Umro je Ivo Bego, legendarni igrač Hajduka.
Nije šjor Ivo bio samo igrač, pa da sada pišemo o broju osvojenih trofeja, titula, golova, medalja. Toga kod Ive baš i nije bilo. Ivo je jednostavno bio – Hajduk. U punom smislu te najljepše riječi koja odzvanja, baš onako kako Miljenko Smoje progovara iz usta profesora Barača u svom Velom mistu: "Zaštita slabome, prkos moćnome, klub neka se Hajduk zove."
A dugo je trajala ta odanost, pa i opčinjenost voljenim klubom. Još kao dječaci došla su tri brata Bego kraj stare murve, ostvariti najveći san svakog splitskog diteta, čuvši one slatke riječi: "Mali, dođi sutra na plac."
I ostavila su braća Bego ogroman pečat u Hajduku. Najveći uspjeh ostvario je najmlađi brat Zvonko, osvojivši zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Rimu 1960., pa mu gledamo pločicu s imenom među splitskim zaslužnim olimpijcima u gotovo svakovečernjim šetnjama splitskom Zapadnom obalom.
I baš nas je nedavno ponijela jedna fotografija na Facebook stranici "Hajduk kroz povijest". Na slici navala iz snova: Papec, Vukas, Anković, Šenauer i Zvonko Bego. Mislili smo baš napisati nešto o, po nama, najboljoj Hajdukovoj napadačkoj liniji ikad. Ali smrt šjor Ive bila je, nažalost, brža.
Treći, srednji brat Boran Bego, reći će stariji Spličani, bio je još najtalentiraniji od sve braće. Zato je i dobio nadimak Kubala, prema velikom mađarskom i španjolskom nogometašu, kasnijem izborniku reprezentacije Španjolske – Ladislavu Kubali.
Poslije je Borana nogometni put vodio do "Varteksa", a koliko su Bege bili opčinjeni nogometom, svjedoči i to da je i Boranova supruga Ankica bila krajem osamdesetih predsjednica Ženskog nogometnog kluba "Jugoplastika", pa je i autor ovih redaka o tome radio jedan od svojih prvih novinskih tekstova dok su Splićani još u čudu gledali u ženski nogomet.
Nisu Bege s Hajdukom osvajali titule, zahvatila ih je ona kriza šezdesetih, doba sivila na Starom placu, ali ostavili su nešto puno više: odanost, ljubav prema bijelom dresu, kao neizostavan dio splitskog nogometnog romantizma, koji je ostao možda još samo u tragovima u pokojoj čakuli hajdukologa, na Pjaci ili Cankarevoj...
I nismo bezveze pisali zadnjih godina, svaki put kada bi skupina veterana Hajduka posjetila Ivu Begu u njegovu domu.
Pa je lijepo bilo vidjeti uz šjor Ivu: Šurjaka, Vulića, Zonzija Ivkovića, Katalinića i neizbježnog organizatora i prijatelja mnogih generacija hajdukovaca Tonća Kristića Đigija, jednog od posljednjih čuvara hajdučke ostavštine.
Adio, šjor Ivo, hvala Vam za sve i falit ćete. Puno ćete falit...
