Nakon prvog izdanja u Opatiji, Ana Radišić 14. i 15. listopada dovodi „Nove horizonte“ u Split. U razgovoru za Dalmaciju Danas otkriva kako je iz podcasta „Putem oblaka“ nastao projekt koji okuplja publiku uživo, što je naučila gradeći vlastiti posao i zašto joj je dolazak u Split posebno važan.
Nakon Opatije, Nove horizonte sada dovodite u Split. Što splitsku publiku očekuje 14. i 15. listopada i po čemu će se ovo izdanje razlikovati od prvog?
- Očekuju ih dva dana susreta, razgovora, radionica i prije svega – ljudi i njihove priče. Više od 20 gostiju, različitih generacija, profesija i životnih putova.
Opatija je bila početak i dokaz da ono što smo godinama gradili kroz „Putem oblaka” može izaći iz digitalnog prostora i zaživjeti pred publikom. Split donosi drugačiju energiju i sadržaj potpuno prilagođen gradu u koji dolazimo. Želim da svako izdanje „Novih horizonata” ima identitet sredine u kojoj nastaje. A Split ima toliko snažan karakter koji se vidi u ljudima, temama i atmosferi cijelog događanja.
Iz tog razloga splitsko izdanje nosi naziv „Iskra koja pokreće sve”. Zanima nas što ljude pokreće, kako prolaze kroz pobjede i poraze i što ih nakon svega tjera dalje.
Okupili ste više od 20 poznatih imena iz sporta, medija, poduzetništva i drugih područja. Kako ste birali goste i postoji li netko čiju priču posebno dugo želite dovesti pred publiku?
- Nikada ne biram gosta samo zbog imena. Naravno da veliko ime privuče pažnju, ali mene uvijek zanima postoji li iza njega priča koju vrijedi čuti. Gosti dolaze iz potpuno različitih svjetova, ali svi nose iskustvo koje nadilazi ono po čemu ih javnost primarno poznaje. To mi je bilo najvažnije.
Na pozornicu ne želim dovesti medalju, titulu, funkciju ili nečiji broj pratitelja. Želim dovesti čovjeka. Sa svime što je prethodilo uspjehu – sa sumnjama, pogreškama, odnosima, prekretnicama i odlukama koje možda nikada nisu završile u javnosti.
Novi horizonti nastali su iz podcasta, nakon njega uslijedile su razne ekstenzije Putem oblaka, pa događaji uživo, a danas uključuju dvodnevni sadržaj kroz događanja, radionice i druge aktivnosti. Jeste li prije nekoliko godina, kada ste pokretali podcast, uopće zamišljali da će projekt otići u ovom smjeru?
- Nisam mogla zamisliti njegov današnji oblik, ali sam od početka osjećala da „Putem oblaka” neće ostati samo podcast. Znala sam da želim izlaziti iz zadanih okvira i pritom sam jako puno slušala vlastitu intuiciju. Nisam imala nacrt na kojem piše: prvo podcast, zatim platforma, eventi, putovanja, „Novi horizonti”… Jedno je prirodno vodilo drugome.
Kako sam ja sazrijevala, tako je i tim paralelno preuzimao sve veću ulogu, a mi smo se kao platforma razvijali i širili. Danas je iz jednog mikrofona i moje potrebe za razgovorom nastala medijska platforma, različite edicije, događanja, putovanja izvan Hrvatske, susreti uživo i zajednica ljudi koja nas prati.
Najljepše mi je što tom projektu nikada nismo unaprijed postavili granice. I preponosna sam na svoj tim koji mi nikada nije rekao „ne”, nego je hrabro ulazio sa mnom u svaku novu ideju i projekt.
Godinama smo vas poznavali prvenstveno kao televizijsko lice, a onda ste krenuli graditi nešto potpuno svoje. Je li odlazak iz sigurnosti televizijskog sustava bio najveći profesionalni rizik koji ste dosad napravili?
- Bio je jedan od najvećih, ali tada ga možda nisam ni doživljavala kao rizik koliko kao nešto što jednostavno moram napraviti.
Televizija mi je dala jako puno. Naučila me disciplini, brzini, odgovornosti, radu pred kamerom i iza nje, poštovanju prema gledatelju i cijelom timu koji stoji iza nekoliko minuta programa. I nikada ne bih izbrisala nijedan dio tog puta.
Ali u jednom trenutku osjetila sam da želim saznati što mogu stvoriti kada ispred sebe više nemam već postavljen okvir. To je istodobno nevjerojatna sloboda i velika odgovornost. Kada je nešto tvoje, nema sustava iza kojeg se možeš sakriti. I uspjeh i pogreške postaju tvoji.
Bilo je trenutaka straha, neizvjesnosti, neprospavanih noći, golemih uloga i rizika… ali ništa od toga danas ne bih mijenjala.
Danas niste samo voditeljica i autorica nego i poduzetnica koja mora razmišljati o produkciji, partnerima, timu i financijama. Koji vam je dio te nove uloge bio najteži za naučiti?
- Prihvatiti da ne mogu i ne trebam sve sama. Kada nešto nastane iz tvoje ideje, prirodni impuls je držati sve konce u rukama. Želiš znati svaki detalj i biti sigurna da će ono što nosi tvoje ime izgledati upravo onako kako si zamislila. S vremenom sam naučila vjerovati ljudima. Okružila sam se iznimnim profesionalcima koji čine moj najuži tim i volim reći da su oni moja krila za svaki novi let. Moje sidro i moj vjetar u leđa. Bez njih ništa od ovoga danas ne bi izgledalo ovako.
