https://www.dalmacijadanas.hr/svi-smo-online-a-nitko-nikoga-ne-cuje-umire-li-empatija-u-obiteljima-skolama-i-drustvu/U novoj kolumni u suradnji Uglešić Poliklinike i Dalmacije Danas, univ.spec.kliničke psihologije Neda Pleić piše o burnout sindromu, kroničnom stresu i pritisku stalnog izdržavanja.
Kroz prizmu dalmatinskog načina života i vrijednosti koje nosimo generacijama, donosi osvrt na važnost prepoznavanja vlastitih granica i brige o sebi.
Za Dalmaciju Danas piše univ.spec.kliničke psihologije Neda Pleić (Uglešić Poliklinika)
Kad pomislimo na Dalmaciju, najčešće zamišljamo more, sunce, mediteransku prehranu, šetnje uz rivu i druženja uz kavu. Život u takvom okruženju mnogi smatraju idealnim, a brojna istraživanja potvrđuju da priroda, blaga klima, zdrava prehrana i snažne društvene veze doista pridonose zdravlju i dugovječnosti. Ljeti gotovo svakoga dana možemo zaplivati u moru, vikendom otići u maslinik ili vinograd, prošetati uz obalu ili popiti kavu s prijateljima na terasi. Mnogima su to luksuzi, a nama dio svakodnevice.
Pa ipak, unatoč svim tim prednostima, posljednjih godina sve češće susrećemo ljude koji se osjećaju kronično umorno, preopterećeno i emocionalno iscrpljeno. Sve više govorimo o stresu, anksioznosti i sindromu izgaranja (burnoutu). Kako je moguće da u sredini koja pruža toliko zaštitnih čimbenika za zdravlje sve više ljudi ima osjećaj da više nema snage?
Odgovor nije jednostavan, ali dio odgovora krije se u vrijednostima koje smo naslijedili i načinu života koji danas živimo.
Generacije Dalmatinaca odrastale su uz poruke poput: „U radu je spas“, „Tko radi, ne boji se gladi“, „Nema kruha bez motike“ ili „Čovjek vrijedi koliko radi.“ Lijenost se nije samo osuđivala nego i ismijavala kroz izreke poput „Besposlen pop i jariće krsti.“ Takve poruke nisu nastale slučajno. Život naših baka i djedova bio je obilježen oskudicom, težakom i ribarstvom. Rad nije bio pitanje izbora, nego opstanka. Upravo zato odgojeni smo da budemo odgovorni, uporni i vrijedni, da izdržimo kada je teško i da ne odustajemo na prvoj prepreci.
Te su vrijednosti oblikovale mnoge generacije i zahvaljujući njima izgrađene su obitelji, kuće, maslinici, vinogradi i zajednice. Problem nije u tim vrijednostima. Problem nastaje kada ih pokušavamo živjeti u svijetu koji se u međuvremenu potpuno promijenio.
Nekada se radilo kako bi se preživjelo. Danas, osim što radimo svoj posao, nastojimo zadovoljiti čitav niz novih očekivanja. Želimo biti uspješni zaposlenici, dobri roditelji, pažljivi partneri, održavati društvene odnose, imati uredan dom, redovito vježbati, zdravo se hraniti, putovati i pritom voditi računa o vlastitom mentalnom zdravlju. U Dalmaciji se tome često pridružuju i sezonske obveze. Nakon redovnog radnog vremena mnogi odlaze čistiti apartmane, dočekivati goste, odgovarati na rezervacije, obrađivati vrt ili maslinik, pripremati kuću za obitelj i prijatelje ili organizirati druženja. Čak i odlazak na plažu ili večernja fešta ponekad postanu još jedna stavka na popisu stvari koje „moramo“ odraditi.
Lista naših „moranja“ postala je gotovo beskrajna.
Koliko smo puta sami sebi rekli: „Još samo ovaj tjedan.“ „Izdržat ću do godišnjeg.“ „Sad je sezona, poslije će biti lakše.“ „Još samo berba maslina pa ću se odmoriti.“ Problem je što to „još malo“ često traje mjesecima ili godinama. Kada završi jedna zahtjevna faza, gotovo uvijek započinje druga.
S vremenom se naviknemo živjeti pod stalnim opterećenjem. Uključujemo se na svojevrsni automatski pilot – odrađujemo obveze, ispunjavamo očekivanja i nastavljamo dalje, uvjereni da ćemo se odmoriti kada sve završi. No uvijek se pojavi nešto novo.
