Jurica Galić Juka svoj putopis iz Nigerije ekskluzivno objavljuje na Dalmaciji Danas.
1. dio - Lagos između kiše, Kalakute i ljudskih sudbina
Moje putovanje započelo je u utorak u 7 sati transportom od splitske četvrti Kile do autobusnog kolodvora. Ugodnih petnaest minuta vožnje. Slijedio je autobusni prijevoz do zagrebačkog kolodvora, transfer od kolodvora do aerodroma, pa redom letovi: Zagreb – Beč, Beč – Adis Abeba (prelazak u srijedu) i Adis Abeba – Lagos.
Na potonjem sam se probudio (o da, itekako spavam u avionu) negdje iznad sjeverne Nigerije. Upravo na mjestu kamo zapravo idem nakon dolaska u Lagos na jugu zemlje.
Tek u zraku čovjek shvati koliko je naša Zemlja lijepa i fascinantna. U beskrajnoj savani, prožetoj niskim raslinjem i crvenom zemljom, ljeskali su se krovovi malih sela, poput krhotina srebra. Do njih su vodile makadamske ceste koje su iz zraka nalikovale mravljim putevima.
Tko je sretniji?
Nevjerojatno je koliko duša dijeli ovaj zajednički svijet. Svatko sa svojim mogućnostima; u ovom slučaju jedni u selu usred savane, drugi u avionu iznad njih, apsolutno nesvjesni jedni drugih, a opet svi sa svojim snovima, željama i borbama.
Teško je reći tko je tu sretniji ili ispunjeniji, ali jedno nam je svima zajedničko: biološki imamo samo ovaj život i na nama je kako ćemo ga iskoristiti, naravno, ovisno o okolnostima našeg rođenja i brojnim drugim faktorima.
U Lagosu iznenađujuće brzo rješavam administrativne obaveze. Nakon dva dana putovanja, red je bio da odmorim uz pivo i prijatelja Ivana iz Moskve s kojim sam već ranije putovao.
U Lagosu sam ostao tri noći u hotelu u središnjem dijelu grada. Gotovo svaka trgovina i hotel imali su svog zaštitara na ulazu. Jedan me uporno uvjeravao da sam vojnik, a ja sam nakon nekoliko pokušaja odustao od objašnjavanja da sam “umjetnik”.
Nakon toga pitao me želim li sparirati na ulici, ali po dambe pravilima – lokalnom obliku boksa o kojem ću još pisati. Ipak, ljudi su na ulicama bili srdačni; gotovo svi pozdravljaju i nešto dobacuju u prolazu.
Hotel u kojem sam spavao bio je strogo čuvan, ali određeni ljudi ipak su imali “poslovnu” privilegiju ulaska. Jedna od njih bila je Audora, kako mi se predstavila kada je pitala može li sjesti za moj stol.
Najprije je rekla da je tu zatekla "slučajno", zatim da radi u spa centru, da bi me na kraju pozvala “na druženje” za sto dolara.
Nakon mog odbijanja cijena je pala za čak osamdeset posto, a kada je shvatila da od posla neće biti ništa, pitala me imam li koji keks sa stola. Dao sam joj cijelu kutiju od srca i poželio laku noć.
Ne sudim jer nemam pravo na to. Život često određuju okolnosti. Da je rođena, primjerice, u Švicarskoj, možda bi danas bila liječnica ili odvjetnica, a ne žena u kasnim pedesetima koja svoje tijelo nudi u bescjenje i moli malo hrane. Iako sam se tijekom života nagledao previše tužnih ljudskih sudbina, empatiju nikada nisam izgubio.
Kišni dan s poznatima
Jutro je započelo snažnom kišom, a kada ovdje kiša pada, pojedine se ceste pretvaraju u male rijeke. Tada i inače ogromne gužve postaju gotovo nepodnošljive.
Fasciniralo me kada je automobil iz suprotnog smjera razbio retrovizor autobusa u kojem sam se vozio, a vozač se nije ni osvrnuo. Mišljenja sam da kod nas takva situacija teško bi prošla bez krvi.
Zbog kiše dan je prošao u obilasku zatvorenih lokacija. Prva među njima bila je poznata galerija Nike Art Gallery, gdje sam imao čast upoznati “Mamu Nike”, kako od milja zovu osamdesetogodišnju vlasnicu Nike Davies-Okundaye - ženu snažne energije, poznatu nigerijsku umjetnicu i dizajnericu.
Osim fotografije s njom, ispred muzeja Kalakuta fotografirao sam se i sa sinom još jedne nigerijske legende. Seun Kuti jedan je od sinova legendarnog Fele Kutija, glazbenika koji je simbolično osnovao tzv. Kalakuta Republiku u Lagosu – središte afrobeat kulture i otpora nigerijskoj vojnoj vlasti.
Vojska je 1977. godine brutalno napala i spalila Kalakutu, nakon čega je postala simbol borbe protiv represije i umjetničke slobode.
Ipak, za razliku od svoga oca, Seun je odabrao nešto drukčiji put. Nakon što smo se fotografirali, povukao je dim jointa, sjeo u svoj skupocjeni automobil, pojačao glazbu i uz snažan beat spalio gume na uglu ulice.