A poduzetništvo me naučilo i jednoj vrlo konkretnoj stvari – dobra ideja nije dovoljna. Mora biti održiva. Kreativnost, budžeti, partnerstva, rokovi, produkcija i odgovornost prema ljudima moraju funkcionirati zajedno. To je dio posla koji publika možda nikada ne vidi, ali iza nekoliko sati programa ponekad stoje mjeseci rada.
Prošli ste put od intervjuiranja drugih za televiziju do toga da sami odlučujete s kim želite razgovarati i kakav sadržaj želite stvarati. Koliko vas je ta sloboda profesionalno promijenila?
- Potpuno. Ali sloboda nije samo mogućnost da radiš što želiš. Sloboda znači da moraš znati zašto nešto radiš. Danas mogu odabrati gosta zato što me njegova priča iskreno zanima, čak i ako možda nije najočitiji izbor. Mogu ostati u razgovoru duže. Mogu dopustiti tišinu. Mogu odustati od pripremljenog pitanja jer sam u nečijem odgovoru čula nešto važnije.
To me vratilo onome zbog čega sam se uopće zaljubila u ovaj posao – znatiželji prema ljudima, slušanju i učenju kroz njihove primjere.
Putem oblaka već je prerastao početni podcast format, a Novi horizonti sele iz grada u grad. Što je sljedeće? Imate li već jasnu sliku gdje želite da cijeli projekt bude za nekoliko godina?
- Imam smjer, ali nemam potrebu imati nacrtan svaki kilometar puta.
Voljela bih da „Novi horizonti” nastave putovati, upoznavati druge gradove, ljude i publiku, pa i izvan Hrvatske. I hoće. Korak po korak, strpljivo i na sigurnim temeljima koje postavljamo na svakom novom putu. A u neke gradove ćemo se nastaviti vraćati.
„Putem oblaka” danas je puno više od podcasta i želim da živi kroz različite formate, a da pritom sačuva ono zbog čega je nastao – dobar, iskren razgovor i čovjeka u svom fokusu.
Postoji li nešto novo što pripremate, a što publika još ne povezuje s Anom Radišić – novi format, projekt ili možda iskorak izvan Hrvatske?
- Postoji. Naravno.
Međutim, neke stvari ipak moram ostaviti sebi i svom timu dok ne dođe pravi trenutak da ih podijelimo. Zanimaju me formati koji ne moraju nužno izgledati kao klasičan podcast ili intervju, kao i daljnji iskoraci izvan Hrvatske.
Jedino što ne želim jest raditi nešto samo zato da bih mogla reći da je novo. Mora postojati dobar razlog i osjećaj da imamo nešto vrijedno za ponuditi.
Split vam je i osobno važan jer je vaš otac rođen ovdje. Kada maknemo posao i Nove horizonte, kakav je vaš privatni Split, što prvo napravite ili gdje odete kada dođete u grad?
- Moj privatni Split zapravo je jako obiteljski. Vezan je uz Kaštel Kambelovac i otok Vis. Ondje sežu korijeni moje obitelji Radišić. Tata je Splićanin, uz njegov dalmatinski temperament sam odrasla, Hajduk je bio sastavni dio našeg doma, a Dalmacija je za mene od djetinjstva vezana uz obitelj, dolaske, more, mirise i ljude.
U Kaštel Kambelovcu imamo obiteljsku kuću koja me posebno veže uz mog pokojnog djeda Zvonimira. On je bio razlog tolikih naših dolazaka i zbog toga taj kraj za mene nosi emociju koju je teško prevesti u nekoliko rečenica. Kada dođem, najviše mi znači upravo taj osjećaj poznatoga i familije. Taj temperament koji razumijem bez potrebe da mi ga itko objašnjava.
Zato kažem da u Split ne dolazim kao u neki novi grad. Dolazim, na neki način, doma – samo iz drugog smjera.
Čini se da ste posljednjih godina stalno u nekoj novoj profesionalnoj fazi. Jeste li osoba koja uopće zna stati i reći „ovo što imam mi je dovoljno” ili već dok završavate jedan projekt razmišljate o sljedećem?
- Prirodno sam osoba koju pokreće stvaranje, ali i osoba koja voli pokretati druge. Ideje mi često dolaze dok još radim na nečemu drugom i dugo sam mislila da svaki taj impuls odmah moram pretvoriti u akciju. Danas ipak malo više znam stati. Jer upravo u tom stajanju, odmaku, odmoru ili odlasku iz vlastite svakodnevice često dobivam najiskreniju inspiraciju i najtrezvenije impulse.
Iznimno sam zahvalna na onome što imam i, prije svega, na ljudima koji me okružuju. Na ljudima koji moje ideje i želje pretvaraju u stvarnost, koji me prate kao tim i odgovorno rade kako bismo zajedno mogli stvarati dalje. S vremenom sam osvijestila da zahvalnost za ono što imaš i želja za onime što tek želiš stvoriti ne moraju biti suprotnosti.
Tako da – sanjam puno. Ali danas te snove pokušavam spojiti s poduzetničkim načinom razmišljanja, prizemljiti ideje, pronaći balans i istodobno uživati u onome što već živim.
A onda mirno gledati što se sljedeće otvara na horizontu.