Kazališni kolektiv Zašto?Teatar u Omišu predstavlja novi projekt - predstavu „Bijele noći“ po noveli Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Premijera je na programu 1. listopada u Gradskom kazalištu „Mali princ“ u Omišu, a reprizne su izvedbe 2. i 3. listopada. Režiju i adaptaciju predstave potpisuje Jakov Tralić, Sanjara tumači Mate Tavrić, a Nastenjku Ira Osibov. Glazba je djelo Bartula Radmana, kostimografija Anje Jureško, a scenografija i oblikovanje svjetla Jakova Tralića. Iza mladog kreativnog tima dugačak je period promišljanja o tekstu koji je generacija Z učinila viralnim na TikToku, a s njima smo uoči premijere razgovarali o pitanjima koja jednako opterećuju doba Fjodora Dostojevskog i naše vrijeme – sukob iluzija i stvarnosti te ljubavi i samoće.
Kako ste došli na ideju izvođenja „Bijelih noći“? U čemu vidite snagu i aktualnost toga teksta?
„Sjetio sam se teksta jer je bio popularan na TikToku i drugim društvenim mrežama prije dvije, tri godine i tad sam ga bio pročitao. Ostavio mi je dojam, ali onda je to bilo to. Tek sam se zimus čitajući Dostojevskog ponovno sjetio te novele i pomislio kako bi kazališna adaptacija bila zanimljiva s obzirom na to da su teme usamljenosti, romantiziranja života i život preko tuđih iskustava danas u digitalnom dobu još naglašenije. Pogotovo tema usamljenosti, jer u današnjem svijetu u kojem preko aplikacije možete napraviti sve – od plaćanja parkinga, potpisivanja osiguranja, naručivanja hrane pa do odabira romantičnog partnera – količina minimalne socijalne interakcije potrebne za općenito društveno funkcioniranje postaje sve manja. Zbog toga se generacija Z zatvara u sebe i sve više upija tuđe živote preko interneta – umjesto da ga iskuse sami za sebe. Taj aspekt mi je bio jako bitan u kontekstu Zašto?Teatra jer upravo je zbog toga osnovan – kako bi pružio mladima mladi teatar o temama koje se tiču njih i koje mi proživljavamo“, objašnjava nam redatelj Jakov Tralić.
Kako kao tim pristupate izazovu naoko jednostavne teme, a emocionalno kompleksne?
„Kao svakom drugom izazovu, jer svaki problem (a mi u kazalištu se uvijek bavimo upravo time, problemom) ima neki svoj korijen, koji je često čak i jednostavan. Kompleksan i zahtjevan dio posla je postavljanje točne i precizne dijagnoze, koja smisleno obuhvaća sve teme i obrasce ponašanja likova, ali onda kad ga pronađemo, sve odjednom postaje smisleno i jednostavno.“
Glumica Ira Osibov nadovezuje se na redatelja i apostrofira prostor igre i slobode u vlastitoj ulozi.
„Sve najjednostavnije mi je najzanimljivije. Što je prostor 'manje određen', to se više mogu zaigrati i eksperimentirati. Ulozi pristupam poput djeteta. Igrajući Nastenjku uzdam se u sve 'prvo' jer mislim da je najistinitije; prvu misao, prvu ideju i prvi fizički impuls.“
Kako doživljavate teme osamljenosti i ljubavi u današnjem vremenu u odnosu na Dostojevskijev doživljaj?
„Po pitanju ljubavi i osamljenosti mislim da se gotovo ništa nije ni promijenilo - upravo su zbog toga djela Dostojevskog i danas rado čitana i ne gube na popularnosti. Emocije su i dalje tu, jednako osjećamo sreću, ljubav i tugu, no ponekad ih ne znamo komunicirati, što zahvaljujući zatupljujućoj digitalnoj eri koja vlada, što užurbanosti i nedostatku vremena“, zaključuje glumac Mate Tavrić.
Njegova kolegica Ira Osibov pruža zanimljiv uvid u pitanje prihvaćanja zdrave samoće.
„Mislim da se tema osamljenosti među mladima danas često nezdravo romantizira. Čak je i ljubav romantizirana. Jako nas malo zapravo zaista može biti samo i osjećati se ugodno, počinjući od najbanalnijih situacija poput čekanja prijateljice i ne gledanja u mobitel. Ljudi koji su se sprijateljili sa svojom samoćom zaista su svoji, a to je dug proces na kojem trenutačno i sama radim.“
„Mislim da su teme u srži nepromijenjene, samo da ih današnjica samo dodatno potencira. Dostojevski je ovu novelu pisao kao suprotstavljanje tadašnjem trendu ljubavnih romana koji prate isti obrazac, pa je u Bijelim noćima postavio većinu radnje na isti način, ali neočekivano izvrnuvši narativ na kraju. Mi smo napravili sličnu stvar postavljajući našu radnju nalik suvremenom ekvivalentu – romantičnoj komediji. Gledali smo ih nekoliko tijekom proba te uvažavali bitne aspekte žanra kako bi postigli isti učinak. Po pitanju usamljenosti nije bio potreban neki poseban napor jer to je nešto što nam je svima poznato, a Dostojevski usamljenost opisuje bolno blisko nama, samo što mi danas za te pojave možda imamo drugačije nazive“, na sličnom je tragu i redatelj Tralić.
Vrlo ste mlad umjetnički tim, ali ne manjka vam iskustva s različitim profilima publike. Na kakvim projektima volite „rasti“ i s kakvom se publikom volite susretati?
„Mislim da se u takozvanim passion pojektima kao što su predstave Zašto?Teatra može vidjeti nešto što nije prisutno u regularnoj naručenoj predstavi u institucionalnom kazalištu. Osobno se volim baviti tematikom mladih, ili tematikama koje su nama osobito bitne jer mislim da nismo zastupljeni u općem kazališnom prostoru. Zbog toga bi volio da nas dođe pogledati publika naših vršnjaka, ali i ostale generacije, jer mislim da u onome što imamo za reći se svatko može pronaći“, ističe Jakov Tralić.
„Zvuči kao klišej, ali je istina: volim raditi s novim ljudima i baviti se temama koje su aktualne. Rast dolazi kao produkt tih dviju komponenti. Što se publike tiče, zadovoljstvo je 'raspravljati' s publikom koja ima sluha i aktivno sluša što imamo za reći“, naglašava Mate Tavrić, a Ira Osibov koncizno poentira: „Volim publiku koja se trudi razumjeti, a najviše onu koja je na miru sa svojim nerazumijevanjem.“
Što će gledatelji moći „ponijeti“ sa sobom kao ostavštinu ove kombinacije Dostojevskog i mladih umjetničkih snaga?
„Teško je to reći. Kako ovaj tekst ima brojne interpretacije, nismo htjeli zatvoriti vrata interpretacijama koje nisu nama bile primarne, već raditi komad kako ga mi doživljavamo, ali ako ga netko drugi drukčije doživi – super! To i ljepota s književnosti i teatrom. Samo se nadam da će ga publika doživjeti i osjetiti te izaći iz dvorane razmišljajući o temama u noveli. A uz to se nadam da će vidjeti da u Splitu (i okolici) postoje brojni mladi umjetnici koji imaju nešto za reći, kad im se da šansa i posluša ih se“, mladi redatelj izražava svoje želje, s kojima se slaže i njegova Nastenjka, Ira Osibov.
„Nadam se – puno toga, a ponajprije želju za komunikacijom i želju za međusobnim slušanjem. Zaista bih voljela da publika sluša i razmišlja o tome što gleda. Voljela bih da možda malo više sluša 'djecu', a ne odrasle.“