Onda brojni pozivi Ivanovih poštovatelja i prijatelja.
Vijest je, nažalost, bila točna.
Sinoć je u bolnici u Zagrebu preminuo Ivan Gudelj, legenda Hajduka, jedan od najvećih i najboljih hrvatskih nogometaša svih vremena, idol naših odrastanja, borac na terenu, srce i znalac velikog Hajduka.
Još pamtimo onaj blatnjavi dres s utakmice Kupa UEFA protiv Dnjepra, kao primjer hajdučke borbenosti.
„Gudelj je dao tada strašnu utakmicu“, govorio je godinama poslije legendarni Ivanov trener Stanko Poklepović.
A težak je ipak bio taj život i ta velika, ali bolešću hepatitisa prekinuta karijera.
Došao je na Stari plac kao momčić iz svojih Zmijavaca, točnije kao junior obližnjeg „Mračaja“, kluba koji je hrvatskom nogometu podario velike igrače.
Prihvatio ga je njegov prvi trener u Hajduku, Andrija Anković. Trebalo se onda izboriti za mjesto u velikom gradu i velikom klubu.
Ali što se nogometne igre tiče, odmah se vidjelo koga Hajduk ima za buduće dane.
Ubrzo je postao kapetan juniora, osvajač turnira „Kvarnerska rivijera“, predvodnik mlade zlatne reprezentacije, prvaka Europe.
Onda su došle velike hajdučke godine, titula prvaka 1979., Kupovi 1984. i 1987., mitske europske utakmice s Hamburgerom, Valencijom, Spartom, Tottenhamom, Dnjeprom.
Svima je dao golove, Valenciji tri, Dnjepru dva. Najbolji je bio igrač reprezentacije bivše države na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982., izabran je i u momčad tog Svjetskog prvenstva, na kojem su nastupili i Zico, i Maradona i Platini, kada je briljirao Paolo Rossi.
Baš smo nedavno na YouTubeu vidjeli jedan njegov gol Rijeci na Poljudu, prešao je sam sve od centra do gola suparnika i zabio za pobjedu svoga Hajduka.
„Taj mi je gol posebno drag, nisu mogli nastupiti ni Zlatko ni Baka, morao sam preuzeti stvar u svoje ruke.“
Onda je stao na centru, tamo 1986. u derbiju s tada najvećim rivalom, Crvenom zvezdom. Nije mogao više, bolest je prekinula karijeru u tom trenutku jednog od najboljih europskih nogometaša.
Krenuo je poslije u trenerske vode. Bio je izbornik reprezentacije hrvatskih svećenika, što mu je bilo posebno drago.
Vodio je Segestu iz Siska, tada organiziranog i stabilnog prvoligaša, austrijski Steyr. Dočekao je biti i trenerom Hajduka u sezoni 2005./06.
Volio je svoje igrače.
„Eee, da mi je s Nikom Kranjčarom zaigrati pa na centarfora“, znao bi reći.
Posebno je bio vezan za svoje stobrečko razdoblje, kada je s prijateljem Čičkom uveo „Primorac“ u Prvu HNL.
„Sve si napisao, a drago mi je da si spomenuo Čička“, rekao mi je nedavno, osvrćući se na jedan moj tekst o njegovoj karijeri.
A stvarno je velika ta igračka karijera bila, Gudelj je stvarno prvo ime Hajdukovih osamdesetih, razdoblja kad se u Splitu igrao europski nogomet.
A baš je nedavno u Osnovnoj školi u Stobreču imao predavanje za djecu o marljivosti, učenju, sportu, ali i kako se vratiti i podići nakon teških događaja u životu, gdje su i novinari nazočili.
Dotrčala mu je tada i unuka u zagrljaj svome didu Ivanu...
Mislili smo da je s bolešću gotovo, ali vratilo se sve skupa na još gori i podmukliji način.
„Znate šta mi je najviše žao“, rekao je jednom ovom autoru i svom kumu, nažalost preminulom novinaru Marku Didiću.
„Žao mi je što nisam stigao biti kapetan hrvatske reprezentacije na onom Euru 1996., imao bih godina, ali ja bih na libera.“
Podario nam je kasnije, kao izbornik mlađih selekcija i instruktor HNS-a, mnoge današnje Vatrene.
Bio je nogometaš s dušom, recitirao bi Jesenjina bolje od profesionalnih glumaca.
Kasnije, borac i u životu, trebalo je podići kćeri nakon smrti supruge Mirjane.
Adio, kapetane naš, i volimo te, puno te volimo!