kuhinja izvanredna.ž
Koliko zajednički susreti i festivali tradicijskih brodova pomažu u očuvanju te spone?
– More spaja. Nekada je bilo puno lakše putovati i susretati se morem nego prelaziti planine. To nam je omogućilo da stoljećima gradimo zajedničku povijest.
Susret na moru s brodovima najljepša je i najiskrenija stvar. Svijet drvenih brodova i života na vodi uvijek budi lijepe emocije. Ovdje vlada prekrasan duh prijateljstva i zajedništva. Čak i kada se održavaju regate i natjecanja, nakon toga svi ostajemo prijatelji.
Ima li u Veneciji mladih ljudi koji žele učiti stare zanate i raditi na drvenim brodovima?
– Nema ih mnogo. To je danas vrlo specijaliziran sektor jer većina radi u turizmu. No oni koji postoje izuzetno su motivirani i predani. Srećom, postoje mlađe generacije koje nastavljaju tu tradiciju. Kada plovite na drvenom brodu na jedra i vesla, ne osjećate se zakinuto u odnosu na nekoga s modernom jahtom, već osjećate ponos što čuvate dio povijesti.
Kako gledate na nautički turizam u Dalmaciji i rast cijena u usporedbi s prošlim vremenima?
– Jučer sam navršio 67 godina, a na obale Dalmacije prvi put sam doplovio s 13 ili 14 godina. Vidio sam kako se taj svijet mijenjao. Prije 40 godina ovdje nije bilo masovnog turizma i to je bila izuzetno čista, autentična i fascinantna stvarnost.
Danas osjećam malu nostalgiju za tim vremenima. Turizam se ne može zaustaviti, ali ključno je pronaći način da ga se regulira kako se ne bi izgubile te povijesne vrijednosti. Cijene diktira tržište. Važno je sačuvati preostale autentične oaze, podržavati lokalne ribare i konobe te paziti da zarada od turizma ostane lokalnoj zajednici, a ne stranim poduzetnicima. Ako se time ne bude upravljalo, riskiramo da potrošimo i uništimo preostalu autentičnu baštinu.
Vaša završna poruka kolegama pomorcima i zaljubljenicima u more?
– Vidjet ćemo se opet! Tko god dođe u Veneciju, rado ćemo ga ugostiti. More nas spaja i nadam se da ćemo se nakon ovih nekoliko dana festivala ubrzo ponovno sresti na nekoj novoj manifestaciji na vodi. Hvala vam!
Dok god u radionicama udruge Arzanà miriše drvo i dok god njihova plovila sijeku lagunu i Jadran, autentični duh Venecije i Mediterana nastavit će živjeti – na ponos svih onih koji u moru ne vide granicu, nego most.