Povodom murala oslikanog na zgradi bivše vojarne Ivaniša Nelipića u Sinju te performansa kojim se, pod krinkom umjetničke slobode, relativiziraju Domovinski rat i žrtva hrvatskih branitelja, gradonačelnik Grada Sinja Miro Bulj uputio je oštru poruku autorici Jeleni Tucak i hrvatskoj javnosti.
Naglasio je kako su sloboda umjetničkog izražavanja i pravo na propitivanje društvenih tema neupitni, ali da znakovi hrvatskih gardijskih brigada, mjesta stradanja i žrtva ljudi koji su obranili Hrvatsku nikada ne smiju služiti kao kulisa za jeftinu provokaciju, ideološko dociranje i osobnu promociju.
„Hrvatski branitelji nisu rekviziti. Njihova imena, ratno znakovlje, poginuli suborci i njihova žrtva nisu igračke u rukama onih koji preko njihovih rana žele privući nekoliko minuta pozornosti.
Svatko ima pravo postavljati pitanja o ratu, miru, nasilju i ljudskoj prirodi. Svatko ima pravo na umjetnički izričaj. Ali nitko nema pravo pod krinkom umjetnosti ponižavati žrtvu hrvatskih branitelja, prekrajati povijesne činjenice niti simbole Domovinskog rata pretvarati u pozornicu za vlastito ideološko samopredstavljanje.
Pripadnici Prve gardijske brigade Tigrovi kao i svi drugi branitelji nisu otišli u rat zato što su željeli rat. Otišli su jer je Hrvatska bila napadnuta, jer su hrvatski gradovi gorjeli, jer su ubijani civili i djeca, jer su Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik i brojna druga hrvatska mjesta krvarili. Nisu osvajali tuđe. Branili su svoje obitelji, svoje domove i pravo hrvatskog naroda na život i slobodu.
Bivša vojarna Ivaniša Nelipića nije prazno platno bez povijesti i značenja. To je mjesto na kojemu je pala prva žrtva Domovinskog rata u Sinju, pokojni Luka Erceg. Zato ono mora biti mjesto pijeteta, dostojanstva i zahvalnosti, a ne pozornica za performanse kojima se vrijeđaju osjećaji njegovih suboraca, obitelji poginulih i svih ljudi koji znaju kolika je cijena hrvatske slobode.
Na mjestu natopljenom krvlju hrvatskog čovjeka ne provocira se radi aplauza istomišljenika. Ondje se zastane. Ondje se spusti glava. Ondje se šuti i zahvaljuje.
Lako je danas, iz sigurnosti slobodne Hrvatske, mudrovati što bi se dogodilo da su svi rekli ‘ne’. Hrvatski branitelji tu povlasticu nisu imali. Njima agresor nije ponudio filozofsku raspravu, nego tenkove, granate, logore, protjerivanje i smrt. Da su oni rekli ‘ne’, pitanje je bi li autorica danas u slobodnom Sinju mogla crtati murale, organizirati performanse i proglašavati svoj dom ‘nigdje’.
Nema nikakve uzvišenosti u tome da se iz sigurnosti, koju su vam drugi izborili vlastitom krvlju, docira ljudima koji su prošli bojišta, zatvore, logore, ranjavanja i pogibije svojih najbližih. Nema hrabrosti u provociranju hrvatskih branitelja. Hrabrost su pokazali oni koji su stali pred srbočetnički metak kako bi iza njihovih leđa ostali živi hrvatski ljudi i hrvatska djeca.
Ne dirajte u svetinju hrvatskih branitelja radi nekoliko minuta pozornosti. Ne gradite vlastitu vidljivost na njihovim grobovima, ranama njihovih obitelji i suzama njihovih suboraca.
Njihovu žrtvu nećemo dati nikome da je gazi, izvrće ili pretvara u jeftinu predstavu. Ne danas. Ne u Sinju. Nikada.“