Prije 45 godina, 24. lipnja 1981. u zaseoku Bijakovići, petnaestogodišnja Ivanka Ivanković išla je prošetati malo van sela sa svojom rođakinjom, godinu dana starijom Mirjanom Dragičević, koja je živjela u Sarajevu i po običaju preko ljeta došla kod bake i djeda u Međugorje, odakle su joj roditelji. Krenule su na obližnje Podbrdo. Htjele su malo porazgovarati. Ivanki je dva mjeseca ranije umrla majka i tuga te djevojke i rana zbog gubitka roditelja bila je prevelika. U jednom trenutku u daljini je vidjela prelijepu ženu u bijelini sa djetetom u naručju, te rekla Mirjani: "Vidi Gospa". Djevojke su preplašene otišle i ispred kuće Vicke Ivanković, koja se nalazi odmah ispod Podbrda, rekle Vicki što su vidjele, bila je tu i Milka Pavlović. Sve su se vratile i vidjele ženu koja blješti u bijelini sa krunom na glavi i djetetom u naručju.
Gospa ih je znakom ruke pozivala da joj priđu.
Ivan Dragičević i Ivan Ivanković igrali su nogomet s prijateljima na livadi ispod današnjeg brda ukazanja. Tada se igralo do mraka, ali dva Ivana otišla su u kuću Ivana Ivankovića gledati košarkašku utakmicu. U ta doba nije bilo puno televizora u Bijakovićima, a pogotovo ne u boji. Pa su mještani TV gledali većinom u pet, šest kuća, većinom "gastarbajterskih" obitelji. Dva Ivana su preko poluvremena krenuli nešto pojesti u kuću Ivana Dragičevića. Do njih je dotrčala Vicka i rekla im što su vidjele. Mladići su otišli na Podbrdo i svi su vidjeli ženu u bijelini i odmah su mislili da je to Gospa. Ali opet nisu bili sigurni. Preplašeni otišli su kućama u noć u dogovoru da o tome ne govore nikome ništa.
Taj put Gospa im nije ništa rekla, već im je samo rukom davala znak da joj se približe. Ali oni, iznenađeni i preplašeni, nisu joj se ipak usudili pristupiti bliže.
Besana noć bila je pred njima.
Sutradan su se ponovo u isto vrijeme uputili na Podbrdo, kasnije su govorili kako ih je nešto vuklo da opet u isto vrijeme odu gdje su pretpostavljali da su dan ranije vidjeli Gospu. Ovaj put nije s njima bila Milka Pavlović i Ivan Ivanković, već je s njima išla Milkina sestra Marija Pavlović i mali, tada desetogodišnji Jakov Čolo. Milka Pavlović i Ivan Ivanković nikada više Gospu nisu vidjeli, mada su zajedno s ostalima dolazili na mjesto ukazanja. Kad su se kretali prema mjestu ukazanja, zabljesnulo je svjetlo i Gospa je već bila na Podbrdu. Ovaj put bez djeteta u naručju. Tada su prvi put razgovarali sa Gospom.
Trećeg dana ukazanja vidioce je već pratilo podosta mještana Bijakovića i Međugorja, kada je svjetlo zabljesnulo tri puta i djeca su krenula prema svjetlosti. Tada im se Gospa opet ukazala i rekla: "Blažena sam Djevica Marija".
Četvrtog dana ukazanja Gospa im se ponovo ukazala na istom mjestu, već je s njima bilo podosta mještana. Gospa se, kada su silazili s Podbrda, negdje na pola puta opet ukazala, ovaj put samo Mirjani i rekla: "Mir, mir, mir i samo mir. Mir mora zavladati između čovjeka i Boga i između ljudi".
I ovo je mjesto kasnije obilježeno kamenom pločom s ovim Gospinim riječima.
Narednih dana već se mnoštvo svijeta slilo u Međugorje. Bilo je to vrijeme komunizma i tadašnja milicija je zabranila da se ide na Podbrdo, uveli su straže i dežurstva.
Tada je vidioc Ivan Dragičević sa grupom mladih hodočasnika počeo imati ukazanja ispod Podbrda, gdje je kasnije postavljen Plavi križ. Ivan je tada imao iznenadno ukazanje i Gospinu zaštitu od milicijske patrole koja je zauzela glavno mjesto ukazanja. Ovo mjesto "Plavi križ" postat će omiljeno mjesto molitve talijanskih hodočasnika.
Gospa se tada vidiocima ukazuje u crkvi i u prostoriji kraj župnog ureda, u polju...
Ondašnji represivni aparat vodio je djecu psihijatru, zaključavali ih, socijalne radnice su ih vodile van Međugorja, autom u vrijeme kad su trebali imati ukazanja. Ali djeca su u navedeno vrijeme zaustavila vozilo i imala ukazanje u mjestu Cerni, pet kilometara dalje od Međugorja. Ništa nije moglo zaustaviti vidioce.
Represija komunističkog aparata bivše države bila je velika, čak je i tadašnji međugorski župnik fra Jozo Zovko, koji je i sam tijekom mise u prvim danima imao ukazanje, bio uhićen i zatvoren.
Nije samo jugoslavenska tajna policija SDB pratila vidioce, hodočasnike, progonila svećenike, nego je čak i sovjetski KGB pratio što se to događa u malom dotad nepoznatom hercegovačkom selu, čvrste vjere i hrvatstva, o čemu postoje i pisani dokumenti.
Troje vidioca: Vicka, Marija i Ivan imaju i dalje svakodnevna ukazanja, dok ostali imaju viđenja po jednom ili nekoliko puta godišnje.
Gospa je Vicki, Mariji i Ivanu povjerila po devet tajni, dok Mirjana, Ivanka i Jakov imaju po deset tajni.
Neke od tajni tiču se župe Međugorje, neke njih osobno, a neke čitavog svijeta i čovječanstva.
Međugorje je ubrzo postalo jedno od najpoznatijih marijanskih svetišta, te milijuni hodočasnika ondje dolaze, saživljeni u vjeri i molitvi Djevici Mariji.