Naše tijelo pritom vrlo jasno pokazuje kada je doseglo svoje granice. Ono je iznimno sofisticiran sustav koji nam šalje signale puno prije nego što ih postanemo svjesni. Isprva se javljaju glavobolje, ubrzan rad srca, napetost u mišićima, probavne smetnje ili umor koji ne prolazi ni nakon sna. Kasnije primjećujemo da smo razdražljiviji, teže se koncentriramo, zaboravljamo obveze, gubimo motivaciju ili se povlačimo od ljudi. Neki reagiraju tako da rade još više, uvjereni da će tako sve držati pod kontrolom. Drugi počinju odgađati obveze, gube interes za stvari koje su ih nekada veselile ili traže kratkotrajno olakšanje u cigaretama, alkoholu ili pretjeranim izlascima.
Nije svaka iscrpljenost znak da trebamo biti jači. Ponekad je to znak da trebamo stati.
Ako takvo stanje traje dovoljno dugo, može se razviti sindrom izgaranja ili burnout. Burnout nije običan umor koji prolazi nakon vikenda ili godišnjeg odmora. Riječ je o stanju kronične emocionalne, mentalne i tjelesne iscrpljenosti koje nastaje kao posljedica dugotrajnog stresa. Prema psihologinji Christini Maslach, burnout se očituje kroz tri osnovne dimenzije. Prva je emocionalna iscrpljenost – osjećaj da više nemamo energije ni za posao ni za ljude oko sebe. Druga je depersonalizacija ili emocionalno udaljavanje od drugih, kada počinjemo raditi mehanički i gubimo empatiju kako bismo se zaštitili od daljnjeg iscrpljivanja. Treća je osjećaj smanjene osobne učinkovitosti – uvjerenje da, bez obzira koliko se trudili, nikada nije dovoljno dobro i da više ne uspijevamo postići ono što smo nekada mogli.
Suvremena psihologija zato sve više govori o važnosti brige o sebi. To ne znači biti sebičan niti izbjegavati odgovornost. Briga o sebi znači razvijati sposobnost da povremeno zastanemo i zapitamo se: Što mi moje tijelo sada govori? Što mi je u ovom trenutku doista važno? Moram li ovo učiniti ili samo slijedim naviku i očekivanja drugih?
Ponekad je dovoljno nekoliko minuta svjesnog disanja, kratka šetnja uz more, razgovor s bliskom osobom ili kava koju ne pijemo u žurbi kako bismo ponovno uspostavili kontakt sa sobom. Takvi trenuci nisu luksuz niti gubitak vremena. Oni predstavljaju način na koji obnavljamo svoju energiju i sprječavamo da se kronični stres postupno pretvori u izgaranje.
Zanimljivo je da slične obrasce nalazimo i kod najdugovječnijih ljudi svijeta. Dan Buettner i njegovi suradnici proučavali su zajednice poznate kao Plave zone, područja u kojima živi iznimno velik broj stogodišnjaka. Otkrili su da ti ljudi ne izbjegavaju rad. Naprotiv, ostaju aktivni tijekom cijelog života, ali se prirodno kreću, imaju jasnu životnu svrhu, njeguju obitelj i prijateljstva, pripadaju zajednici, jedu umjereno i svakodnevno pronalaze načine za smanjenje stresa.
Na mnogo načina njihov način života podsjeća na Dalmaciju kakvu pamtimo iz priča naših roditelja i baka i djedova. Nije se išlo u teretanu zato što se „moralo“ vježbati. Hodalo se do polja, radilo u vinogradu ili masliniku, odlazilo u ribolov i pješice do susjeda na kavu. Ljudi su radili naporno, ali su jednako tako znali sjesti u hlad, popiti bevandu, razgovarati i odmoriti prije nego što nastave dalje.
Možda smo upravo taj dio života pomalo zaboravili.
Naši su nas stari naučili da treba raditi i biti odgovoran. Suvremena psihologija ne osporava te vrijednosti, nego ih nadopunjuje podsjećajući nas da je odmor jednako važan kao i rad. Tijelo nije stroj koji može neprestano davati, a da pritom ništa ne prima zauzvrat. Svaki dan ulažemo dio svoje fizičke, emocionalne i mentalne energije, a jednako tako moramo pronaći načine da je obnovimo.
Možda zato dalmatinska fjaka nikada nije bila poziv na lijenost, nego mudrost da čovjek zna kada treba stati. Naši stari nisu sjedili ispred kuće ili na rivi zato što nisu imali što raditi. Nakon odrađenog posla znali su sjesti u hlad, popiti kavu ili bevandu, porazgovarati sa susjedima i jednostavno biti. Danas bismo rekli da su obnavljali svoje resurse, a oni bi jednostavno rekli da žive pomalo.
Možda najveća mudrost nije u tome da uvijek možemo izdržati još malo. Možda je prava mudrost prepoznati trenutak kada više ne trebamo izdržavati, nego zastati, poslušati svoje tijelo i dopustiti si oporavak. Jer tek kada brinemo o vlastitoj dobrobiti možemo dugoročno biti prisutni za svoj posao, svoju obitelj i ljude koje volimo.